Koferi
Piše: Olga Gojnić
Dok izlazi iz vozila i namješta ručku od kofera, sunčevi se zraci, nošeni vjetrom, prosipaju pod njenim zlaćanim vlasima. Popravlja suknju i dugme na košulji i, uz zvuk trenja silikonskih točkova o asfalt, cupkanja cipela i Paganinijeve sonate koju je odnekud nanosio vjetar – korača prema svojoj adresi. Posmatra zgrade, drvored, trotoar. Namjerno je odlučila da prošeta, ne bi li u svoje pore upila još od ovog zlata. Njenim koracima odzvanjaju sve čari koje ovaj grad može da ponudi. Putovanje je svoju svrhu, punjenje baterija duše, ispunilo,pa je, tako nahranjena, spremna da se uhvati u borbu sa svim što nosi novo Sada. A i sa onim što, skrajnuto pod rubovima tepiha, strpljivo čeka da dođe na red. Ulazi u stan. Zatvara vrata za sobom. Razmiče zavjese. Uključuje uređaj za puštanje muzike. Bira valcer. Sa ručkom od kofera u ruci, a balskom toaletom u mislima, crta pun krug. Tako oslikava zaboravljenu plesnu dvoranu.
Negdje između Beča u njenim koracima i trenutka koji bi se mogao nazvati začetkom, ušunjalo se jedno osjećanje, i šćućurilo se čekajući svoju priliku da se, u vidu metka – prikaže. Nije počelo dok je plesala po dnevnoj sobi., u zanosu žmureći i njišući ruke pod neumitnom magijom struna. Nije se desilo ni dok je pripremala kafu, duboko udišući miris Brazila, i trudeći se da evocira sliku cvijeta kafe i njegovih bijelih latica. Dogodilo se, tačnije, događalo se u parčetu vremena kad je sjedjela na sofi, držeći šolju s toplim eliksirom u rukama i gledala kroz prozor. Kao da je cijelim njenim bićem prostrujilo proticanje vremena. U njenom vratu je narastala džinovska jabuka, ispunjavajući grlo i pritiskajući dušnik, čineći disanje nemogućim. Proticanje je bilo neporecivo i dosledno. Bilo joj je jasno da će on uskoro doći, i da nema mehanizma kojim bi se taj susret mogao odložiti. Tada je osjetila nalet nečeg vrućeg u žilama. Pekloje poput otrova. U tom turobnom, ali možda i nasušnom trenutku je razumjelada začetak ne leži tu, već da je taj osjećaj odavno perzistirao. Putovanjem je pokušala da ga otkloni, ali mu se korijen i dalje migoljio njenim žilama.
Isprva nije imenovala frivolne bubice koje su joj sve češće milile pod skalpom. Njihova polimorfnost je bila isuviše upadljiva. Mislila je da je korijen svega u samopovređivanju. U onim trenucima kad bi, zbog svojevrsne konstelacije prilika, skinula čep od plute sa tek kupljene flaše, s ciljem ne samo da je razdjeviči, već i da je dokusuri. Čim bi ispila sve kapljice koje su joj usporavale misli, legla bi na krevet i dugo posmatrala bjelinu plafona. Jedino na šta je u tim trenucima mogla misliti, uz usporenu verziju Šopenove „Mazurke“, jeste da li zaista postoji prava, čista bijela. Nakon toga bi se oglašavala suspregnutost svih mišića i organa za varenje da, bez obzira na disanje, svu sadržinu izbace napolje. Kao da će tako neopozivo ukloniti i otrove. Mučenje sebe ima u svojoj biti neku sofisticiranu mnogolikost, sopstvenu inteligenciju koje, čim primijetiš da je određeno ponašanje vid destrukcije – već ima spremnu zamjenu. Mislila je da je možda kriv zid koji je vremenom ogradila i za čiju se dužinu, debljinu i neprobojnost zdušno potrudila. Odatle su zapljuskivali vjetrovi Arktika. U tom utvrđenju, samo je jedno ranjivo. Razlog je, mislila je, mogao biti i u oštrim, teškim makazama njenih riječi kojima je prekidala bilo kakve korake i misli koji bi joj bili upućivani. Možda je, ipak, korijen svega bio u jednom mail-u. U parčetu virtuelnog svijeta koje je u pogrešno vrijeme, na teritoriji njihovog dnevnog boravka, zabljesnuo ekran laptop-a. Pošta. Za njega. I prvih par redaka koji su se dali pročitati. Dovoljno da se odsijeku noge. Dovoljno za par preskoka. Kažiprst desne ruke ju je vukao ka tamnom kvadratu, želio je da prevuče strelicu sve do imena, da uveća sliku, da pročita, da sazna. Kao da je mogla da čuje lepet krila svih anđela čuvara dok je napuštaju. Imerzija u prazninu.
Metak iz Čehovljeve puške je, ipak, pronašao njene grudi. Bez buke. Bez riječi što puno teže. Čak i bez klik-a. Treći čin je uveliko otpočeo, bilo je samo pitanje trenutka kad će ga osvijestiti. Onda se čuo klik u bravi. Zatim, otvaranje vrata. Koraci, s početka užurbani, a onda usporeni. Prišao je, lagano i oprezno. Spustio je ključeve, tik do kompjutera, ne bi li svojim umom uokvirio konstelaciju dešavanja, i shvatio da li je saznavanje jedan od činbenika situacije. Izostale su nebrojene misli koje bi bilo za očekivati da mu se roje u glavi. Ostali su samo iščašenje opravdanja i opsjena jednog zagrljaja, oboje saradnički, tužni pokušaji da se bez trunke trpljenja ispari iz sopstvene kože. Po pozdravu, ona mu ukazuje na primljenu poštu. On izbjegava da učini kobni klik, iako je sve kobno već odavno počinjeno. Ona mu ne pušta pogled, dodajući mu na pleća još pitanja za čije smišljanje dovoljno dobrih odgovora on nema vremena.
Primjetno opterećeni i zagušeni trenutkom u koji bi kad-tad upali, nastavljaju dan onako kako bi isti trebalo da se nastavi. Izbjegavali su da ukrste poglede. Kao da su prećutno potpisali sporazum o odlaganju otvaranja Pandorine kutije. Za sjutra. Za neki srećniji dan. Osjetivši kratkotrajno olakšanje, spustio je svoj kofer nasred sobe, tik do njenog, i nastavio s ritualima. S novinama u rukama i toplom kafom na stočiću pored, tonuo je u toplinu svakodnevnice. Braon nektar mu je pomagao da svoju fokusiranost spusti na članak koji bi po svojoj tematici bio najudaljeniji od svega onog što bi trebalo da mu se nađe na mjestu broj jedan. Prijalo mu je. Svaki naredni gutljaj mu je pojačavao oštrinu misli, a smanjivao šanse za bezizlaznost. Na brzinu je sa svog telefona pristupio onlajn pošti. Njegovi uvježbani prsti su očas posla poslali kratko pismo, a misao je bila golub pismonoša. Utapajući se u predvečerje, puštao je da se paučina isplete i prekrije kompjuter, poruku, pa i njega. Na drugom kraju, u kuhinji, čulo se zveckanje posuda. Ona se vratila i sjela na sofu, grijući hladne prste tako što je zgrčila ruke oko šolje. Pokušavajući i sama da isplete neku svoju paučinu, da je prospe preko kofera, igrala se kesicom od čaja. Miris kamilice je ubrzava do sadašnjosti. Podiže kesicu, gleda je, a zatim je spušta u vrelu vodu. Preko tankog papira koji sobom obmotava ljekovitu biljku zamišlja jedan lik koji je nedovoljno zapamtila. Pokušava da ga rekonstruiše, da mu doda bore, da mu izmijeni onaj osmijeh kojeg se tako bolno sjeća. A onda ga nanovo davi u vrućoj tečnosti. Zatim, uzima svoj telefon i, kao da nešto traži, krstari društvenim mrežama. Užurbano i nestrpljivo prevlači prstom preko ekrana, pokušavajući da prepozna jedan lik. Zapljuskuju je radosna lica. Svuda vidi obilje sreće. Nebrojeni osmijesi, čak ni natrunjeni brigom, blješte joj u lice. Primjetna je nestašica sivih tonova. Kao da ih je sve upila upravo ona. Kao da sve mutne nijanse vasione spavaju u onom njenom koferu. Kažiprst sve tromije prelazi površinu. Kako je svima drugima radost tako laka i nasmijana? Kako tako neporecivo isijava s usana drugih? I gdje ima jedno parče toga za nju?
Zatvorivši vrata od tuš kabine, zamislila je da tako zatvara prolaz nepoželjnim mislima. Toplota vode je umiruje. Noktima grubo trlja tjeme glave, kao da želi da stvori što više sapunice. Kao da su joj se neke misli u porama sakrile, pa želi da se iščisti od njih. Riječi ipak pronalaze put do njenog uma, replicirajući se, dobijajući težinu i zvonkost. Povećava temperaturuvode. U kabini je sve zagušljivije. Para istiskuje i poslednji gram čistog vazduha. Sadašnjost se usporava. Ona otvara vrata, hvatajući udah. Uzima veliki, bijeli peškir i, ne brišući se, umotava se i sijeda na poklopac od šolje. S njene kose se cijedi voda koja kao da je suva. Kao da je iz nje isisan život. Peškir biva natopljeniji. Ne mareći za vodu koja je kapala i skupljala se na pločicama, uzima bade-mantil, i onako zaparena i umotana, oblači ga preko peškira i ide ka spavaćoj sobi. Spušta se na krevet, puštajući da kapi vode koje su se već hladile skvase posteljinu. Dolazeći do daha, konačno, kao da je počela da tone.
A onda se po gradu od simfonija prosula noć. Duga, gusta, teška. Nekom snena, a nekom uskraćujuća. Nekom regenerišuća, a nekom parališuća. Leže u krevetu. On spava. Ona pokušava da izmoli san. Napolju pljušti. Tup, tup, dum, dum, kapljice kao da probijaju epidermis asfalta. Sve zajedno, čitav pljusak, sve je poput jedne kapi koja svoje razbijanje o tlo neprestano ponavlja. Sve za jednu, u ritmu beznađa. Uporno, poput muve koja, pokušavajući da prođe kroz prozor, ne vidi, ili ne želi da vidi staklo o koje bjesomučno udara. Zamišlja kako joj se san tiho, poput teške magle, naginje na kapke, ali umjesto tihe anestezije, ona osjeća tup pritisak na sljepoočnice. Nikako da joj se korak misli zaustavi u predvorju snova. Martirijum daha pod naletom sjećanja oneobičava ono što je do sada nazivala činjenicama, istinom, životom. Tako ophrvana, možda nije ni zaspala. Možda je njena java sinkopirala.
Tik pred ono što bi mogli nazvati snom, njena se čula naglo izoštravaju, poput radara, hvatajući neke neuobičajene frekvencije. Čuje migoljenje i meškoljenje. Osjeća kako se dušek blago pomjera pod pažljivim pokretima. Ne otvara oči. Sve svoje strahove je dala na čuvanje ušima. Čuje tihe korake, a onda i njihovo odaljavanje. Steže čaršaf. Šaputanje. Ključ. Brava. Klik. I srce koje udara, posustaje, a onda opet bijesno tuče.
Motor automobila ujednačeno zuji dok krstari praznim ulicama. Gospodin za volanom je Sizifovu stijenu nakratko odložio, i sad udiše vazduh duboko. Konačno primjećuje ljepotu ritmičnosti kapi kiše koje se teatralno bacaju po vjetrobranu, u nadi da će ih neko sakupiti i pružiti im spas. Nježno pritiska kočnicu. Pri zatvaranju vrata čuje se jedan tihi škljoc. Miluje stopalom papučicu za gas. Ovdje, on miriše drugačije. Ovdje, njegovo držanje ima ukus nekog drugog svijeta. Na ova četiri točka i pred ova dva krupna oka koja ga veselo gledaju, osjeća da je moćan, sveodređujuć. Dok mu se dlanovi uspinju uz tamnu, usku suknju, kačeći ovlaš porub kod koljena, prerušen je u nekog svemogućeg, svekontrolišućeg. Nema briga. Nema nesigurnosti. Njegove dodire zapljuskuje zdušno prihvatanje. Zagnjurivši svoj poljubac u njen vrat, nije žigosan. Prepušta se, sve do ranih sati koji nježnim, svijetlo-ružičastim tonovima natapaju pamuk neba. Dok se ne sjeti teškog kofera na tepihu dnevne sobe. Apoteoza tjelesnog pred rastanak. Iscrtavanje žudnje riječima i usnama, da je ima dovoljno do sledećeg sastanka. I vraćanje na adresu koju zove svojom.
Uvlačenje pod čaršaf, tiho i vješto. Dva tijela jedno do drugog. Oboje žmure. Oboje se trude da pokretom ne odaju budnost. Dvije enklave što su nekad sačinjavale ostrvo. Ona, koja se već naćutala njegovih daljina. On, nemjerljiv u svojim težnjama. Dva stanovnika što vegetiraju u svom tipično platonovskom domu, gledajući odraze i sjenke. Nekih dana žive život, a nekih dana život živi njih. Pozajmljuju tako trenutke jedno od drugog, vraćajući ih uvijek s kamatom. Plamenova ima raznih, ali je kod njih najbitnije da se ne zadrže unutar granica kože, već da probiju barijere epidermisa, da isijavaju. Ćutanje je svirepost, prema drugom – ali i prema sebi. Svjedoci smo kolektivne i individualne dehumanizacije, gdje se metajezik razumijevanja nepovratno koprca pod lupom egzekutora današnjice. Duhovna ekspresija, zaglušena, vene do jednolikosti. Da li je uopšte podrazumijevajuće međuprožimanje u kotlu u kom ključa bestijarijum duša što sinkopiraju u banalnosti?
Jutro je, mirno i nježno, poput latica prvih ruža. Ulični svirač sa violom u ruci uveliko je započeo dan, radujući one oko sebe. Kafa i kroasani mirišu iz više pravaca. Grad je obojan zlatnom. U jednoj dnevnoj sobi nedostaje namještaj. Uporna, razigrana svjetlost se prosipa po sredini sive kocke, osvjetljavajući dva kofera. Usamljeni u toj tišini, otvaraju se. Istovremeno. Iz njih kreće da ispada. U redu je. Dragocjeno je. Kao da ih miluju zvuci viole. Kao da razgovaraju.
Olga Gojnić je rođena 07.11.1988. godine u Podgorici.
Nakon završene Filološke gimnazije, završila je studije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću,
Odsijek za engleski jezik i književnost. Predaje u Internacionalnoj školi.
Objavila je zbirku kratkih priča, „Ester“, u maju 2018-e godine.
Njene priče su objavljivane u OKF ARS (časopis za književnost i kulturu), kao i na internet
portalima „Public Figure“ i „Lola“.
S radošću učestvuje u književnim večerima:
– „Ženska riječ“ (Galerija Modigliani, Podgorica, 2018.),
-PAF, Razbooktavanje (Sastavci, Podgorica, 2020.)
Nastavlja s pisanjem kratkih priča, kao i poezije na engleskom jeziku.
Emisija „Rejting“ :
https://www.youtube.com/watch?v=NxIfvUmESkg