Image default
Proza

Nora Verde, Moja dota

Moja dota

odlomak iz romana

Ocean More, Zagreb, 2021.

Piše: Nora Verde

Popodne, nakon što zajedno operemo sude, baba i ja idemo malo počinut. Velike zelene škure zatvorimo na libar. U sobi je polumrak. Na zidu i plafonu vide se sjene lišća i grana od stabla limuna koji raste pred prozorom. Vanka je zvizdan, u kamari je fini hlad. Nitko ne dolazi na kortu. Baba zaklopi oči i počne govorit. Slušam o ljudima za koje do tada nisam znala da postoje. Baba je kao knjiga, samo što je umisto slova njen glas. Kad priču završi, upozori me: „O temu ne smiš nikome govorit jer nisan rekla ni popu kad se gren ispovidit.“ Onda zaspi, a ja se okrenem na bandu i bacim na čitanje svojih kaubojskih romana. Popodnevni odmor traje uru vrimena. Nitko me ne ometa u čitanju, guštam, ne da mi se to vrime trošit na spanje. Na Korčulu dolazim željna razgovora, ozbiljnih i zanimljivih tema o kakvima ne mogu čut u mom splitskom društvu. Mater je stalno na poslu, a kada se vrati, umorna je i na svako moje pitanje odgovara kratko. „Ne znam, pusti me“ ili „Boli me glava.“

Jedva čekam da dođem babi, mjesecima pamtim važne stvari koje ću joj ispričat. Baba voli slušat o mojim doživljajima iz škole, kvarta i parka u kojem se okuplja moje društvo. Pričam o svemu što mi se dogodilo otkad smo se zadnji put vidile: o tome kako sumi ukrali novu pernicu s olovkama, bojicama i gumicama, kako sam na kraju godine prošla s pet i dobila od mame na poklon veliku, debelu knjigu „Andersenove bajke“, kako smo s planinarskim društvom išli na izlet na Mosor i bježali od poskoka kojeg smo vidjeli u travi… Baba ne zna puno o običajima i stvarima koje se događaju u gradu, u Split dolazi samo po najvećoj potrebi. Pita me o velikoj robnoj kući koju su sagradili blizu našeg kvarta, o tome što sve ima za kupit na splitskom pazaru i mnogim drugim stvarima koje je zanimaju. Ja joj sve pričam, uživim se kao nikad.

Ispod kreveta i u noćnom kantunaliću baba čuva dvije kartonske kutije pune crno-bijelih slika na koje posebno pazi. Kada znam da je u vrtlu, otvaram kutije i prebirem po slikama. Promatram smrtno ozbiljna lica muškaraca u uniformama. Bodulima težacima iz moje obitelji uniforme austrougarske vojske stoje uvijek nekako nahero, kao da su ih skupili na prepad, dok su obrezivali lozu ili brali masline. Ni jedan od tih muških na slikama se ne smije, dobre su volje samo na onima di su na rivi s prijateljima i dicom, ili u bašćini oko punih vreća nabranih maslina. Najviše volim slike na kojima je baba dok je bila djevojčica u pučkoj školi i mlada, nasmijana s crnom kosom iza uha i haljinama s cvjetnim dezenima.

U kartonskim kutijama su i ljudi koje ne poznajem. Pažnju mi uvijek iznova privlači jedna slika na kojoj je cura kratke kose s crnom francuzicom na glavi. Sve druge su u veštama, samo je ona u crnim gaćama i biloj košulji. I jedina se ona ne smije. Baba dugo izbjegava moja pitanja o njoj. Ja sam uporna pa jednog popodneva konačno dobivam priču o tajanstvenoj ženi. Drugarici Bruni mama je bila Talijanka, a otac Velolučanin, među prvima se prijavila u partizane, bila ranjena i zarobljena negdje oko Imotskoga, a kasnije je bila aktivna i u AFŽ-u. Ostala je radit u vojsci, nikad se nije udavala, a umrla je gaseći požar u vojnoj bolnici u Beogradu. Kad baba priča o njoj, zove je „drugarica Bruna“, a svima drugima spomene samo ime. Baba o Bruni govori s nekim posebnim respektom i žaljenjem, kao da je, bez obzira na tragičnu smrt, ta žena i za života zbog nečega bila jako nesretna.

Osim babe, drugarica Bruna je za mene najlipša žena na slikama i zato, kada ni babe ni barbe nema u kući, iden u kamaru, brzo pronalazim didinu staru crnu francuzicu koju baba čuva u ormaru i stavim je na glavu. Kosu naguram ispod kape da što više sličim na drugaricu Brunu. Baba u ormaru još uvijek čuva didin crni veštit i ja ga brzo obučem pa stanem pred ogledalo od psihe, gledam se i na glavi namještam francuzicu. Bila bi najsritnija da negdi mogu nać i didine gaće, ali za to nemam vrimena: strah me da će netko banut u kuću i uvatit me u toj mojoj maškaradi. Čim čujem otvaranje drvene korte i glas koji traži babu ili barbu, srce mi počine jako lupat i ja brzo skidam veštit i francuzicu i guram ih u ormar. Nakon te akcije sva sam oznojena, što od uzbuđenja i treme, što od vrućine pod svom tom zimskom robom na sebi.


Autor: Dino Cetinić

Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“ objavljuje kao studentica. Autorica je proznih knjiga „Posudi mi smajl“, „Do isteka zaliha“, „O ljubavi, batinama i revoluciji“ i “Moja dota”. Proza i poezija objavljivana joj je u brojnim zbornicima i antologijama i prevođena na slovenski, engleski, njemački, makedonski i albanski jezik.

Jedna je od pokretačica feminističkog portala Vox Feminae. Surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom i ljudskim pravima.

Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Related posts

Olivera Dunjić – 1002. dan

Libartes

Marija Krtinić Veckov, Materice

Libartes

Ljiljana Pticina, Gozba

Libartes