Image default
Proza

Semezdin Mehmedinović, Me’med, crvena bandana i pahuljica

Me’med, crvena bandana i pahuljica

– odlomak iz romana –

Buybook, Sarajevo, 2021.

Piše: Semezdin Mehmedinović

“Koliko ti je godina?”

“Pedeset.”

To je dijalog koji se danas neprestano ponavljao.

Broj mojih godina ljekarima predstavlja važnu informaciju. Imam osjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom životu – ispravno mjeri moje vrijeme. Zbog toga su danas iščezle sve moje iluzije o mladosti. Mi racionaliziramo svoj doživljaj vremena, ali ga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što “u duhu” ostajemo isti. “U duhu” ja sam ista osoba kakav sam bio dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka vide u njegovoj asimetriji i neskladu, tako što ga dijele na tijelo koje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.

Sveden na tijelo, ležeći na operacionom stolu, sve vrijeme sam pogledima i škrtom izmjenom riječi komunicirao s različitim ljudima koji su radili na mome oživljavanju. To je iznenađujuće veliki broj ljudi, onih koji su pravili pripremu za operaciju, i onih koji su u operaciji učestvovali. Svi su zapodijevali razgovor s umirućim, a moj utisak je da tijelo (to jest: ja), čak i na operacionom stolu, ne nudi puno informacija. Pored neizgovorivog imena, podatak o meni je bio još samo ovaj pokrivač s cvjetnim motivima à la Paul Gauguin, u kojem sam umotan stigao ovamo, svi su komentirali njegov izgled, zanimali se za kulturno porijeklo crteža na platnu, valjda uvjereni da pokrivač ima isto geografsko porijeklo kao i ja.

Samo je u jednom trenutku ljekar koji me operira, ne znajući kako da se obrati mome složenom imenu, unoseći mi se u lice, i pomalo uplašeno objasnio da u toku operacije mora komunicirati sa mnom, i za tu komunikaciju mu je potrebno ime kojem će se obraćati. Rekao je: “Ja ću te zvati Me’med. Da li je to u redu?”

Što se pokrivača tiče, ja ne znam šta je tačno njegovo porijeklo, osim da je iz neke južnoameričke zemlje. Možda je iz iste zemlje iz koje i neko od bolničkog osoblja koje mi se obraća, zanimajući se za pokrivač. U svakom slučaju, ovi ljudi se vrlo senzitivno odnose prema mome porijeklu, premda oni ne pitaju, niti, pretpostavljam, znaju odakle dolazim. Po mome akcentu oni samo znaju da sam stranac.

Da li to znači da kod svih ljudi postoji vrsta uznemirenosti zbog umiranja u stranom i dalekom svijetu, koji nije tvoj, svijetu u kojem nisi kod kuće?

Ovo je prvi put da vidim svoju unutrašnjost: s lijeve strane stola je ekran na kojem je projicirana slika srčanih arterija. I to što vidim podsjeća na biljku koja se grana. Jedna vrlo tanka, gotovo prozirna grančica je počela rasti, produžavati se. Iza tog rasta stoji meni nepoznat, delikatni postupak koji je ljekar primijenio na mojoj zakrčenoj arteriji, tako što je propuhao začepljenje i omogućio prirodan tok krvi. U tom trenutku osjetio sam neopisivo olakšanje. Isti postupak se ponavlja na drugoj arteriji: pratim kako kao grana izrasta pred mojim pogledom.

I to je bilo sve. Nestalo je bola u grlu i pritiska u prsima. Trenutak oslobođenog disanja bio je tako osvježavajući da je iz tijela sasvim iščezao umor. Zbog toga sam osjećao potrebu da se uspravim, da siđem sa stola i koračam.

Pun kisika.

Sala se neočekivano ispraznila, nakratko sam bio sâm, i čuo sam zujanje, ali nisam znao šta je izvor zvuka. Mašina? Ili kâsna muha u zraku?

Potom se prostorija iznova ispunila ljudskim glasovima. Niko se od njih nije obraćao meni. Prepričavali su sinoćnju epizodu popularne televizijske serije. I smijali su se. Jedna se djevojka, Afroamerikanka, nadvila nada mnom i pita: “Hoćeš li da ti donesem vode?” Rekao sam: “Hoću.”

Neko drugi u sobi upravo opisuje kako je jutros pola sata proveo u zaglavljenom liftu. Napokon se pojavila služba za održavanje liftova, i kad su ga oslobodili, osjećao se, kaže, “kao čileanski rudar kojeg su iz zemlje upravo iznijeli na sunce”.

Pijem vodu iz plastične čaše. I ne pamtim kada sam posljednji put bio ovako svjestan okusa obične, slatke vode.

Iz operacione sale, ležeći na uskim kolicima, do bolesničke sobe vozim se u liftu. Uz mene je dvoje mladih ljudi u bolničkim mantilima, njima se nigdje ne žuri, razgovaraju, smiju se, i lako zaboravljaju na moje prisustvo. Mogli bi biti ljubavnici. Uz njih, osjećam kako se u moje tijelo vraćaju primarne osobine. Kad smo ušli u lift, pokazalo se da je moja visina u horizontalnom položaju tolika da me se s mukom može smjestiti u pokretnu kutiju lifta. I kad su se vrata zatvarala, osjetio sam kako se u pokretu taru o moja stopala.

Svi ljudi koje danas srećem, iščezavaju. Nestanu, a da se ne stižem oprostiti od njih. I ovo dvoje mladih ljubavnika koji su cvrkutali i smijali se u liftu, dok su me iz donjih podizali u gornje spratove, otišli su, a da ja taj trenutak njihovog odlaska nisam primijetio.

U mojoj bolesničkoj sobi, nova medicinska sestra me smjestila u krevet, i rekla: “Lijep pokrivač.”

Rekao sam da je to moj kućni pokrivač. Ona je potom objasnila da svakako mogu da ga zadržim i ovdje; možda je uvjerena da imam dječiju, emotivnu vezanost za taj pokrivač.

Potom sam nazvao Sanju, koja se izgubila negdje u depresivnoj arhitekturi bolničkih hodnika.

Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evo šta mi se dogodilo:

Spremajući se za posao, doživio sam srčani udar. Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći, djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Vi imate srčani udar.” Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na sofi preko puta kreveta u kojem ležim okružen strancima. Njeno je lice bilo izobličeno od straha. U žurbi su me, skupa s pokrivačem na kojem sam ležao, iznijeli napolje, prevezli u bolnicu, a potom sam operiran. I nakon što su mi ugradili stentove u zakrčene arterije, smješten sam u bolesničku sobu. Sve to je trajalo nešto više od tri sata, ali smo se za to vrijeme moj svijet, i ja u njemu, temeljito promijenili.

Nakon operacije, ljekar je tražio Sanju, ali nje nije bilou čekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam je telefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda, lica natečenog od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost i apsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njoj slomljeno. Ima nekontroliranu želju da me zagrli, a ne usudi se zbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da sjedne na krevet, do mene.

“Gdje si ti bila?”

“Ispred bolnice.”

“Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sada vidim – u žurbi obukla džemperak preko majice.

“Nisam se usudila čekati.”

“Kako misliš…?”

“Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaže…

“Šta da ti kaže?”

“… da si umro.”

“Pa, nije baš dotle došlo.”

“Oni kad su od mene tražili dozvolu da te operišu, pitali su – želim li da dovedu pastora?”

“Šta si im ti rekla?”

“Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.”

“Nisi im rekla da mene pop ne može pomiriti s Bogom…?”

“Nisam.”

“Morala si im to reći!”, kažem, šaleći se.

Ona se, kao, ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda me otvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog srca, i protrne, možda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukama u zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo.

I ostatak dana osjećam se prilično dobro.

Sada sam ostao sâm u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim:

Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca. Svi drugi organi su mogli odustati, ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.


Foto: Edvin Kalić

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, sedmičnicima te na radiju i televiziji. Između ostalih knjiga objavio je Sarajevo Blues, Devet Aleksandrija, Ruski kompjuter, Autoportret s torbom i Me’med, crvena bandana i pahuljica. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.

Povezani članci

Miroljub Todorović – Kant i ćebe

Tena Lončarević, Zapis o tijelu

Aleksandra Urošević – Četiri strane Alme

Ostavite komentar