Image default
Poezija

Sara Kopeczky Bajić, Rupe kroz koje ulazi svjetlost

Giza

Jedno oko drugog podigli smo piramidu
i zarobili se u jednadžbi bez nepoznanica
Koordinate krizne točke upisali smo
u sramežljivi epicentar pupka

Nakon potresa treba obnoviti fasadu
da nam se svijet ne useli u krvotok
Kao i svi relikti vrijedni smo
tek nakon rušenja.


Rupe kroz koje ulazi svjetlost

Gledaš me kroz spuštene roletne –
svjetlost se probija kroz slučajne pore
ali ne možeš svijet sastaviti od sjene.

Ja sam reflektor svega što je tamno u tebi
kao kameleon s tvorničkom greškom.

Ni ti ni ja ne usuđujemo se
podignuti zastor.

Ti da ti sunce ne zarobi kapke
da ne oslijepiš i nevin i dužan

Ja da ne shvatim
koliko je dubok tvoj mrak
da od njega ne pobjegnem.


Sinegdohe naše svagdašnje

Usta su porezotina
jedina ubodna rana
koja ispaljuje vlastite strijele

Usta su procjep na bundevi
koja svijećom skriva duhove
i njihove prošle živote

Usta su carski rez prirode
koji oslobađa bumbare
iz traheje

Usta su porezotina
Alibabina špilja
pred razbojnicima

Usta su najopasnija
onda kada zacijele
i čvrsto se zatvore.
Susret

Izvukao si ciglu s dna
i cijeli jenga toranj se zatresao
kao Nagasaki

Spotaknuo si se o kamen temeljac
srušio Sikstinsku kapelu
i u njoj iluziju renesansnog čovjeka

Zaključala sam šake i pluća
i tražila najbliže sigurno mjesto
ispod tjemena
Leđa su mi postala
slabo nosivi zidovi

Svaki idući potres je lakši
ali reci to zgradama
s pukotinama na fasadama
i propasti koja se mjeri
nekim drugim rihterima

Nakon rušenja
ostaje samo koncept
u njega se najlakše sakriti.


Krhotine

Kad se posred kuhinje raspadnemo
staklena zdjela, magnet ili ja
ti odmah skačeš u pomoć
zajedno sa mnom skupljaš
zalutale šrapnele i kažeš:
nema veze
dobro ti ide
popravit ćemo
kupit ćemo
samo pazi na sebe
molim te

jedino tebi puštam da me popraviš
i odneseš daleko sve što boli
da skupiš dobronamjerne krhotine
da se golom nogom ne nabodem
na vlastitu prsnu kost

jedino tebi dovoljno vjerujem
da se pred tobom raspadnem
do temelja i iznova sastavim
kao dan kao noć
kao svemir


Sara Kopeczky Bajić: prozu i poeziju objavljivala u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić. Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Osvojila nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za rukopis “U potrazi za jugom”. Osvojila nagradu Mak Dizdar za zbirku pjesama “Kamen, školjka, papir”.
Članica grupe NKV – Novi književni val.


Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević

Related posts

Patrik Weiss, Sonate

Dražen Katunarić, Gdje smo ono stali?

Libartes

Olja Runjić, Baba

Libartes