Image default
Poezija

Vanda Petanjek, Potresna

potresna

kažu da se kontinenti svake godine udalje u grubo za neka dva centimetra
kao zgrada pravnog fakulteta nakon potresa
koji je uvis odbacio i ptice.
dva centimetra nije puno za raskol
i ne štedi ni najtvrđe ni najelastičnije među nama
i ako kontinenti mogu reći doviđenja do neki drugi put
kako ne bi i jedan čovjek drugome.

u ta dva centimetra izrasla iz pukotine
ostavljamo mogućnost da ne znamo tko smo
ali znamo jer oduvijek smo znali
da smo čvrsti i nepogrešivi kao stolica i kuća.
i bunar je bunar i pas nije sunce
i ljetni šeširi nisu zimske kape
i to što dotakneš više ne propituješ
i sve je svemu u svemu pripadno.
samo kad dotakneš tijelo drugog čovjeka
u nekom ćeš trenutku ostati bez teksta
otvorit ćeš vrata onome što izmiče
i povezati blizinom kopno i vodu.
prvom prilikom promijenit ćeš veličinu
možda i oblik kao vodena para
možda i okus i boju kao plijesan
i vagat ćeš treba li okupati tijelo.
tu nitko nikoga ne poznaje do kraja
i tko tu čemu pripada ostaje pitanje u zraku
ali ne kao miraz ili očekivani ljubavnik
već kao sila koja je sama po sebi već tu
i ležat ćeš s njom povezujući nepovezivo
na dva kontinenta kao veliki istanbul
i bit ćeš plodna i bit ćeš duboka
prokopana do zona ponoći i sumraka
udaljena za dva ili više centimetra unatoč naporima statičara i struke.


neizvjesnost fasade

zatočeni stanari izašli su iz zgrade
ukočene linije iz oka preko lica
djeluju kao rešetka gajbe za zeca
u jeku priprema za restauraciju nakon potresa
zidovi u dijelovima kao oplata broda
stanari guraju tačke pune slika
u kosi poskakuju kuglice prašine

pročelja prema cesti naginju se prema golubovima
lica u prozorima
ceste na licu
mačke na repu nose dijelove cementa
netko pokušava izgurati kauč kroz rupu
u dnevna obraćanja ulaze samo najhrabriji
ja gledam u grad sa sigurne udaljenosti
i saniram svoju novonastalu štetu
na balkonu koji mi je izrastao iz grudi
izvan mene je razveden secesijski dekor
ali iznutra sam jednako izložena svijetu
pa u pokušaju proboja otvaram prozore
i prvu ću noć prespavati u jakni

iza kulisa
paralelna podrhtavanja

alpinisti su pažljivo skinuli dijelove dimnjaka
vata skida dijelove šminke zaostale nakon dugog pakiranja

duž kralježnice zgrade strop je prošaran procjepima
duž kralježnice leđa prošarana crijepovima kože

stubišni prozori u potpunosti su izbijeni iz zgrade
bračni prizori u potpunosti izbijeni iz memorije tijela

kroz rupe i procjepe vide se dvorišta
kroz procjepe i rupe ostaci rijeke

cigle kao rasute lego kockice stanari na izlasku vraćaju u zidove
moje kutije kao lego kocke čekaju kombi službe za preseljenje

na daščanom podu ispod tavana noć se utisnula u sigurno prepuštanje
zatočeni ostaju još dugo zatočeni
između četiri letvice okvira


Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021.

Živi i radi u Zagrebu.


Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević

Povezani članci

Zlatko Vasić – Gluvo kolo

Tina Čatlaić, Proustov salon

Ivana Maksić, poezija

Ostavite komentar