Mama. Čuvarkuća.
Nikad nijedan cvijet
Sukulent
Začinsko bilje
Nisam uspjela postaviti na noge
Kao ti,
Čuvarkuća je lagana za uzgoj
Rekla si
I eno je
Čuvarkuća se suši
Ne može se u uho nakapati koliko je suha
Što da radim
Pitam te u pjesmi jer preko telefona ne smijem
Sram me
A tako si lijepo objasnila
Gdje treba stajati
Koliko joj vode dati
Što sa suncem, kišom i oblacima
Čuvarkuća treba biti vani vani
Nikad nijedan cvijet
A cvijeće je nemoguće lijepo
Cvijeće je poezija
Roman
Esej posvećen egzistencijalizmu
Na mom je balkonu cvijeće
Kratka priča
Strašno kratka priča
Bez nenadanog obrata na kraju
Njegov je kraj neminovan
Kao uostalom
I moj.
Vidiš koliko daleko mogu ići s opravdanjima.
Progovoriti o smrtnosti
Toliko je potrebno da se izazove blago
Tiho suosjećanje.
O lijepa, o draga, neizvjesnosti postojanja!
Wislawa. Sestra.
Kako Wislawa podnosi noći
pitam se povremeno
dok tražim položaj za stolom, pod tušem
dok polažem pramen kose na bijeli jastuk.
Kakva je Wislawina noć
ona je katkad moja mama
ona je uglavnom moja sestra.
Wislawa tješi, kaže, znaš da zvjezdani
prah zapravo ne svijetli
Zvijezde su uopće precijenjene,
govori umjesto uspavanke,
i dan se sasvim lijepo podnosi i bez njih.
Wislawa je nježna rijeka
Dugačkim prstima
obrezuje šume mnogih riječi, vadi ih pažljivo,
češlja im korijenje.
Silnim tokovima
razvrstava stotinu radosti
sadnice, trajnice, neobavezno štivo
početak i kraj.
Kako Wislawa podnosi ijednu noć
sad kad je utonula u utrobu zvijezde.
To su pitanja
koja sebi postavljamo.
Ovo je, Marina,
prva od takvih noći
Snijeg je gust kao prva izgovorena riječ.
Snijeg je uporan kao tvoja nesreća.
Ovo je, ako vjeruješ, prva od takvih noći
u kojima saznajem o tebi nemoguće stvari
Kad mi se dogodio takav propust?
Jer već sam te dugo zbilja dugo tražila
uvučenu u korice crvene, korice crne, ljubičaste
zelenkasto-crne korice i bijele.
Uvijek je negdje netko gladan
Uvijek je negdje netko nekome smiješan
— pruži mu koricu kruha, pruži mu isti položaj
svojim svjesnim tijelom —
Udvoje ništa ne izgleda glupo
Udvoje može donijeti djecu
oblikovati majku
rođenu sestru.
Govorila sam ljudima pjevala na radiju viseći u cirkusu
Govorila sam stalno: Marina je moja sestra
— a nisam te pravo vidjela —
Mogu reći oprosti, ali što je to
Što je oprosti, Marina, nisam htjela
A mogla sam
Moglo se sve već sto puta
Tvoje su srce b u š i l i, b u š i l i
Svoje si srce na koncu objesila visoko
Visoko o strop svijeta.
Na stropu svijeta skladištimo probušena srca
I druge rabljene stvari
— cijena je nikakva, ali i nisu na prodaju —
Ona su tu stavljena
samo da svijetle.
Ja sam to znao. Sanjareći. Znao sam,
tako je pisao Ted
draga moja Sylvia
tvoje su oči bile crne ćukove duplje
fićukale u noć
čekale jutarnju kroniku
mjesto za sastanak
priručnik za samopomoć.
Znao sam
kad sam odlazio
u noći kad je odlazak
jedino i posve moguć
znao sam da ostavljam
tijelo riječ tanke tanašne prste
omotane crnim ogrtačem
umotane u crne slutnje
ušivene u rubove crnih sljepoočnica.
Tebi je trebala zaštita
sestra
sloj debele masne kreme
za noćnu njegu
I noćna njega trebala je tvojoj koži
tjemenu zubnom mesu
grizla si plahte
crninu noćnih susreta
disala ritmično
ispuštala noćni zrak u prostor među perjem
na svojoj postelji.
Kad sam odlazio
pisao je Ted
draga moja Sylvia
nisam znao da će mrak pojesti
tvoje sjajne oči
tvoje sjajno tijelo
nisam znao da će mrak zalepršati
krilom vrane
zatvoriti se u krletku
odložiti se na posljednju policu
ustajalog kredenca.
Upalit ću trideset svjećica na torti
napisao je jedne veljače
prohladna je noć i mračno je
za ime boga kakav je ovdje mrak
napisao je
pisao je
Sylvia.
Pod svjetlom svijeća,
crna moja Sylvia,
bio sam siguran
lako ću
lakše ću te naći.
Irena.
Koračam kroz sobu
gore sam
dolje sam
u kojoj smo nekad sjedile.
Nad glavama rastopljen mjesec i
jedan svileni bljesak
štit
da nas nitko ne nađe u dalekim svjetovima
štit
da nas nitko ne čuje u dubokim riječima.
Koračam kroz sobu i znam
napisat ću ti pismo
sestro Irena.
Napisat ću ti: posudi mi jednu od onih
cvjetnih haljina od svile
pođimo na najveći berlinski trg
tamo smo mnoštvo
tamo smo sve i tamo smo ništa.
Tako je, čini se, najbolje.
Bit ćemo jedna za drugu
samo to nam treba
kukuljica od svile
— malo nošena malo prozirna —
Nitko to neće uočiti
jer cvjetovi su tako postojano lijepi
tako su žuti i tako su veliki.
A kad se vratimo, napisat ću:
pođimo opet u našu strašnu sobu
zasadimo stopala u noćne papuče
ukopajmo tijela u noćne ogrtače.
Poezija je najmilija dok je obasjava samo
trag mjeseca.
Tvoj prst pokazuje posljednji stih.
Posljednji su stihovi uvijek strašan kraj
ipak
jedini izlaz
ipak
vidim
ti i dalje pišeš.
Ti pišeš.
Iako
i tako lako
nevidljiva.
Draga Lucia,
ni u čemu nema toliko poezije
kao u dvjema najmanjim pticama
na strujnom vodu.
Kad je jedna
ptica je užasno predvidiva
šutljiva
i tako silno sama.
Ni u čemu ne nalazim toliko poezije
kao u tim dvjema pticama
na našem prozoru.
Ptice se gnijezde.
Ptice se zadirkuju.
Nemoguće glasno cvrkuću
cvrkuću.
Ništa nije tako poetično
kao one dvije ptice
u šumarku kanadskih topola.
Možda samo
ples prve kćeri
njezin pokret olovkom
ili trepavicom.
U kćerima su erupcije zašećerenih lava
U kćerima su izgubljene i pronađene
sestre
pripremljeni kaputi za hladnije dane.
Nigdje ne nalazim toliko poezije
kao u ovim dvjema najmanjim pticama
jednoj ptici sestri
jednoj ptici kćeri.
Napiši mi, Lucia, još jedan priručnik.
Teško drugdje pronalazim toliko poezije.
Možda još samo u dvjema najmanjim pticama.
Piši mi, draga moja Lucia,
kad uzmogneš.
Reci mi, koja ti je vrsta poezije važna?
Budi skrovita, mila, i posve slobodno likuj.
Irena Skopljak Barić (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pojedine su joj kratke priče i pjesme nagrađene, pojedine pohvaljene i objavljene u publikacijama u sklopu književnih natječaja. Objavljivala je i u književnim časopisima te na različitim internetskim portalima. Idejna je začetnica i jedna od organizatorica Zagorkinih književnih dana u Vrbovcu u sklopu kojih se već drugu godinu zaredom dodjeljuje nagrada ZA najbolju GORKU priču „Marija Jurić Zagorka“. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Dosad je objavila pjesničke zbirke Neprivezani (Zagreb, 2016.) i Plava mahovina (Zagreb, 2020.).
Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:
205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)
205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX
Hvala!