Image default
Intervju

Mehmed Begić: Udaljenosti ne postoje, tek čovjek koji se podvojio

Udaljenosti ne postoje, tek čovjek koji se podvojio

 

Teško da postoji poželjniji sugovornik na temu daljina od pjesnika Mehmeda Begića, rođenog Čapljinca čija su prebivališta obuhvaćala egzotične krajeve poput Nikaragve te otoka Hispaniole u Dominikanskoj Republici. Iako je pjesnik  daleko, kad god čitam njegove tekstove, osjetim začudnu bliskost i prepoznavanje. Mešin poetski svijet prostor je za sebe, autentičan u svojem prepuštanju slatkom porazu u odnosu na prolaznost, melankoličan, usamljenički, istodobno duboko uronjen u glazbu i filmsku umjetnost.  S njim razgovaram o osjećanju doma/domovine, pitanju pripadnosti, daljinama i njihovom poništavanju.

 

Tvoja je biografija neobično bogata adresama, živio si u Čapljini, Mostaru, Sarajevu, Barceloni, Managvi, Santu Domingu, a sada si u Madridu. Koliko se od svake te adrese upisalo u tebe? Koliko i kako te svaki od tih prostora mijenjao?

Mislim da su se sve te adrese u meni ostavile mnogo manji trag od očekivanog. Bez obzira na okruženje, na boje i mirise, bez obzira na raznovrsnost, ponudu i utjecaje, bez obzira na pejzaže koji se kroz moje prozore nude, ostajem u poetici onoga što sam jednom davno u Mostaru izgradio. Rekao bih da je glavni razlog za takav poredak stvari prvenstveno moj karakter, ali i osobni svijet koji sa sobom svugdje nosim. Nekog pametnijeg bi sva ta raznovrsnost mnogo više promijenila ili nanovo oblikovala. Vjerovatno je šteta što je tako, ali ne mislim da sam imao izbor. Ono smo što jesmo, onakvi kakvi jesmo. A da sam imalo drugačiji, ne mislim da bih imao potrebu da pišem. Ili bih pisao sasvim drugačije. Vrag će ga znati. Sviđa mi se kako stvari trenutno stoje.

 

Postoji li mjesto za koje bi rekao da mu sasvim pripadaš i kakva su uopće tvoja razmišljanja o pojmu doma i pripadnosti? Je li dom samo jedan i je li to uopće fizički prostor ili ga sami stvaramo u nekim drugim dimenzijama?

Dom su ljudi do kojih mi je stalo, dom su oni s kojima dijelim svakodnevnicu, dom je porodica i dom su prijateljstva koja opstaju uprkos svemu. Dom je misao o smiraju u danu koji upravo nestaje. Ako negdje pripadam,  onda je to mjesto na kojem jesam u trenutku koji se dešava. Pojam doma sam izgubio jednom davno, kada se raspala država u kojoj sam se rodio i kada sam bio prisiljen da napustim porodičnu kuću. Toj kući i obalama rijeka koje su u njenoj blizini se i dalje vraćam, iako je kristalno jasno da je to samo listanje starog albuma iz djetinjstva, čije fotografije su oštećene na ružan način, i sve se slabije vide detalji koji su ih činili posebnim i bitnim.

 

Kako se osjećaš pri povratcima u Hercegovinu? Vraćaš li se u isti Mostar i Čapljinu iz kakvih si i otišao?

Mostar i Čapljinu sam smjestio u uspomenu. Nisam to svjesno napravio, nije se desilo preko noći, ali se desilo. Kada se vraćam toj geografiji, ne dolazim na mjesta koja sam znao, već dolazim u posjetu preostalim članovima porodice i prijateljima koje ne stignem izbjeći. Izbjegavanje postalo refleks koji nema nikakve veze s ljubavlju. Odvikao sam se od ljudi, a to je vjerovatno povezano s nekim od oblika emotivne samozaštite. Vraćam se ulicama koje mi sa svakim povratkom sve manje znače, vraćam se osjećajima kojih je sa svakim ljetom sve manje.

 

Možeš li se prisjetiti sebe kao dječaka? Što te zaokupljalo? Jesi li maštao o dalekim krajevima i jesi li tada pomišljao kako ćeš jednom živjeti čak i na Karibima?

 Djetinjstva se itekako i živo sjećam. U fragmentima i konkretnim situacijama. Dobre su to uspomene. Neke su baš onakve kako su se desile, neke sam poprilično izmislio. Jer kakvo je djetinjstvo bez mašte. Bili su to dobri dani na rijekama… prvenstveno na Neretvi, ali i na Trebižatu… sanjarenja o avanturama kakve su imali Tom Sojer i Hakliberi Fin. Bosonoga ljeta i bezbrižne zime, ponekad im se sklopljenih očiju vraćam, to je moja meditacija. Ali ne, nikad mi nije palo na pamet da ću stići do Kariba. I što je još bitnije, nikada na tome aktivno nisam radio. Jednostavno se desilo.

 

Iako se radi o tisućama kilometara udaljenosti, tvoja je veza s našim krajevima i dalje čvrsta, ovdje ti izlaze knjige, pišeš kolumne za novine i portale, surađuješ s glazbenicima, je li se svijet smanjio? Kako ti unutar sebe mjeriš udaljenosti?

 Postoji jedna bitna razlika između mene i mog pisanja. Ne mislim da se tu radi o smanjenom svijetu. Više se radi o tome da je moje pisanje, kao i sve ostalo što čini moj život u umjetnosti, odabralo da živi u jedinoj domovini koju sam ikada imao. I ne priznaje nametnute granice. Možda je jezik kao instrument presudio. Možda činjenica da nemam snage za novi početak, ne u tom kontekstu. Ne razmišljam previše zašto je tako. Za moju umjetnost nema dileme, živi u jeziku koji poznaje(m) najbolje – moja nekadašnja domovina njoj je jedina. Udaljenosti ne postoje, unutrašnje ili kilometarske, tek čovjek koji se podvojio.

 

U pjesmi Mitska pisma svake mladosti pišeš (…)“Decenije su postale mjera za jučer/i Kosmos se udaljava od nas.“(…) Može li se još uvijek doživjeti nešto novo? Jesi li podigao svoju „brvnaru pokraj potoka“?

 Nedavno sam shvatio, šetajući kroz šumu sa psom&vukom, da sam već podigao svoju kolibu, a da nisam ni svjestan. Nije se desilo onako kako sam planirao, nije se desilo kako sam mislio da će se desiti, jer me je stiglo na duhovnom planu. Najednom mi je sinulo da imam sve što brvnara pokraj potoka obezbjeđuje – minimalizirao sam svoje kontakte s ljudima i, ako izuzmemo najužu familiju, družim se uglavnom sa životinjama. Vrijeme protječe poput planinskog potoka i ja ga zaboravljam u svakom novom momentu, baš kao što kosmos zaboravlja sve nas. Većinu nekadašnjih bitnosti ostavljam iza sebe. Na kraju se sve svodi na stanje uma.

 

Prošle je jeseni izašao sjajan album Seven lessons with Mehmed Begić dvojca Basheskia & Edward EQ za koji si radio stihove, prvi put na engleskom jeziku. Ispričaj nam malo o tom iskustvu stvaranja unutar nematerinjeg jezika. Kako je postojati u tuđem jeziku i postaje li on ikada tvoj?

Rekao bih da mi je prirodno pisati na engleskom ako tražim prave riječi za muziku. Prvo takvo iskustvo sam imao sredinom prve dekade ovog vijeka. Bila je to saradnja s drugarima iz benda Vuneny, a pjesma je našla svoje mjesto na njihovom albumu V2 (2006). U Nikaragvi sam nešto kasnije na engleskom pisao tekstove za imaginarni jazz album. Taj se album nikada nije desio, ali su dijelovi tekstova postali korijen za ono što ću kasnije pisati i što će Basheskia & Edward EQ (Nedim Zlatar i Leonardo Šarić) oblikovati u album Seven Lessons. Poeziju koja ide na papir, u knjige, nikad nisam ni pomislio pisati ikako drugačije nego na jeziku na kojem razmišljam i sanjam. No, kad dođe do tekstova za pjesme koje će se eventualno pjevati, eksperimentiranje na engleskom mi se sviđa, moguće – zbog muzike koju slušam, sve je to uglavnom na engleskom. Krenulo je s Elvisom i nije stalo. No, kad stvaram s bendom, ne bježimo ni od našeg jezika. Upravo radimo pjesme za soundtrack krimi serije i, ako sve ispadne kako smo zamislili (a ukratko, trebao bi to biti distorzirani noir pop s jazz posvetama), moglo bi biti baš dobro. Vidjet ćemo uskoro.

Razgovarala: Tena Lončarević


Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:

205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)

205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX

Hvala!

Povezani članci

Adriana Zaharijević – Biti određeni pol je proces, postojanje

Didio Pestana: Voleo bih da ljudi mogu da se poistovete sa mojim životom prikazanim u filmu

Dejan Ognjanović – Svi moji strahovi su racionalni

Ostavite komentar