Egipatskoj revoluciji
Kada ljudi,
koji mirišu na zemlju i jutro,
nimalo veći od lista što pupi,
polete kroz raspjevane trgove
i saharski pijesak postane spužva po ulicama,
probodeni su egipatskim proljećem,
tim oštrim, ljepljivim nožem.
Ispucale usne traže
svoj izgubljeni kraj staze u nebo,
neki list,
miris ustajaloga ananasa,
zaboravljenu prepelicu,
nepronađena vrata
ili dušu sakupljenoga društva.
I tako danima,
prodire snažna navala svijeta,
kao cjelivajući talas,
koji se vrijedno valja
uz pljuskanje i previranje vode.
Odbije se u svoju matičnu srpastu snagu
da bi uljepšan bio bačen naprijed.
Život se probudio iz tame kaktusa
i zvijezde odavdje ne izgledaju utopljenički.
Svako lice je postalo zbir svega
što je u trenucima revolucije sabralo.
Dan bez datuma
Dan bez datuma
nije tetovirano tkivo
ako je misao zgasla
u košulji smokrenoj od suze.
Iz svega valja izvući zaključak
ili težak jauk.
Obučena u djevstvo
prespavat ću sva kasnoljetna jutra
i niko me neće uspjeti probuditi…
Dozvolit ću samo da mi uzmu oči,
da ih smjeste u svoje plišane arhive
pa možda onda tek shvate da ne živimo
nego samo sanjamo život
kao dan bez datuma.
Kako ponovo pronaći majčino mlijeko,
milostivi vapaj svoj,
obnoviti sve dosadašnje staklene ljubavi,
ne dozivati sovin huk u podne,
čekati da se istruže mjesečeva noć,
čekati jutro,
pa ga usniti opet…
Dan bez datuma
spepeljen leži.
Baš ništa kao da ni od nas ne ostaje.
Možda samo ulegnuće na ležaju,
zeleni pogled na plafonu
ili ostavljeni rukopisi progovore u ime nekoga:
„Postoji!
Sada je bila tu,
ležala je na krevetu,
buljila u plafon kao u odsutni kosmos
i bijaše to pjesnik glasan,
strogi kritičar kritike.”
Hoće li onda drugi vjerovati,
istovremeno strepeći za sebe?
Hoće li prelistavati knjige o logorima vremena
u potrazi za danom bez datuma?
Ja ne verujem u magistrale
Prave stvari se dešavaju na stranputicama,
neko mi reče
i potvrdi ono što i sama mislim.
Priznajem,
strasni bjegunac sam.
Ni sama ne znam gdje je moja soba,
i grad,
i djetinji stid.
Ne,
ja ne želim daleko Sutra,
nego vidno i stvarno Danas
gdje buna istine
nije bačena na sve strane.
Zar je teško ići širokim putem šipuraka
razbijenim na dvoje
kojim toliko njih ide?
Slušati vjetar,
raspoznavati svaku riječ odlutale pjesme,
ne zatvarati oči pred olujom hirnoga prkosa
a biti sam,
znači biti najjači.
Nisam napuštena ako sam sama
tražila i izabrala neuhvaćenu stazu.
Ne,
to nije što drugi misle da jeste.
To su pupoljci sreće
moje razlistale glave.
Dnevnik do tebe
U petak
stotinama inverzija koristeći se
zatrudnjeli mozak
jaz na plahti tišine
ispitivao je.
Odgovor
neprestano i nevoljno lutajući
nemajući nijedan predmet
na kome bi se odmorio
zaluta.
Bitna svojstva egzistencije
u posrednom stanju
izmolio je još jedan trudan dan.
Mogućnost da nesmetano upražnjavam san
ne donese abortirana subota.
Uz – napredovanje hrpom papira privučeno
nije dostiglo Oslobođenje.
Takvo je Naučavanje:
„Svu bijedu ne prevaziđeš
kroz vrata maternice!”
Nedjelja mi nije privržena.
Ja sam riba izbačena na crvenim,
vrelim ponedjeljskim ugarcima.
Staze dobrih želja glancam za utorak,
dok Vrijeme
koje nam je potrebno
svejedno prolazi,
kao i ono Vrijeme
koje je čovjeku potrebno samo da se sagne
ili ispruži ruku.
Medina Džanbegović: bosanskohercegovačka književnica, rođena je 13. septembra 1968. godine u Zenici. Osnovnu školu je pohađala u Maglaju a srednju, jezičko-prevodilačku gimnaziju, u Doboju. Završila je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991. godine, zatim književnosti naroda BiH i bosanski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 2001. godine, a 2009. godine stekla je i zvanje magistra iz književnohistorijskih nauka, također na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedno vrijeme je radila kao profesor bosanskog jezika i književnosti u Maglaju, Tešnju i Sarajevu, a danas je poslom i životom vezana za Kairo. Knjiga Pepeljara i sedam opušaka je njena prva zbirka poezije, a objavljivala je radove u brojnim časopisima. Ovo je, kako je i sama kazala, bio „čin svojevrsne hrabrosti u upuštanje neizvjesnosti štampanja i okušavanje vrijedi li se takvim načinom razumijevanja svijeta, života i sebe uopće baviti”.