Što sam vidio na granici između dvaju istih
Najprije sam vidio Lennona kako stopira,
čak i zareze od žica na palcu
i zanokticu odgrizenu do pola,
bez „lenonki“, koje je prošle noći skršio u garderobi,
sav mi je bio nekakav smiješan,
ničega zvjezdanog u njegovom oku.
Možda ga je Yoko već i preboljela
iako Chapman plana još nije imao ni u primisli.
Pomiješaju se tako vremeplovi,
nelicenciran software i te stvari.
Uglavnom je stopirao i sve mi se čini:
opsovao je nešto. Njegove usne kao da su
sastavile je i be. Ne znam,
možda sam samo umislio.
Onda sam vidio pokojnu tetku Barbaru
sa obaveznim pletivom i crvenkapom zlatačom
na glavi, a gdje bi drugdje.
U priči je došla baš do dijela kada Baš-Čelik
skoči ko munja, s carevom kćerkom pod krilima.
Ko zna, ni Barbara mi ne bi znala reći
kako li bi se Baš-Čelik ponio da se to danas dešavalo
u Modriči ili u Kaknju, da li bi novo vrijeme
i od njega, s tolikom moći, napravilo bandita.
Jer, ljudomjeri su davno izbili ono nešto crveno
iz cjevčice, kao živa kad se zakoluta,
tečna, a nimalo mokra.
Uglavnom mi se čini da je priči, mjerenoj aršinom
modernog čovjeka nedostajalo mnogo. Pletivo njeno
kao da prerijetko bješe, bole su uši te oštre čivije
kojim je zakovana pitomost. Mada, nisam baš siguran.
Možda sam samo umislio.
Ispod brda Gat
Ispod brda Gat sjedim za klimavim stolom
s domaćinom koji me ne pita jesam li
za jednu šljivu, nego mi toči, iako je tek devet ujutro.
Sitna dječica znatiželjna su za sve, a domaćin samo
zbog toga što neko čak iz bosanskih gudura ipak ima
nekog razloga doći i popeti se na Gat,
jedinu guduru u njegovom kraju,
domaćica muške nepoznate rijetko viđa, ima u njenom oku
toliko toga da ni u Noinu arku ne bi stalo.
Mnogo ih je oko mene, a ipak sam sam i razmišljam,
ko bi ga znao zašto, o tome da li bi iko ikad
čuo za Ksantipu da nije bila Sokratova žena,
što li bi rekao da vidi kako ga danas zbog nje,
praveći sprdnju, olajavaju na internetu,
bi li na forumima pisao komentare pod tuđim nickovima
i bih li se s njim, nakon što bi i on popio
jednu domaću šljivu,
uopće smio zaputiti na brdo Gat.
Bosna
Ja nikad neću dobiti Nobelovu nagradu za mir
kao Shirin Ebadi ili San Suu Kyi,
ne što nisam žensko, nego što je u mojoj državi
s ljudskim pravima sve u redu,
u najmanju ruku.
Mi smo bubrezi, svjesni debljine i mekoće
loja u kojem uživamo
kao jegulja u jednom mrkonjićkom bunaru
u koji zavirih u ona nesretna i davno prošla vremena
što bi ih glupo bilo, i isuviše besmisleno,
porediti sa sadašnjim.
Svi vozači autobusa, šinobusa, tramvaja
slušaju vesele narodnjake,
nijedan jazz ili blues, koji ionako sliče
na cigansku šatru sa svim onim
saksofonima, klarinetima i ostalim trubama.
Za klasiku ni čuli nisu.
Kao da smo pobijedili na natječaju koji je
raspisao sam Gospod Bog.
Na trgu s imenom Predsjednika obavljeno je odavno
sve što je trebalo: glave su poskidane onima
koji su pisali grozomorne novele i romane.
Ponekad, doduše, jedan glavić
otromboljen na štafeti nečega što jako nalikuje
mom srednjem prstu, grozno strši,
ali ga pravovjerni, pod okriljem noći, brižljivo skriju.
Ćunoređe na dijelu, što reče Maja L.
Ali, mi ne moramo brinuti,
naše je samo da uživamo.
Loših primjera nema
ni da ti jedan treba za na ranu privit!
I zato, znam, ja nikad neću dobiti
Nobelovu nagradu za mir.
Što ću biti kad odrastem
Kad nam je naš učitelj Radoslav Rosić,
Crnogorac koji nas pokatkad tjeraše da slušamo njegovu
pompeznu svirku na jednoj žici,
za temu pismenog rada dao ono legendarno
Šta ću biti kad odrastem,
naredivši mrtvu tišinu kako bi nesmetano
mogao razmišljati o hrabrosti popa Mila Jovovića
i diviti joj se do nebesa i dalje, ako dalje ima,
ja, Milo Jukić, bolovao sam krzamak,
koji su u mom selu krozomak zvali kao da je
kroz nešto došla ta bolešćica
naivna na prvi pogled, a mene je, eto, stajala skupo:
ni sekunde nisam dobio priliku zaroniti
barem u pogled Radoslava Rosića, kad u misli već
nemoguće je; naslutilo bi se nešto,
niti sam pisao šta ću postati i biti.
Ni hrabrosti u meni. Nikad ja Jovović Milo
postati neću, obični Jukić za svagda, što
pljačka nije neka ni za sjecikesu, a kamoli
za lopova pravog što od života hoće sve. I još više.
Niti odrastoh kada. Evo, već mi je 44. i još se mislim
što li ću, o, Bože, biti
kad odrastem
jednom.
Milo Jukić: (Deževice kod Kreševa, BiH, 1966.) Studirao je hrvatski jezik i književnost, a bavi se književnošću, publicistikom, poviješću, etnologijom i novinarstvom. Prošle godine je tiskana njegova prva knjiga poezije Ožiljci i brazgotine (CKO, Tešanj, 2010.). Na rumunjski jezik je prevedena i u Rumunjskoj dvojezično izdana njegova knjiga putopisne proze Tri dana u Karaševu/Trei zile la Caraşova (ZHR-UCR, Caraşova, 2011.). Njegovi književni radovi objavljeni su sljedećim publikacijama: Album, Život, Republika poezije, Odjek i Hrvatska misao (Sarajevo), Motrišta, Osvit, Most i Dnevni list (Mostar), Balkanski književni glasnik „Poluostrvo/ poluotok“ i Književni pregled (Beograd), Marulić i Poezija (Zagreb), Riječ (Brčko), Ars (Podgorica), Književnik (Banjaluka), Crnjanski (Bijeljina) i Povelja (Kraljevo), te u internetskim književnim časopisima Agon, Sveska, Knjigomat i Diogenis. Zastupljen je i u nekoliko antologija, a autor je i većeg broja predgovora, recenzija, prikaza, te leksikografskih natuknica. Dugo godina bavio se novinarstvom (Glas Amerike, „Slobodna Dalmacija“, „Večernji list“ i dr.), te poviješću i etnologijom. Iz te oblasti objavio je knjige: Deževice – pregled povijesnih zbivanja, toponomastika, podrijetlo i sastav stanovništva (2001.), Etnološki i povijesni prilozi iz kreševskog kraja 1(2008.) i Znameniti i zaslužni Kreševljaci od najstarijih vremena do danas (2011.). Etnološke i povijesne radove objavljuje u znanstvenoj periodici te na internet portalima. Autor je i brojnih drugih publikacija (monografija, ljetopisa, vodiča, brošura i sl.), te sudionik nekoliko znanstvenih skupova iz oblasti povijesti, etnologije i jezika. Dobitnik je i književne stipendije „Writers in residence“ 2010. godine za mlade i perspektivne književnike Srednje i Jugoistočne Europe. Tajnik je i glavni urednik svih izdanja Književne zaklade/fondacije „Fra Grgo Martić“ i autor i urednik dvaju brojeva Zakladina Godišnjaka, a od osnutka, već osam godina, autor i urednik Ljetopisa Lepenička dolina. Živi u Kreševu (BiH).
Ovaj članak je objavljen u decembru 2011, u okviru temata Anatomija antinomija.
Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Poezija.