„Kad ga poljubiš, znaćeš je li tvoj“, učila je ostarjela Anđelija mlađanu unuku Milicu. „Ali tek kad mu sjeme okusiš, znaćeš hoće li ti biti vjeran. Jer, ako bude gorko, on ga ne čuva za tebe!“ Pravila je duge pauze, što da se osladi lokumom posle gutljaja gorke kafe, što ne bi li bi svojoj osamnaestogodišnjoj unuci ostavila vremena da razmisli o poslednjem o čemu joj je govorila. „I čuvaj se“, povisila je ton, „da se ne prevariš i da ga prvo dolje, a ne u usta, poljubiš! Tako će te zavesti i nećeš ništa razumjeti. Sakriće od tebe ono što je očigledno svakome ko jezik ima.“ Pričala je Anđelija još štošta, kao i svi usamljeni bila je željna razgovora; ispratila je glasom (jer na noge nije mogla) Milicu i nije ućutala sve dok ova iza sebe nije zatvorila teška drvena vrata. A njena je unuka još dugo razmišljala, dok se kroz šumu vraćala u grad, o onome što joj je baba za vrijeme kratke posjete ispričala. Milica se nje, mada to nikad nije priznala, plašila, ali joj je, prije svega, bila zahvalna. Svemu što je znala o seksu, gledanju u karte i spravljanju afrodizijaka od otrovnih gljiva (kako prevariti Smrt i pretvoriti je u Požudu?), Anđelija ju je naučila!
Žurila je jer ju je obučenu u kratku crnu majicu, koja joj je otkrivala zategnut stomak i godine, i crni, možda i prekratak šorts, hvatala jeza u prohladnoj šumi. Preskakala je snijegom i vjetrom oborene četinare i pamtila put, drugačiji posle svake oluje. Slušala je razgovor ptica zapletenih u guste grane visokih smrča (pokušavala je da odvoji, na osnovu onoga što je naučila u školi, cvrkut zaljubljenih od cvrkuta posvađanih i da ga razlikuje od pjesme umirućih, od koje je imala košmare), udisala jak miris borovine pomiješan sa mirisom truleži mrtve divljači i vlage (jer sunce tu nije dopiralo), dok je četvorim očima motrila na stazu, ne bi li na vrijeme uočila zmije.
„Fucking lizards!“, opsovala je na engleskom, kojim se služila češće no srpskim, čitav rod guštera čiji joj je predstavnik pretrčao put, potpuno izgubljen u potrazi za suncem i kamenjem, i natjerao je da tiho vrisne i skoči u stranu.
Već je bila nadomak grada. U susret su joj dolazili vodiči bez licenci, podozrivo gledajući oko sebe i zazirući od policije i inspektora, za kojima su trčali debeli, umorni turisti, Njemci, Italijani i Francuzi, koje su ovi vodili okolnim putevima, uzanim prečicama i šumom, u hodu izmišljajući istoriju pećina, kratera i manjih jezera na koje su nailazili. Miješali su vijekove i događaje o kojima su pripovijedali, bitke i vladare koji su ih vodili, engleski i njemački, italijanski i francuski jezik. Nisu mnogo brinuli o tome jer su znali da ih turisti ionako ne slušaju (jer je svaki mogao da prepozna tek poneku riječ svog jezika; udruženi, možda su mogli sklopiti čitavu priču) i sve što žele je da se domognu Jezera, hladovine i roštilja. Koristili su gosti svaku priliku da kamerom usnime sve vjeverice, srne i lisice koje su vidjeli, a onda to, po povratku u hotel, konvertuju u .mPEG format i mrežom podijele sa svojim zemljacima koji ljetuju u drugim neobičnim i neistraženim zemljama. Snimali su i slikali sve ono za šta do tog momenta nisu ni bili sigurni da postoji.
„Look at this! It’s a wolf!“, uzbuđeno su šaputali i prstom upirali u običnu seosku džukelu (istina, naprednu i, za svoju vrstu, pomalo prijetećeg izgleda) koja ih je, ispružena u hladovini, ignorisala. Nisu znali da li treba da se plaše, ali su svakako osjećali poštovanje prema onome što nisu poznavali. Gledala ih je Milica ispod oka, s podsmijehom, i ubrzavala korak kad bi pored njih prolazila. No, čim bi je prvi vidio, vikao bi ostalima, pa bi leđima presjekli vodičevo ispovijedanje („…u bici za vrijeme Nikole I… ili Tita, ni dan danas nisam siguran…“), a kamere i mobilne telefone okrenuli put plavokose mladice. Slikali su prirodne ljepote, kakve u svojoj zemlji, pored svih onih genetski modifikovanih glumica i foto-modela, teško da su mogli naći. Osjećali su, gledajući je kako ih oborenog pogleda drsko ignoriše, da je još nevina, hod joj je bio takav. I odmah su je, tu, željeli. Svi odreda; kao čopor hijena pregaženih godinama, htjeli su da razdjeviče ženku što ih je provocirala svojom mladošću. Da silom pokažu nadmoć nadolazeće smrti nad životom i ljepotom.
Okretali su se za njenim dugim nogama, skladnim proporcijama i u pletenicu vezanom kosom. Dobacivali su listom, nebitno da li bi je sreli na ulici, u prodavnici ili diskoteci. Zviždali su za njom. Prepoznavali je kao svoju; Njemci, Englezi, Rusi… I Srbi, zbog jezika.
A ona je bila svačija. Rođena pod Durmitorom, oči su joj bile mutne i duboke kao Jezero u kome su je, odmah po rođenju, okupali. Ta joj je ledena voda i misli razbistrila i pripremila je na zime koje su je čekale. Naučila je da ostane prisebna, da stoput mjeri, pa tek onda siječe. Prije no je napunila treću godinu, odveli su je u Rusiju, da uporedi snjegove rodnog Žabljaka sa ruskima i da nauči da sjeverac razlikuje od svakog drugog vjetra. Odatle se preselila, dok još nije ni prvu školu završila, na crnogorsko more, na kom su je, iako Srpkinju, voljeli kao svoju. U Kotoru je njena smeđa kosa postala sasvim plava, ali su joj oči ostale crne (nije ih more ispralo, niti ih je sunce obojilo). Te su je oči (urokljive, kako su zlobnici govorili; no, prije urečene) pratile i do Beograda, gdje je upisala filološku školu, zavedena riječima pisca što je pisao na jednom od tri jezika koji je znala (ili na svakom od njih?), a onda za to umalo dobio i Najveću nagradu za književnost. Tamo je savladala još dva jezika: engleski i arapski. Za maternji je odabrala srpski, crnogorskim se jednako dobro služila, dok je na ruskom čitala Puškina.
Po prirodi divlja, ali krštena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (otud brojanica na desnoj ruci, da je sputa i pripitomi), rano je poznala muškarce. Visoka skoro kao najviši od onih koje je poznavala, malih grudi i uska struka, skretala je pažnju na sebe kuda god bi prošla. Još joj se kao djevojčici, sjećala se Anđelija, u očima vidjela želja kad god bi ugledala muškarca, ali je vješto trepavicama krila, pravoslavno vaspitana. Znala da prepozna onog ko je želi, samo ga pogledavši ispod pasa. I nije htjela bilo kog, tražila je muško sa dužom onom stvari od njene pletenice.
Mislila je na svog Apolona i kad je prolazila pored hotela „Planinka“, u kome je on odsjeo. Nije prestajala da ga sanja ni dok je trčala uz stepenice stare kuće, do svoje sobe na spratu.
Vidjela ga je, po prvi put, kako stoji u jezeru, u vodi do pasa, i piša. U ruci mu je bio digitalni aparat-kamera (marke Canon) kojim je slikao turistkinje njegovih godina i nešto starije od sebe. Sakrila se, uplašena njegovom pojavom i veličinom, u šiblje kraj vode, no on ju je, nanjušivši je kao vuk svoj plijen, odmah uočio i memorisao na svojoj mašini od 12 megapiksela. Uplašena sijevanjem blica i njegovim osmijehom (sa trideset i šest bijelih zuba), potrčala je ka istočnoj strani vode, ka najvećoj gužvi. Ali, on je bio brži i stigao ju je u dva koraka, povukao u vodu i privukao sebi. Usne su im se praktično dodirnule, a da je uzbuđena osjetio je dlanom koji joj je spustio na grudi. Ona se u tom momentu zaljubila.
Nije mu se odmah podala, nije mogla. Željela je prvo da sazna da li je stvarno voli ili samo hoće da je skine, slika i stavi u album sa njenim prethodnicama. Zbog toga ga je ljubila dugo i pažljivo i pokušavala iz poljubaca da otkrije da li pod jezikom krije laž ili gorku istinu koja čeka da bude ispljunuta prvom prilikom. Ali on, onako bogolik, vazda go i nasmijan, nije krio ništa. Volio ju je, nije to ona znala, kao i svaku prije nje; nudio joj je svoje srce u zamjenu za njeno mlado tijelo, odricao se svoje prošlosti za par trenutaka strasti. Jer strast je ono što ga je održavalo u životu; njegova bi ga bolest, da se strastima ne prepušta, već davno progutala.
Zvao se Kristobal, Francuz španskog porijekla, imena i crta lica. Nije znao njen jezik, ni engleski mu nije bog zna kako išao. Na svaki njen pokušaj da mu se obrati na jednom od pet jezika koje je naučila, on joj je odgovarao poljupcima. I sve bi joj odmah bilo jasno.
Imao je dvadeset pet godina i oči u kojima se vidjelo da su nekad bile zelene. Od čega su potamnjele, ona nije znala. Voljela je njegov tužni pogled, željela je da ga usreći, ni ne sluteći koliku cijenu mora da plati da ga učini srećnim.
Iako privlačan ženama zbog svog tena, osmijeha i novca (i vještih prstiju, dodavale su one koje bi sa njim popile čašu-dvije sangrije), Kristobal je bio sve samo ne srećan. Nosio se sa svojom teškom bolešću koju je, kako je govorio, dobio u snu („Sanjao sam Rio. I volio sam ga u snu, iako su žene tamo opasne, nevjerstvo kažnjavaju dugom i bolnom smrću!“). Virus sa kojim se jednog jutra probudio donio je u Pariz, u kojem on nije bio novost.
Ćutali su tako i provodili vrijeme zagrljeni. Lutali su oko jezera, nestajali u šumi, držali se za ruke i pjevali pjesme koje su oboje znali; pravili su društvo drugim sezonskim parovima koje su upoznavali u „Čudnoj šumi“. Svi su oni bili saučesnici, svi ti mladi ljudi iz raznih gradova koje je Proviđenje izabralo, tu okupilo i spojilo jedne s drugima. Samo za ovo ljeto, čiji su oni bili svjedoci da je uopšte te godine i došlo.
Dovodila ga je, zaljubljena, u kuću svog oca, kad nikog u njoj nije bilo i gledala ga kako se tušira. Ljubila ga je u pupak (jer je tu vidjela centar svog mikrokosmosa) kad god bi bio od pasa nagore go, a kad bi bio go od pasa naniže, rukom mu je mjerila mošnice otežale od sjemena što ga mladić nije izbacivao otkad je nju poljubio. Molila ga je da čeka, nije bila spremna, i on je čekao. I gutao je očima.
Prolazili su dani, približavao se sedmi jul dvije hiljade devetog ljeta Gospodnjeg („Vražijeg, a ne Gospodnjeg“, govorio bi on na španskom), pun mjesec. Noćni su se leptiri jednako rađali i zorom umirali, ostavljajući potomstvo svuda oko njih. Ležali su u postelji napravljenoj od iglica vremešnih četinara, prekrivenih njenim narandžastim ćebetom.
„Još malo, mili“, šaputala mu je dok ga je jednim okom gledala u muškost, a drugim motrila na vatru, da se ne rasplamsa i proguta ih zagrljene. „Strpi se još malo i dobićeš sve što poželiš“, tako mu je govorila na svom jeziku. I čekala znak.
A znak se prikazao onog dana kada smo je vidjeli kako se vraća od baba-Anđelije, radosna i zabrinuta u isti mah.
Probudila se rano tog jutra, nasmijala se slici što ju je sakrila ispod jastuka prije nego što je prošle noći isključila lampu i obukla svoj crni kupaći kostim. Strčala je boginja niz stepenice ostavljajući za sobom miris šume koji joj se prethodne večeri uvukao u plavu kosu i bacila pogled na kalendar. Sedmi jul, dvije hiljade i devete godine. Rekli su, sjećala se, da će večeras biti pun mjesec, pa će mjesto na kome su goli ležali i milovali se biti njime obasjano. Moći će da ga gleda ravno u oči dok budu vodili ljubav i neće moći u mraku da sakrije ako pomisli na drugu. Jer Mjesec obasjava misli, a Sunce djela.
Istrčala je na ulicu, rukom zaklonila oči i pogledala oko sebe. Sunce je sijalo jače no obično i oči su je pekle, ali nije marila. Požurila je u šumu ka staroj kolibi, ne vidjevši ono što je Kristobal sa svoje terase vidio, ali ne i razumio – da je Sunce poskočilo dva puta i dalo oblacima znak da ga na trenutak progutaju. Da se na trenutak u ionako mračnoj šumi – zamračilo! Nije shvatio njen dragi znači li to rođenje ili nečiju smrt? Ili i jedno i drugo? Nije protumačio ono što je Anđelija kroz svoj prozor pročitala, a onda i prećutala svojoj unuci. Da je mladu ne uznemiri i da se kasnije ne pokaje.
Njen heroj je zatim stao razmišljati na španskom. Bolest ga je jela brže nego što je očekivao, ali je znao da će večeras dobiti još koji mjesec života. A ako ostane pored nje, možda još koju godinu. Širio je virus i tako sebi krao dane. Hranio se smrću onih koje su ga par minuta voljele. Znao je da će kad-tad izaći Bogu na istinu; nije priznavao da se tog trenutka plašio, ali je ipak lijevom rukom stisnuo muda, a desnom se, po katolički, prekrstio.
Mrak je pao iznenada i zatekao ju je u krevetu, u polusnu. Umor ju je prevario, a san koji je usnila uplašio.
Sanjala je ovo veče i njih dvoje u planini, kako vode ljubav. Vidjela je i njega, osjetila je njegove mišiće kako se grče na vrhuncu; kako rukama steže ćebe na kom su ležali, koje ih i večeras tamo čeka, glave zabačena unazad, zuba zarivenih u svoje meso; kako guta vrisak od bola koji nosi zadovoljstvo, a pred nju izbacuje… Sve osim sjemena! Krv, gnoj i drugu pogan; sve ono što je njegovo tijelo donijelo iz pakla majčine utrobe u kojoj je obitavao prije no se rodio! Uplašila se i skočila dalje od njega. Htjela je da bježi, ali nije mogla; noge su joj bile vezane strahom, a jezik čudom koje je vidjela. Jeza joj se polako uvlačila u kosti, oblaci su zaklonili Mjesec; nestali su u mraku, tako gustom da ga je mogla rukama razgrnuti. Ostala je pored vatre, anđeo, okružena bedemima tame. I gledala ga je kako pokušava da se pridigne, ta zvijer!, ali ne može! Kako ga obje noge izdaju i kako mu ruke drhte dok plače. Stario je pred njenim očima, njena ljubav!, plamen ga je gutao (hladan, pakleni plam, ne od vatre koja ih je do maloprije grijala) i on se, na njene oči, iz tog plamena opet rađao! Vidjela je bebu, tek rođenu, kako joj stoji pred nogama, pruža joj ruke i zove je po imenu. Bebu sa prodornim, njegovim očima, istim osmijehom kakav je on imao dok ju je slikao na Jezeru. Gutao ju je taj monstrum, a ne beba, pogledom! Tada je prvi put pogledala svoje međunožje i najzad vrisnula. Krv joj se slivala niz butine, njena krv! I probudila se u goloj vodi.
Ni poslednji, najglasniji taktovi numere sa gramofona nekog austrijskog trance majstora nisu uspjeli da se probiju kroz obruč koji su borovi napravili oko njihovog skloništa. Opijeni mirisima i zvucima prirode, bijelim vinom i samom svojom bliskošću, nisu obraćali pažnju na vrijeme, te je kazaljka na njegovom satu ostala zamrznuta, a zvijezda je padalica zastala tačno iznad mjesta na kom su ležali i tu se polako gasila. Kao da je letjela od njih, a ne prema njima.
Ležao je okupan mjesečinom i poduprt rukama, pogleda podignutog ka svodu iznad njih. Zatvorenih očiju i nasmijan. Povremeno bi ispustio dug uzdah, a ona je izranjala među njegovim bedrima i opet se dolje vraćala. Ljubila ga je i kušala jezikom, topila ga kao komad leda koji bi ljeti uzimala da se rashladi. Trajala je ta njihova igra, činilo im se, satima, sve dok njen dragi nije kriknuo, pao na zemlju i obrisao znoj. A ona je, zbunjena i zatečena, držala mu ud dok je sa njega kap-po-kap na zemlju kapalo sjeme i plodilo je. Usta punih njegovog bića, sa ukusom breskve, plavokosa ga je planinska princeza poljubila. Taj joj je pomiješan ukus bio mio.
Smetnula je s uma, namjerno ili ne, DUREX-ov kondom što ga je imala u džepu svojih farmerki i primila ga je u sebe. Himen je pukao nečujno, kao što puca paučina pod teškima kapima kiše, a njenim je tijelom zaplovilo na milione sprematozoida koji su nosili njegovog sina ili kćer i virus koji će im crnom bojom obojiti pogled i na njih staviti znak što će ih pratiti do kraja života. A ona je, nesvjena drame koja se u njoj odigrava, glasno zajecala, zgrčila se i ujela ga za vrat, prosuvši mu plavu kosu po leđima.
Matija Otašević: je rođen 1988. godine u Pljevljima. Studira na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Do sada nije objavljivao.