tatapuž.
ja sam tatapuž. imam dvoje djece koja me prodorno gledaju
svojim pametnim, vodenastim očima i koja me svima pokazuju
govoreći: vidite našeg tatupuža. želim samo svoje tablete, svoje
male tablete od malo miligrama, nula zarez nešto, za malo mira
i sna, za malo živaca, za moje male živce. kad me taknu, da uđem
u svoju kućicu i tamo da ostanem do duboko u budućnost. ja sam
tatapuž i umirem predvidivo i sporo, sve dok se svi oko mene na
to ne naviknu. bio sam u bolnici jer su rekli da nisam dobro, jer
sam krenuo preko ceste, a onda me htio pogaziti auto. a onda se
o tome svašta mislilo, pričalo, pitalo se, a ja sam samo htio svoj
kauč, svoj plafon i tablete za svaki dan. na satu likovnog moje je
dijete nacrtalo šarenog puža u travi na kojeg je sletio leptir. pun
pogodak, malo moje, htio sam s ponosom podragati to dijete po
glavi, ali nisam imao ruke, pa nisam. ja sam tatapuž, to je moja
supermoć. uđem u novi dan, izađem u noć, kao kad idemo u kino.
kad me pitaju kako se zovem, svima kažem tatapuž, a imao sam
sto imena. tatapuž za sve, ili ž pu tata na francuskom, ako hoćete.
babuška.
pripitomljavala je višnje u sokove i džemove i redovno zaključavala
vrata na kući da je netko ne ukrade. dvorišnu kapiju, ulaz, hodnik,
kupatilo, sobu. sve. puštala je samo poštara pa zamračivala prozore
prije poslijepodnevnog odmora. kad su stigli ljudi s puškama, nisu
kucali. ušli su kroz prozore, a s tim nije računala. ispod ikone svetog
jovana pospremila je sebe u sebe i čekala. jednog se dana vratila i
vidjela da se višnjik smanjio. hodala je ispod kljastih stabala, prigibala
leđa i glavu. gledajući mrtve višnje rasute po tlu, pokušavala je ponovo
povezati točkice.
dedamačak.
dedamačak sjedi na klupi ispred crkve i priča s pticama.
škrguće zubima kad se ljuti, plješće rukama pa ih otjera.
čije su to ptice, pita prolaznike, jeste li ih i vi upoznali? ja
sam bio u dva rata, tamo nije bilo ptica. ni drveća, samo
golo nebo otvoreno kao hladan, tek iskopan grob. jesu li
ovo moje ptice? tko ih je pustio da lete oko moje glave?
dedamačak ima čekinjasti brk i pravi mala gnijezda iznad
čela. taj deda je lud, kaže babaroga s dvanaest a. taj deda
je mačak, kažu svi, zalutao u pogrešnu jesen. a tu je sunce
već nisko, i pada, pada, i ptice će uskoro odletjeti na jug.
tko je zgazio varvaru b.?
niste bili u pravu kada ste rekli da ste vidjeli varvaru b.
kako, visoka i uznosita, gore-dolje hoda gradom. možda
je to bilo samo njeno tijelo, tko će ga znati, jer varvara b.
u tom trenutku sasvim sigurno nije bila tamo. molim, kako?
kažem, to uopće nije bila varvara b. i o tome ne može biti
ni riječi. varvara b. je, naime, a ako baš hoćete, upravo u
tim trenucima na tržnici kupovala mrkvu. ili, ne, varvara b.
je ležala na ginekološkom stolu pitajući se i što sad ja da
radim? isto tako, u četiri poslijepodne, kada ste, tvrdite,
vidjeli varvaru b. kako, stasita i vitka, hoda gradom uzduž
i poprijeko, ili samo hoda, ona je skijala niz alpske padine,
četkicom za zube ribala fuge na podnim kupaonskim pločicama,
plakala u juhu zbog neprežaljene ljubavi, psovala komunalnog
redara zbog smeća koje joj se nagomilalo u stražnjem dvorištu,
a nitko ga još nije odvezao, kao što se smeću i priliči. a iskreno,
ako ćemo pogledati malo bolje, varvara b. je u tim popodnevnim
satima mogla samo trpjeti svoju tjeskobu. nakon što je pojela
sendvič s tunjevinom između dva dijela radnog dana, progutavši
i komad plastične folije kojom je sendvič bio omotan, osjetila je
navalu bezgranične utjehe zbog mira koji ju je naglo obuzeo, a
zatim ponovo bacio u emocionalni bezdan. vjerujem kako biste vi
voljeli vjerovati da je tijelo, koje ste vidjeli kako hoda gradom u
osmicama, koje dobro pazi da stane samo na svaku drugu kocku na
pločniku ili pravi krugove da bi izbjeglo lošu sreću, varvara b. ali,
čovječe božji i ženo božja, vi zaista nemate pojma o čemu pričate.
kako je on jeo tu ribu.
kako je on jeo tu ribu! noktima ju je jeo, rukama ju je jeo, ronio
nosom po njoj kao da je razjapljena žena, jezikom palacao nad
mrtvim ribljim tijelom, nad tim očima zagledanim u ništa. slina
mu je tekla iz kutova usana, ništa drugo to nije bilo do mozga
koji je gladno stenjao nad ubojstvom, nad komadićem života
ulovljenim na mamac pa izbačenim iz guste udobnosti vode na
suhu surovost obale. kako je samo jeo tu ribu, bože, cijelim se
tijelom unio u taj glagol. vrškom noža je škripao po tanjuru, a
ispod stolice nogom mlatio svu prošlost, sva kopna, sav vjetar i
ribare koji su mu se našli na putu do nje, tako je on jeo tu ribu.
repom je mahao dok je razdvajao glavu od tijela, trbuh od leđa,
dok je gurao rep u usta, sav se zapuhao deklinirajući tu ribu po
padežima. ruke su mu se tresle, očima ju je jeo, davio je grlom,
pjevao joj riblje uspavanke u sebi. tako je bio gladan ribe, tako ju
je pohlepno gledao, dok su mu tuste suze tekle niz lice, kosti su
mu krckale od uzbuđenja, ušima je strigao, samo što nije zalajao.
naročito ludilo.
živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe
kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema
ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim dok
među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima
otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s
rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem
klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me
neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na
klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje
stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca
me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem
njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem
ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od
mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u
padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima
na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u
tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang.
netko tko bi želio biti ja hoda dijagonalno preko trga.
netko tko bi želio biti ja hoda dijagonalno preko trga. logička
osmišljenost kocki ispod nogu nečujno se ugiba pod težinom
tijela. ako i ima sitnih bića koja tamo žive, koja postoje mimo
vidljivosti oku, tijelo ih ne štedi. tijelo ima cilj, s jednog kraja
na drugi. netko tko misli da sam ja, smješten u kvadrat, metara
puta metara, u omeđen prostor svijeta i svemira, prolazi preko
mjesta koje se zove trg, pjaca, skver ili već nekako drugačije.
njegova putanja zatvara kut od četrdeset i pet stupnjeva. dan
je lijep, preko trga trči mladunče psa. vlasnik mu baca lopticu,
tijelo gleda, osmjehuje se maloj radosti životu. psić mlatara
ušima i siječe crtu po kojoj se tijelo giba, kao što je siječe i smrt.
netko tko bi želio biti ja, tko misli da sam ja, hoda preko svijeta
u zamišljenoj nepobjedivosti. tijelo koje ne sumnja u sebe,
podložno fizici, skup genetskog materijala, suština prolaznosti,
mapa za dezorijentirane ako bi se i tako smjelo definirati.
Lidija Deduš rođena je 1977. godine.
Pjesme i kratka proza objavljivani su joj u časopisima i književnim web portalima u regiji te čitani u emisijama „Poezija naglas“ i „Riječi i riječi“ na Hrvatskom radiju i u emisijama „Tokovi poezije“ i „Rimovanje“ na Radiju Beograd. Zastupljena je u antologiji pjesnikinja inspiriranih migracijom „Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji“ koju su uredile Vitomirka Trebovac i Jelena Anđelovska objavljenoj 2017.g.
Finalistica natječaja za kratku priču „Vranac“ 2016. godine i natječaja „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2017. godine.
Dobitnica nagrade za najbolji rukopis na natječaju „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2019. g.
Pjesme su joj prevođene na engleski jezik i objavljene u časopisima Europe Now sveučilišta Columbia iz New Yorka i The Well Review iz Irske.
Autorica je rukopisa zbirke „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ nagrađenog 2018.g. na konkursu Beogradskog festivala poezije i knjige za najbolju prvu neobjavljenu zbirku pjesama.
Živi u Varaždinu.