Monika Herceg je pesnikinja, fizičarka i mama dvoje dece. Njene zbirke Početne koordinate i Lovostaj nagrađene su važnim regionalnim, ali i međunarodnim književnim nagradama. O poeziji, fizici, angažmanu, deci, slobodi i mnogim drugim zanimljivim temama, pročitajte u intervjuu koji sledi.
Razgovor vodila Milena Ilić Mladenović.
Počnimo iz početka. Dakle, mit. U poeziji se često pozivaš na mitologiju. Ipak, izgleda kao da to postaje lična mitologija u kojoj i mitološke figure izalaze iz svojih arhetipskih okvira i bivaju obojene tvojim stihovima, postajući deo tvog ličnog panteona. Zašto ti je potrebna mitologija?
U samom početku bila je jedna djevojčica koja se borila da ne postane djevojka jer ju je užasavala promjena njenog tijela, Ksena princeza ratnica, jedna praznovjerna mater i ukradena knjiga.
Djevojčica je strastveno voljela Zvjezdane staze i već spomenutu Ksenu koja je bila uvijek kontra svijeta, ali za prave stvari, borila se za obespravljene one koje su tlačili bogovi. Mnogi, hiroviti, strašni, smiješni bogovi kojima su ljudi bili sjajne igračke.
Tamo su vladali bogovi koji su imali mnogo imena i lica,a kod djevojčice doma živio je jedan veliki bog kojeg je majka svaki dan uvećavala govoreći da je sve do njega. Bog je vladao srećom i nesrećom. Bog je unosio red, ili ga razmontiravao pred našim očima. Taj bog bio je strašan bog, iako su svi govorili o ljubavi koju ima. Djevojčica im nikako nije mogla povjerovati. Išla je u krevet moleći se svaku večer i ako je slučajno zaboravila molitvu prije spavanja, idući dan živjela je u strahu da će se dogoditi nešto užasno da je kazni jer je iznevjerila boga.
Uz to, majka je bila praznovjerna žena, tako da je odrastanje bilo hranjeno pričama o nadnaravnim događajima, duhovima koji dolaze, koji su uvijek tu čak i kada mislimo da smo sami.
Stvarima se uvijek oduzima moć tako da se o njima uči. Znanje je ono što će nam omogućiti da prevaladamo strah. Tako je djevojčica koja je odbijala postati djevojka u jednom trenutku u školskoj knjižnici pronašla knjigu o mitologiji koju je čitala, čitala, čitala. Bila je oduševljena brojem bogova, pričama, pogotovo onim grčkim koje je upoznala već prateći Ksenine pustolovine. Te priče omogućile su joj da sagleda božanstvo, bilo jedno ili mnogo njih kao puki mit koji se razvijao na ljudskoj potrebi da si da smisao. Tako su svi bogovi odjednom izgubili moć, pa i ona majčin. Kako za knjigu nitko nikad nije pitao, a ona ju je držala kod sebe i čitala, prošli su mjeseci i godine i djevojčica je postala knjigokradljivica. Kod nje u sobi spavala je nikad prije čitana (što ju je tješilo) knjiga puna bogova i boginja. Spava i dan danas.
Otkuda žene tu? Ksena je bila hrabra, ali ukradena knjiga pokazala je djevojčici drugu stranu priče, onu u kojoj boginje nisu samo hirovite i zle, već su najčešće bile i maltretirane, nosile su kazne koje nisu trebale. Knjiga je odjednom pokazala kako ni Meduza nije bila čudovište, nego žrtva silovanja koja je na kraju bila kažnjena za zlo učinjeno nad njom. Tad je djevojčica izašla iz djetinjstva i zakoračila hrabrije u svoje tijelo. Suosjećala.
Naravno, nikad nije u svom obrazovanju ni čula o borbi žena za svoja prava niti je slutlila da izvan priča o bogovima postoji cijeli svijet koji je ženu držao bez njenih prava stoljećima. Koji ju je posjedovao. Koji ju je zatočio.
Silovanja. Nejednakost. Nasilje. Sve to čekalo je iza njene dvadesete i u stvarnom svijetu, ali je bilo lakše koračati držeći za ruku Meduzu, Heru, Europu, na kraju krajeva i vlastitu majku i baku koje su u takvom svijetu, kako je kasnije shvatila, bile jake i borile se za sebe i one koji su tek dolazili kako god su znale.
Djevojka je postala skoro fizičarka, više pjesnikinja. Mama. Knjiga o mitovima i dalje joj spava u obitljeskoj kući u kojoj više ne živi. Planira je vratiti, prvom prilikom kad posjeti staru školu.
U tvom pesništvu je osetna polifonija ženskih glasova – glasova majki, baka, ali i naučnica (uglavnom fizičarki). Osećaš li da tako oslobađaš sve te žene, koje viču iz tvojih pesama sve ono što nekada nisu mogle?
Nažalost, mislim da nitko ne može osloboditi te glasove, niti popraviti ono što je povijest radila toliko dugo ženama.
Tako da ja uvijek oslobađam sebe, da bih mogla biti bolja i majka, prijateljica, partnerica, glasnija kad je to potrebno ne samo na papiru. Plaši me budućnost, krenuvši od klimatskih promjena do našeg preispitivanja prava žena, plaši me ono što će neminovno doći kroz dvadesetak godina. Mislim da budućnost može biti bolja, ali da moramo biti svjesni da se moramo boriti se za nju, moramo riskirati, preuzeti odgovornost. Poezija meni dođe negdje na samom početku toga, ona me riješi mog tereta, a ja onda mogu izaći van u svijet.
Čini se da u poeziju unosiš dosta ruralne, sirove, svedene, ali i divlje sredine. Koliko je na tvoje pesništvo uticalo to što si detinjstvo provela na selu?
Možda nikad ne bih ni bila pjesnikinja da nisam bila seljanka. Kad opisujem mjesto gdje sam odrastala veći dio kasnijeg djetinjstva, kad smo se vratili nakon rata, teško mi je uopće objasniti da je to zaseoce na vrh brda usred skoro ničega. Potrebno je nekoliko kilometara samo do autobusne stanice da se spusti s tog brda. Sve je okruženo šumom, cesta ide kroz šumu. Voćari. Bašte. Danas je sve to mahom napušteno i usamljeno.
Ali tada, djevojčici od deset godina koliko sam imala kada smo se vratili, ta priroda je pružila neka potrebna utočišta. Bježala sam u knjige i taj mir koji je bio stalan i sveprisutan. Mir je bio među drvećem i u papiru. To me je rano natjeralo da budem u svojoj glavi, da osluškujem, da mislim. Za poeziju je, čini mi se, bitno oslušivati se, a tek onda i pisati ono što govori iznutra. Danijel Dragojević divno kaže da je pjesnik taj drugi netko tko nam govori i mislim da je bitno u sebi imati debeli sloj tišine i mira kako bismo ga mogli čuti.
U jednom intervjuu sam pročitala da nisi imala knjige kada si bila dete. Ipak, da li smatraš da je važno da se deca upoznaju sa knjigama i književnošću od malih nogu? Šta čitaš svojoj deci?
Knjige su, sad bez imalo pretjerivanja, a puno patetike, jedno od naših najbitnijih oružja za neko bolje sutra. Knjige nose potencijal da uz njih razvijamo vlastitu maštu, da se stavljamo u tuđe cipele, da učimo empatiju kroz različite priče i situacije koje ne moramo nužno sresti u životu, ali u trenu kad ih upoznamo u knjigama koje nam ostavljaju svu tu slobodu vlastite imaginacije, oni nepovratno djeluju na nas i čine bas bogatijima, većima, suosjećajnijima. Meni su knjige mjesto na kojem se može dogoditi bolji čovjek. Darko Cvijetić nedavno je divno pisao kako se borba za dobro ili zlo događa u nama samima, kako svatko ima tu klicu zla za koju je sam odgovoran i koju on treba izliječiti i da se tu, u svakom od nas događa čovječanstvo. Čini mi se da su knjige i umjetnost jedan od načina na koji je to moguće, uspostaviti dijalog s nama samima kako bismo učili sami o sebi, bili bolji i nježniji, lakše prihvaćali ljubav i davali je drugima. Čitanje nas povećava, naš volumen za tuđe priče, naš volumen za prihvaćanje. Marija Ott Franolić sjajno poentira kako često danas svdjedočimo stavovima mladih koji su samo preuzeti, bilo o ratu, nacionalizmu, abortusu, itd. I da se samo radi o nekritičkom razmišljanju koje je često povezano s manjkom čitanja, raznolikošću čitanja. Naša empatija može se razvijati čitanjem, a tada to dobro i veliko u nama koje je sjeme boljeg svijeta lakše može preživjeti u svim, svakodnevnim i velikim borbama.
Moje djetinjstvo velikim je dijelom bilo izbjeglištvo u kućici koja je imala dvije sobe, jednu u kojoj smo mi djeca živjela s roditeljima i drugu u kojoj su živjeli djed i baka. Imali smo poljski wc. Kad smo se vratili na selo, kuća je bila stvarnija i veća, imali smo pravi toalet ali siromaštvo je uvijek bilo tu, a knjige su bile bespotrebne i skupe. Moji roditelji nisu bili krivi jer sustav ih je učio da preživljavaju i nikad im nije dao šansu da daju šansu knjigama. Ja sam na tome naučila puno i dajem knjigi prednost pred svim mogućim stvarima.
Moja djeca tako zapravo žive okruženi knjigama u svakom trenutku, bilo svojim slikovnicama, bilo našim knjigama kojih ima posvuda. Oni ih listaju, preslaguju, ponekad i pokušaju jesti iste hahaha, nekad neke i nastradaju malo, ali čini mi se da je to dobro za njih, da su im tako bliske i da su prisutne u svakom trenutku. Čitamo im manje nego bih možda voljela, ali trudimo se da je to što više različitih stvari. Nedavno smo evo imali čitanje slikovnica Romana Simića, koje su divne, ali možda ipak prezahtjevne za njih, čitali smo nedavno i Zimsku potragu Miroslava Kirina, jednu divnu slikovnicu o Fridi Khalo i njenim životinjama, neke mnoge slikovitije nego rječitije slikovnice itd. Pričamo im puno priča, kada i ne čitamo.
Relativno nedavno sam pokušala pisati i poeziju za djecu o znanstvenim fenomenima i tome se planiram vratiti čim prije budem stigla jer mislim da je bitno da se piše i za djecu, tako da im je blisko i zanimljivo, a otkriva neke nove teme i dimenzije.
Tvoja poezija je i angažovana. Da li angažman u poeziji može da odjekne dovoljno? Zašto ljudi imaju otpor prema nečemu što je angažovano?
Nedavno sam imala priliku voditi intervju sa sjanim Dinkom Krehom koji mi je dao puno misliti svojim jednim odgovorom, kako je angažman jedna riječ koja je nejasna i decenijama zloupotrebljavana. Nisam prije nikada mislila na taj način o angažmanu, ali Kreho je bio u pravu. Što je zapravo angažman? Treba li zbilja umjetnost uzeti neku poziciju koju bi trebala imati, kako Kreho kaže, odsutna politika. Vjerujem također da ne treba.
Moja potreba da se bavim takvim temama dolazi iz mog osjećaja nemoći. Ja sam uvijek aktivist, kada god mogu zauzimam jasne stavove, često sam se uključivala u mnoge takve projekte i borbe. Vjerujem da je aktivizam način da barem pokušamo aktivirati društvo i da moramo preuzeti tu odgovornost, napraviti korak. Moj aktivizam u jednom trenutku je osjetio potrebu da uđe i u književnost koju sam pisala i u tome nije bilo ništa drugo osim mog osjećaja bespomoćnosti i otpora. Rodila sam kćer, u Hrvatskoj je sve jača bila struja prolajfera koji žele povratak u neka mračna i loša vremena. Bila sam ogorčena, još uvijek jesam. Tako je to došlo do poezije. Može li to dovoljno odjeknuti? Ne znam, ali meni je dovoljno da sam napisala jednu takvu feminističku knjigu koja je meni bitna da stanem na to mjesto.
Odrasla sam u ruralnoj sredini koja je izrazito patrijahalna. Kolegi iz škole trudnu sestru pred njegovim tad možda desetogodišnjim bratom ubio je partner. Tijekom moje srednje škole, čovjek je ubio partnericu i dvije njene prijateljice i ja sam bila u trgovini dva sata čekajući autobus jer je objašnjeno da se nitko ne miče otkuda se zatekao dok ga ne uhvate u tom pohodu. Moj djed bio je nasilnik i tukao je moju baku.
Zaziremo li od tog takozvanog angažmana, otpora u književnosti? Da. Možda u jednom trenutku pomislimo da je to jefitno, da se tu uruši umjetnost jer ima puno primjera umjetnosti koja se svodi u svrhu govorenja o nekim političkim temama na puke parole. Mislim da je dobru književnost koja će izbjeći takve zamke izrazito teško pisati i da zato imamo u samom startu predrasude. Naravno, bojimo se i vlastite odgovornosti. Svjesni smo da u svima nama biva osoba koja može govoriti glasno, koja se može zalagati za bolju budućnost, koja može davati društvu više od te neke pasivne funkcije organa koji proizvodi i troši. Kad nas netko suoči s tim, opiremo se. Lakše je pljuvati po Greti Thunberg, nego joj reći hvala jer napokon netko govori za sve nas jer smo svjesni da smo i mi možda mogli i trebali progovoriti.
U tvojoj poeziji ima dosta autobiografskog. Da li je moguće “ne pisati sebe” u poeziji?
Meni jest, možda nekome nije. Mislim da sva iskustva koja nosimo možemo uvijek korisiti za dobro i iz tog razloga, da dam onu svoju istinu, ja uvijek posegnem iz sebe, čak i kad naizgled pišem o drugima. To je često strašno i suprotno nekim mišljenima, ne oslobađa, nego boli. Ali bol je dobra, kao i naše riskiranje, kao i davanje jer to su prva mjesta na kojima učimo biti bolji.
Naravno, možda netko zbilja može pisati nekoga ili nešto drugo poezijom i u tome nema ništa loše ili krivo. Sve naše razlike su i naše mogućnosti da učimo jedni od drugih.
„(…) generacijama čuvamo tajnu / da ptice zapravo ne umiru / s prvom južinom / u njima ožive sunčeve pjege / koje ih vrate na početne / koordinate“. “Početne koordinate” sadrže četiri ciklusa: zmijske smrti (podrijetlo), ptičje smrti (bijeg), mačje smrti (izbjeglištvo), zečje smrti (povratak). Da li je potrebno da sahranimo sve te unutrašnje smrti da bismo počeli sa životom? Ili da im dozvolimo da se sažive sa životom?
Čini mi se da nema recepta. Svi mi imamo svoje boli i mrakove i ničiji nisu veći ili manji. Nema malog mraka. Ima samo mraka na različitim mjestima. Ili je svjetlost ili je tama. Svi imamo i različite mehanizme da se nosimo s njima i dok god oni funkcioniraju, dok god možemo te svoje sitne smrti odijeliti uspješno od života koji je pred nama, bilo to njihovo seciranje i spaljivanje, ili pokapanje ili hodanje uz njih tako da im uvjiek gledamo u lice, dobro je. Nema ispravnih načina kako da se upali svjetlo. Bitno je samo da se upali.
U kojim tačkama se susreću tvoje zbirke?
U ženi. Žene su iznosile teret Početnih koordinata, one su držale obitelj, one su živjele od zemlje i sa zemljom i one su preživljavale. One su odgajale. Te iste žene su u Lovostaju dobile suputnice u svojoj borbi i samoći, dobile su prijateljice za koje nisu vjerojatno nikad ni čule. Da je moja baka nekim slučajem imala više od četiri razreda osnovne škole, da nije bila nadničarka koja je radila za šaku brašna, da nije bila samo težak koji je trčao u polje pa se vraćao dojiti pa trčao u polje, da je čula kako je u možda isto to vrijeme jedna Lise Meitner otkrivala tajne atoma i kako da se isti razbije, sigurna sam da bi meni u krevetu pričala te priče, a ne učila me kako da se molim, iako ni ona sama nije bila nešto previše uvjerena da ima boga.
Uređuješ blog “Pjesnikinja petkom” koji je posvećen promociji regionalne poezije. Kakav je odziv? Kakva je publika? Da li misliš da je Internet pomogao poeziji da povrati svoje mesto u svetu?
Blog je posvećen poeziji žena iz regije, a u zadnje vrijeme sam počela, koliko vrijeme dopušta, objavljivati i prozu naših sjajnih autorica. Čini mi se da je žensko stvaralaštvo i dalje uveliko marginalizirano naspram muškoga, što se može vidjeti po recimo užim izborima različitih nagrada, dobitnicima, strukturama samih žirija. Ženama je daleko teže naći mjesto i probiti se u tom nečemu što zovemo književnim poljem. Moj doprinos je skroman, ja sam ionako prije svega čitatelj i tu poeziju bih skupljala i da nemam blog, ovako sam je samo dala dalje od sebe, a u isto vrijeme imam i mjesto gdje mogu objavljivati vlastitu poeziju. Čini mi se da se skupio neki broj čitatelja koje to zanima i koje prate objave, a svaki čitatelj poezije uvijek je i više nego dobrodošao.
Pero Zubac rekao je kako je internet spasio poeziju u jednom intervjuu i meni se čini da joj je, ako ništa, dao šansu da preživi. Pozeija je opće dobro, ali se negdje u procesu počela smatrati nečim što nije za sve, upala je u tu klasnu, obrazovnu razliku, postala je elitistička, za one visokoobrazovane ljude koji se bave književnošću. Tako smo je umalo izgubili.
Poezija nam može pomoći da ostvarimo taj unutarnji dijalog, prava poezija bile su molitve koje su se upućivale prirodnim pojavama i tko zna kakvim bogovima, ali su uvijek bile nastojanje da se pomiri čovjek s onim izvana. Nisam religiozna, ali sam duboko uvjerena da je poezija mogućnost da razgovaramo sami sa sobom, pišući je ili čitajući. Uspostavivši taj dijalog sebe i svijeta, možemo učiti prihvaćati vlasite i tuđe emocije, možemo rasti.
Kad vidim da se radi Interneta čita poezija Danijela Dragojevića, Anke Žagar ili kako daleko dopire poezija Olje Savičević Invančević, Marka Tomaša, mene to čini optimističnom i sretnom jer imam osjećaj da će se poezija vratiti ljudima, gdje joj je uvijek i bilo mjesto.
Kakva bi pesnikinja bila Monika Herceg da je umesto fizike studirala književnost?
U nekoj paralenoj stvarnosti sigurno postoji djevojka koja 2009. ipak upisuje komparativnu književnost jer se zbilja dvoumila neko vrijeme između komparativne, filozofije i fizike. U ovom svemiru dogodilo se to da je fizika ipak prevladala i ne mogu reći da mi je ikada bilo žao. Fizika je moja velika ljubav, način na koji obuhvaća svijet i objašnjava ga, približavajući ono na velikim svemirskim skalama, i ono nezamislivo malo, subatomsko. Mislim da sam puno bolja pjesnikinja nego fizičarka, tako da nitko nije da gubitku, a nekad mi se čini da širina svijeta koju mi je dala fizika omogućuje i širu poeziju. Uz to, ja sam u startu osuđena na svoj instikt u pisanju i na iskustvo čitanja, bez ikakvog upliva teorije.
Ne znam koliko je to dobro, ali je zanimljivo meni snalaziti se u toj šumi koju zapravo samo osluškujem, idem kuda mi šapuće bez da znam puno o tome čija je šuma, koje je drveće u pitanju i ima li išta iza te šume. Osuđena sam vjerovati riječima kad krenu i sebi da je vrijeme da stanemo. To otvara prostor za mnoge pogreške, ali i puno mogućnosti.
Gde su granice poezije? Ima li dovoljno komunikacije među pesnicima u regionu?
U slučaju naših prostora, smiješno je što smo stvorili često nepropusne granice za knjige na istom jeziku i tako se dodatno izolirali. Muči me puno ta situacija gdje zapravo ne čitamo regionalne autore, a trebali bismo jer naš razvoj ovisi o svemu što se piše na ovom našem b/h/s jeziku. Prije nego je Senka Marić dobila nagradu Meša Selimović, čitala sam taj roman i mislila samo o tome kako da se omogući da bude izdan gdje god je moguće jer je toliko bitan i velik. Ali nagrade su često takve da se daju po raznim drugim linijama koje nisu zasluge i iako je divno kad se dogodi ovakav slučaj, one nas ne mogu spasiti, niti nam omogućiti tu propustnost knjiga koja nam je nužna. Upravo mi je recimo stigla knjiga Bojana Vasića, Toplo bilje, a Zvonko Karanović mi je donio sve knjige izdane u Enklavi. Mi se snalazimo kako znamo, ali to nipošto nije ni na tragu nekog rješenja. Komunikacija među nama pjesnicima je zapravo sjajna s obzirom na to sve jer se mi oko nje trudimo, jer želimo čitati jedni druge, ali osim individualnog entuzijazma nema ničega. Mislim da bismo u budućnosti trebali poraditi na toj komunikaciji, na dostupnosti knjiga preko tih imaginarnih zamišljenih crta koje nas dijele. Jer riječ zbilja jest bezdimenzionalna, nema masu, nema nikakava opipljiva svojstva i često se kači na svjetlost da putuje njenom brzinom. Ne postoje granice za riječi, osim ljudi.
Časopisi bi tu trebali biti mjesta susreta, ali u recimo u Hrvatskoj većina časopisa nema online izdanja niti web stranice i često su, radi loše distribucije i cijene, nedostupni i nečitani.
Tema novog broja Libartesa je slobod(n)a. Šta je za tebe sloboda?
Mislim da je naš svijet simulirana sloboda, da smo uvijek u nekoj iluziji slobode, a zapravo živmo u vremenu kada se od nas očekuje da prigušimo suosjećanje da bismo preživjeli, od nas se traže sve te glupe velike riječi od kompetentni, konkurentni do kreteni. Mi smo određeni našim prihodima, prije toga našim podrijetlom, jezikom u kojem smo se rodili, obitelji koja nas je dopala. Sloboda je u velikoj mjeri samo iluzija kojom se tjšimo, a zapravo je nema, Tješimo jer želimo biti odgovorni za vlastiti život. Krivi za svoje greške. Ali istina je da u ovom sustavu šanse za sve nisu jednake, siromašni nisu krivi što ostaju siromašni i needucirani, nečitatelji nisu krivi što su nečitatelji itd. Iznimke su rijetke.
Postali smo željni dubokog disanja. Da budemo dobri prema sebi i prema drugima. Toga da samo zastanemo. Da promotrimo trenutak jeseni i da se dugo držimo nad onom Hesseovom “The tree does not die, it waits”. Mislim da su stabla puno slobodnija od ljudi. Oni imaju cijelu mrežu kojom komuniciraju pod zemljom, a sad tek učimo i to da čak brinu jedni za druge, kad je neko stablo bolesno, oni preusjeravaju svu energiju i tvari prema njemu kako bi ga ozdravili. Stabla slušaju promjene i čekaju, drže noge u zemlji, a glavu u zvijezdama. Stabla nisu stabila vuk, a s nama su 370 milijuna godina. Homo sapiens je tu otprilile 400.000 do 250.000 godina. I ja sam postala željna dubokog disanja i često u trčanju zaboravim pogledati, stati, moram se stalno podsjećati gdje mi je srce, što mi je bitno, moram se nekada i derati na sebe kada sve to zaboravim.
Ono što mi daje osjećaj i iluziju slobode su pisanje i zvijezde, skoro Kantovski. Kad pišem, imam osjećaj da se sve može dogoditi, da korijen razgovara s krošnjom, da svi zajedno gledamo u zvijezde, od čega nam se vrti u glavi od veličine i ljepote svemira. Kad trebam mir, kad se moram vratiti negdje u sebe, ili čitam ili samo gledam u noćno nebo s mišlju kako je sve ovo što vidim udaljeno svega možda tisuću svjetlostnih godina, da je Andromeda, naša najbliža galaksija nevidljiva okom, a daleko 2.5 milijuna svjetlosnih godina. Kada bismo putovali brzinom svjetlosti, što je 300 000 km u sekundi (usporedbe radi, avion se kreće brzinom oko 240 metara u sekundi), trebalo bi nam 2.5 milijuna godina da dobacimo do tamo. Mislim na to da je bilijun galaksija u svemiru, da svaka ima milijarde zvijezda koje vjerojatno imaju svoje planete kao i Sunce i mogu biti dom nekim možda pametnijim bićima koja će voljeti svoja stabla i učiti od njih kako postojati toliko dugo, nikoga ne smetati ni gristi, a davati hranu, sjenu i sklonište svima.
Fotografija: Luiza Bouharaoua
Ovaj članak je objavljen u septembru 2019, u okviru temata Libertas Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Intervju.