Andrijana Kos Lajtman i Damir Radić
Zona slobode i sklada
Razgovor vodila: Tena Lončarević
Proljeće 2020.g. u svijesti ostaje kao vrijeme kad je svijet stao, pandemija koronavirusa zarobila čovječanstvo, a na strah pred nepoznatim i nepredvidivim virusom nadovezao se i razoran potres u Zagrebu. Slike rušenja, apokaliptičan snijeg što je krajem ožujka zabijelio uništene dimnjake i napukle zidove, maske, zabranjeni dodiri i ispražnjene ulice mnoge su ostavili nijemima. Čovječanstvo se zabilo pred monitore i ekrane mobitela, kakva-takva naznaka življenja preseljena je u virtualnu sferu. Ljubavni partneri Andrijana Kos Lajtman i Damir Radić na svojim su Facebook profilima umekšali par najtežih tjedana tog teškog proljeća objavljujući pjesme inspirirane novom i neobičnom stvarnošću koja nas je zatekla. Znam da je taj projekt mnogima donio radost (sjećam se koliko mi je osobno značio), stoga se i ukoričenje čekalo s velikim nestrpljenjem. „Zarazna zona“ izašla je u proljeće 2021. u nakladničkoj kući Fraktura i odmah se istaknula kao jedan od najzanimljivijih pjesničkih naslova. Osim aktualnošću teme, zbirka se ističe i dvojnim autorstvom koje je u našoj književnosti rijetko, zapravo gotovo nepoznato. Petnaest naslova dalo je ukupno 30 pjesama nastalih tako što su autori zasebno oblikovali tekst na zadanu temu, a zatim ga jedno drugome elektroničkom poštom slali na čitanje. S Andrijanom i Damirom razgovaram donekle oponašajući postupak nastanka zbirke, odvojeno im šaljem ista pitanja.
„Zaraznu zonu“ otvaraju stihovi Jure Kaštelana „Slike svijeta koji još gledam ne znam/zamijeniti budućim slikama“. Odakle Kaštelan i u kojoj mjeri korespondira sa sadržajem i ugođajem zbirke?
Andrijana: Početno zapravo nismo imali potrebe, a ni namjere, zbirku započeti citatom. No nakon čitanja zbirke, izdavač i glavni urednik biblioteke Seid Serdarević dao je ideju/prijedlog da zbirku otvorimo nekom rečenicom ili rečenicama koje će čitatelja izravno unijeti u predočeni svijet. S obzirom da sam tih tjedana, pa i mjeseci, intenzivno čitala Kaštelana radeći na novom znanstvenom rukopisu, stol mi je bio zatrpan njegovim zbirkama. Naletjevši na te stihove, prepoznala sam u njima potencijal jezičnih „vrata“, „portala“ za kojim je Seid osjetio potrebu – pokazala sam ih Damiru i on se složio da upravo njima oblikujemo početak zbirke. Riječ je o stihovima koji upućuju na sučeljavanje svjetova – onog koji smo znali, i onog koji je tek nastajao pred našim očima – a na koji nismo bili, kao i većina drugih, niti pripremljeni niti spremni.
Damir: U to vrijeme Andrijana se bavila Kaštelanom pišući (znanstvenu) knjigu o pjesništvu i smrti. Meni se, usput rečeno, u tom kasnom čitanju Kaštelana posebno svidjela pjesma „Dinamit“ koju ranije nisam znao i kojom je pjesnik otvorio svoju prvu, zabranjenu knjigu („Crveni konj“ iz 1940.), djelomično jasno naslonjenu na tradiciju avangarde. Onda je ispalo da bi nam za knjigu dobro došao moto, čisto iz tehničkih razloga – bila je stranica viška na početku, pa ju je trebalo nečim popuniti. Kako volim moto-citate i gotovo sve moje knjige ih imaju (izuzetak je najnovija, „Kao život sam“), bio sam za. I onda je Andrijana pronašla taj stih iz jedne pjesme koja meni nije zapela za oko, a bio je savršen za ono o čemu je riječ u „Zaraznoj zoni“. Iako, čini mi se da osobno ni prije nisam znao, nikad nisam znao, a mislim i da nikad neću znati zamijeniti slike ovog svijeta nekim budućim slikama jer sam bio i ostao poetički realist, koliko god neki teoretičari realizam proglašavali reakcionarnim i u službi „kapitalističkog narativa“. Hoću reći, nemogućnost budućih slika za mene nije samo stvar ovog konkretnog odsječka vremena globalno obilježenog pandemijom, a lokalno potresima, tako da me taj citat obilježava puno šire.
U petnaest ste naslova uspjeli obuhvatiti sve karakteristične motive prvog lockdowna, potres, snijeg usred katastrofe, strah, smrt, neizvjesnost, nemoć, dnevno prebrajanje zaraženih, izoliranost, sprovode koji nalikuju „komornim komadima za vrapčju obitelj“, nespretno šišanje u kućnoj radinosti, propusnice, odlaske u nabavu „pod punom pandemijskom opremom“, ponovno otkrivanje prirode, itd. Karolina Lisak Vidović zbirku je lijepo (i točno) nazvala „poetskim otiskom vremena“. Prokomentirajte dokumentarnost unutar pjesama.
Andrijana: Sviđa mi se Karolinina sintagma, ističe temeljnu tematsku potku zbirke, podcrtavajući ujedno uvjetovanost društvenim kontekstom u kojem je nastala. Elementi izvanjske stvarnosti koju smo živjeli u to osebujno doba ne samo da čine značajan motivski spektar zbirke, nego su i naslovi (krovne teme, nazovimo ih tako) birani na način da se amblematski odnose prema iznenada promijenjenoj stvarnosti – redovito uključuju jedan pojam koji je egzaktno smjestiv u koordinate specifičnog pandemijskog kronotopa: potres, nabava, šetnja, šišanje i sl. S druge strane, sve ono o čemu te pjesme doista govore kada se tekstualno tkivo krene rasklapati, mnogo je više ukorijenjeno u našoj osobnoj, intimnoj stvarnosti – stvarnosti i svakodnevici nas kao konkretnih pojedinaca i konkretnoga para – nego u nekoj općoj, univerzalnoj stvarnosti (ako nešto takvo uopće ikada i postoji, prije će biti da je riječ tek o našim predodžbama istoga).
Damir: Meni se udio dokumentarnog ne čini velikim, barem ne u mojem dijelu pjesama. Nikad prije nisam napisao toliko metafora i poredbi, bio sam jako daleko od dokumentarizma. Ali možda ga različito shvaćamo? Za mene je dokumentarizam konkretno činjenično, najjednostavnijim jezikom izraženo referiranje na zbilju, po mogućnosti posredovano nekim (autentičnim ili fiktivnim) dokumentima, lišeno uobičajene poetizacije koju zamjenjuje ‘antipoetski’ ton. A za razliku od mnogih ranijih slučajeva, „Zaraznu zonu“ ispisivao sam ‘poetiziranim’ pjesmama.
Potres doslovno i metaforički izmiče tlo pod nogama („Učim spavati, kao da učim hodati“, piše Andrijana), a kada se dogodi kao zagrebački, usred zatvaranja zbog smrtonosnog virusa, iskustvo postaje višestruko traumatično, a novonastala stvarnost djeluje više kao fikcija. Koliko je pisanje ovih pjesama i pjesnički dijalog koji ste preko njih vodili na vas djelovao terapeutski? Damir na jednom mjestu kaže: „ti napišeš pjesmu, napišem i ja./završi dobro svaki puta.“
Andrijana: Iako ne volim o književnosti govoriti kao o terapiji, već mi je mnogo bliže shvaćanje koje u književnosti gleda samodostatan svijet koji ne korespondira nužno s našim svijetom i onim što u njemu jesmo ili nismo (dotično je, primjerice, zanimljivo izrazio romanopisac Damir Karakaš u jednom od nedavnih intervjua izrekavši da mu je „književnost oduvijek bila religija, a ne lijek“, pri čemu bih osobno riječ „religija“ radije zamijenila riječima „smisao“, „mogućnost“, „čuđenje“ ili, recimo, „ljepota“), nastanak ovoga rukopisa, doista je imao i blagotvornu, ljekovitu ulogu. Ne u smislu izlječenja od traume ili bilo kakvog novog uvida, već prije u smislu rasterećenja i igrive zabave koje je unio u neizvjesnu i čudnu svakodnevicu. Pišući istodobno, u tihoj interakciji, prije svega smo eksperimentirali, pomalo se zabavljali i uglavnom se dobro osjećali, a onda i štošta drugo – otkrivali nepoznate strane pisanja kao radnje i geste, kao i manje vidljive strane nas samih.
Damir: Nisam imao terapeutski učinak na pameti. Terapiju nikad ne povezujem s umjetničkim stvaranjem. Uglavnom pišem u dobrom raspoloženju, afirmativan, sa željom da napišem što bolju pjesmu, ne da se njome liječim. Ideja da najveća umjetnost nastaje iz najvećeg bola uvijek mi se činila romantičarskom mistifikacijom, iako naravno ne osporavam da različiti umjetnici imaju različita polazišta. Ali ako me nešto iz svijeta oko mene boli, najvjerojatnije neću tu bol ublažavati, neutralizirati, prevladavati posezanjem za umjetničkim stvaranjem kao relaksacijom ili katarzom. U svakom slučaju, rijetko poeziju pišem tužan i ne utječem se njoj kao terapiji, najčešće čak ni kao čitatelj. Uostalom, moji stihovi citirani u pitanju svjedoče optimizmu kojem ne treba terapija 😊.
Iako je stvarnosna pozadina prilično katastrofična, stihovi odišu nježnošću, ova se zbirka čita kao dnevnik, puna je detalja svakodnevice iz kojih izbija ljubav, iskrena briga lirskih subjekata jedno o drugome, a tu je i maleni pas koji unosi posebnu mekoću u odnos. Dotičete se i pitanja vlastitog zdravlja („Hitna“, „Travarica“), a Damir se poigrava i s erotičnošću („…očima kao zubima/kušam tu orelansku naranču/i osjet jezika pridružuje se zjenicama…“). Koliko ste bili spremni ogoliti vlastiti odnos, razotkriti intimu?
Andrijana: Nismo prije pisanja uopće razgovarali o tome koliko smo se spremni ogoliti, tj. što smo spremi reći, a što nismo. I ne samo da nismo razgovarali o tome međusobno nego nismo, barem ja nisam, ni sa samima sobom – jednostavno smo pisali onako kako smo osjećali da možemo i da treba, kako to i inače biva kada se nešto istinski piše. Potrebno je ono što je potrebno za tekst, sve drugo nije potrebno. Tako da u konačnici, ako govorimo o referencijama, ima svega – i intimnih i neintimnih stvari, filmova i televizijskog programa, jezičnih igri i motiva iz pragmatične svakodnevice. Naravno, neki se motivi jednostavno nisu mogli preskočiti, previše su bitni i previše su dio onoga što jesmo da bi ih se moglo samo tako izostaviti – prije svega, tu mislim na Amalka, mog psića, koji je s nama bio gotovo u svemu čime smo se bavili tih dana.
Damir: Intimu razotkriti do neke granice, naravno 😊. Izraziti u pjesmama ljubav prema onome koga voliš, meni je savršeno prirodno. Pri čemu sam svjestan da mnogi današnji pjesnici bježe od iskazivanja konkretnih ljubavnih osjećaja u poeziji, često puta pod krinkom navodne modernosti, iako (stvarna) modernost osjećaje ne isključuje po defaultu. Također, Andrijana je erotična djevojka i ne vidim zašto bih tu erotičnost zaobišao s obzirom da mi je inspirativna. Afirmacija ljepote nije grijeh, iako neka feministička čitanja ponekad misle da jest.
Kad se veliki šareni svijet zatvorio, ostala je svakodnevica s malim rutinama, možda se na trenutak čak učinilo da će se razmontirani svijet namjestiti u neki bolji, otvorio se prostor za otkrivanje sitnih radosti. U zbirci ima iskričavo vedrih pjesama (pada mi na pamet Andrijanina „Šuma“ i Damirova „Šala“), prokomentirajte ulogu igre/igranja u nastanku ovih tekstova.
Andrijana: Zapravo sam to već spomenula – iz igre je ova zbirka i nastala, iz potrebe da se međusobno igramo, odmjeravamo, uljepšavamo sivu stvarnost i otvaramo nove prostore u kojima još nismo bili. Kada smo započeli pisanje, nismo znali kako će nam u njima biti, no ispalo je da nam je bilo baš lijepo, dinamično i poticajno.
Damir: Meni je cijela zbirka bila igra, s tim da su tonaliteti različiti u različitim pjesmama, odnosno igra na makroplanu knjige nije isključivala, recimo, melankoliju na mikroplanu pjesme. „Šala“ mi je posebno draga, spontano je nastala tako kratka, osjetio sam da su ta četiri stiha savršena za tu pjesmu.
Zbirka počinje pjesmama „Potres“, a završava pjesmama „Autobus“, početna točka je zaustavljanje, završna otvaranje mogućnosti kretanja. Damir piše o svom sjećanju na početak veze („kako je lijepo bilo biti nomad ljubavi“), Andrijana pokrene buđenje svijeta stihovima „A onda se gmizavo tijelo/opet zaustavi pred prozorom/i gusjenice izmile iz sna. Stvarnost se rastvori u dlanu/kao glineni vrč.“ Jako mi se sviđa način na koji ste zaokružili zbirku, pjesme se u njoj nižu tako da najprije čitamo Andrijanine tekstove (na lijevoj stranici), zatim Damirove (na desnoj stranici), ali kod posljednje pjesme obrćete red, Damirov „Autobus“ je lijevo, a Andrijanin desno, zbirka tako počinje slikom Andrijaninog sna u pjesmi „Potres“, a završava simboličkom slikom gusjenica koje mile iz sna, povratkom neke običnije stvarnosti. Godinu i pol kasnije živimo u svijetu u kojem je i virus i dalje velika prijetnja, u međuvremenu su potresi razorili Baniju, a niti događanja na globalnoj razini ne odišu optimizmom. Je li se svijet pokrenuo? Kakav trag na vas osobno ostavlja pandemija, koliko vam je izmijenila živote?
Andrijana: Svijet se pokrenuo pa opet zastao, pa se ponovno pokrenuo, ali nekom čudnom, nepoznatom brzinom… Čini mi se da smo u razdoblju permanentnog zastajkivanja i ubrzavanja, kao kad se satni mehanizam pokvari pa proizvodi neke čudne pokrete i zvukove. Ide i dalje, samo je pitanje kako i dokle te jesmo li uopće u ispravnom ili krivom vremenu. Ali jedino pravo vrijeme ionako je ono u nama, pa možda sve to i nije tako bitno.
Damir: Lijepo si to napisala, Tena, o početnoj i završnoj točki, o zaustavljanju i mogućnosti kretanja. A i drago mi je što si primijetila ono što velika većina čitatelja ne primijeti, da je kod zadnje pjesme narušen dotadašnji sistem. Narušen je iz krajnje jednostavnog razloga – Andrijana je smatrala da je njezina pjesma o autobusima bolja od moje, pa je htjela da s boljom pjesmom završimo zbirku, kao što i treba; s lakoćom sam se složio s njom 😊.
Svijet je stalno u pokretu, ali pitanje je kojim putovima hodi i kamo se kreće. Osobno, na pandemijske uvjete sam se brzo privikao, ne nalazim ništa dramatično u činjenici da u kinu i na radnim mjestima trebam nositi masku (i dodajem naočale, da zaštitim oči), dramatični su brojevi ljudi koji završavaju u bolnicama, na respiratorima i onih koji umiru. Svakodnevni život nije mi se puno promijenio s obzirom da sam ionako vrijeme provodio u stanu u kojem živim i radim te u šetnjama prirodom, u kino idem i dalje, nešto rjeđe, ali postojano. Koncerte odavno ne posjećujem često, tako da ni tu nisam pogođen, s prijateljima se rijetko družim uživo, ali tako je bilo i ranije… Dugoročno, možda se (praktično) shvati da svijet ne čine samo ljudi (niti da je samo njihova patnja bitna), odnosno da svijet u kojem ultra dominaciju s jedne strane imaju ljudi a s druge mikroorganizmi, dok su svi ostali osim kukaca radikalno marginalizirani, da je takav svijet daleko od optimalnosti, a osim toga da ljudi rat s mikroorganizmima ne mogu dobiti.
Nakon čitanja Andrijani sam pisala da mi cijela zbirka djeluje kao ples u kojem se uigrano, harmonično, izmjenjuju muški i ženski korak. Stilski ste se prilično približili jedno drugome, kao da ste, odmaknuvši se svako od svog definiranog, tražili (i našli) neki zajednički, novi pjesnički jezik. Koliko je to približavanje bilo svjesno, a koliko je teklo spontano? U kojoj je mjeri sama tema utjecala na stil?
Andrijana: Mislim da ni jedno od nas nema definiran stil u smislu nečeg nepromjenjivog, trajnog. Osobito to vrijedi u mojem slučaju s obzirom da su zbirke koje sam do sada objavile uvelike različite, gotovo da bih mogla reći da je svaka jedan izdvojen poetički svijet, iako, dakako, postoje određeni karakteristični postupci i prepoznatljiva mjesta. Ako bih morala govoriti uopćeno, onda bih rekla da je „Zarazna zona“ i u stilskom i u tematskom smislu moja najkonciznija zbirka čiji su stihovi pročišćeni, leksički jednostavni, a izvedbeno najčešće oslonjeni na narativnost, povremeno čak na efekt skice ili anegdote. S druge strane, Damirovi tekstovi nešto su razbarušeniji nego što je to bio slučaj ranije, više su oslonjeni na model slike i metaforiku iskaza, čemu je prije rijetko bio sklon. Te je osobine naših poetika već odlično zamijetio Davor Mandić koji je, pišući o zbirci, istaknuo da se u mojem slučaju „pjesma gradi, uvjetno rečeno, uzlazno, od početne naznake do krešenda i često vrlo moćne završne sinteze“, dok se Damirov iskazni subjekt mnogo više izglobljuje i vrluda te mu se pjesme „grade silazno, od jaka početnog momenta, koji se potom raz(g)rađuje“. Ovo ne samo da je zanimljivo rečeno nego mislim da je doista točno, iako nije rezultat bilo kakvoga dogovora ili nacrta. Jednostavno se dogodilo da su naša dva glasa i dvije različite stilistike u međusobnoj interakciji pronašle baš takvu međusobnu rezonancu, konvergirale upravo na takav, sebi pomalo antipodan način. Možda se u tome i generalno krije priroda svake bliske ljudske interakcije između pojedinaca, ne znam.
Damir: Ne vjerujem u muškarce i žene na području duha, emocija i razuma, tako da zbirku ne vidim kao izmjenu muškog i ženskog koraka, nego kao izmjenu Andrijaninog i mojeg koraka (ako je o plesu riječ), tj. koraka dvaju individua. Što se tiče stilskog približavanja, ono je s moje strane bilo svjesno i namjerno, želio sam pjesnički ući u Andrijanin svijet. Desetljećima je metafora kao središnja figura (hrvatskog) pjesništva kod mene bila na neki način izopćena, a da se pritom nisam priklonio banalno shvaćenoj stvarnosnosti, nego sam ustrajavao na pjesničkim potencijalima takozvanog nepjesničkog. Pomislio sam da bih sada mogao nešto promijeniti, a pritom ne izgubiti sebe. Čini mi se i da je Andrijana u nekoj manjoj mjeri otvorila mogućnost izlaska iz svog svijeta metafora, iako je istina da je ona i prije imala tih ‘konkretnijih’ pjesama, kao što je istina i da sam ja u svojim počecima imao pjesama sastavljenih montiranjem dugih asocijativnih nizova (i citata), jer je T. S. Eliot za mene bio jedna od presudnih figura.
U pogledu utjecaja teme na stil, kad pišem ne razmišljam o tome, uvijek to dvoje spontano ide zajedno, ne znam što na što više utječe, ako je uopće moguće govoriti o utjecaju jer, ponavljam, svi elementi pjesme idu istovremeno zajedno pa tako i tema i stil.
Vas dvoje ste već kreativno surađivali, kao suautori snimili ste dva dokumentarno-eksperimentalna filma, „Tihi rubovi“ i „Dan antifašizma“. Sjećam se da sam, gledajući ih, pomišljala kako su kadrovi i jednog i drugog filma montirani kao pjesničke slike, kao da ste kamerom gradili poetski tekst. S ovom zbirkom stvar je obrnuta, tu mi se činilo da gledam film ispisan riječima, naglašena je vizualnost i fabulativnost. Prokomentirajte tu „filmičnost“ tekstova i općenito utjecaj filma na vlastite poetske radove.
Andrijana: Baš si lijepo to primijetila, iako nisam zapravo nikada dublje razmišljala o tome kako se međusobno odnose naši pjesnički testovi i filmići koje smo snimili. Ti su filmovi nastali spontano, u mom slučaju mnogo više iz znatiželje i eksperimenta nego potrebe da se filmom ozbiljnije bavim. Oba imaju poetsku crtu, istina, iako na vrlo različite načine, što možda govori o tome da se od svoje prirode i percepcije svijeta teško odmetnuti 😊. S druge strane, „Zarazna zona“ vjerojatno je „filmska“ iz više različitih razloga – počevši od toga da je nastajala u interakciji dvoje ljudi, a film je sam po sebi kolektivan čin, preko toga da su izvanjske okolnosti u kojima je nastajala bile i više nego filmske otkrivajući neku novu dramatiku svijeta koji smo – vjerojatno i više nego što je to bilo potrebno – uzimali za čvrsto i ustaljeno mjesto, pa do toga da i sama svakodnevica dvoje ljudi, sa svojim radostima, strahovima, nedoumicama i iznenađenjima, itekako ima filmski potencijal. Dodatno je zanimljivo kada se u toj svakodnevici gleda film (što je tematizirano u jednom paru pjesama) – i to film o epidemiji jedne druge zarazne bolesti. Tada se slojevi teksta udvostručuju, stvarnost postaje filmska stvarnost (i obrnuto), a film uđe u tekst-film.
Damir: Meni je slikovitost u književnosti uvijek bitna, ključna mi je stvar umjetničkog djela atmosfera, a atmosfera se u književnosti ponajprije gradi slikama i ritmom, barem ja to tako vidim. A film jest slika + ritam, tako da je srodnost velika. U mojim poetskim radovima kritičari su često ili redovno isticali filmske motive i filmičnost, što nije sporno, samo to je jako pojednostavljeno određenje jer motive sam preuzimao i iz književnih djela, sa slika, fotografija, iz crtanih romana i pjevanih pjesama, ali i iz povijesnih knjiga i geografskih atlasa, a postupke od Eliota, Mastersa, Apollinairea, Cendrarsa, Faulknera, ništa manje nego od nekih filmskih autora. Uglavnom, smatram da se filmičnost moje poezije previše ističe, i to samo zato što me percipiraju kao nekog tko dolazi iz svijeta filma, a zapravo dolazim s mnogih mjesta istovremeno, kao, pretpostavljam, većina nas. Ovo sve ne znači da „Zarazna zona“ nije (i) filmična, uostalom napisali smo za nju, među ostalim, pjesme naslovljene „Film“, ali bitan je taj i u zagradi. Inače, osim zajedničkih filmova spomenutih u pitanju, postoje još dva, vrlo poetična, javno još neprikazana, koje sam snimio ja, a Andrijana je u njima glavni lik i muza. Jedan se zove „Smeđa sam i drhtim“, a drugi „Ljeto“. Nadam se da će ih biti još, možda toliko da jednom od njih stvorimo dugometražni omnibus.
Knjiga je opremljena krasnim ilustracijama Maje Rožman, a i rješenje prijeloma je vrlo zanimljivo, zbirka ima dvije podnaslovnice, jedna pripada Andrijaninoj, druga Damirovoj „Zaraznoj zoni“, tako se pod jednim naslovom nalaze dvije zbirke i čitatelj je pozvan na igru, može ih čitati odvojeno ili kao jedinstven dijalog. Te mi se dvije podnaslovnice, a svakako i rješenje sa škarama koje razdvajaju tekstove, čine znakovitima, ukazuju mi na potrebu čuvanja autonomije i osjećaja slobode unutar zajedničkog prostora. Varam li se? Prokomentirajte suodnos autonomije i zajedništva i koliko su vam osobno važni/nevažni ti pojmovi.
Andrijana: Ne varaš se. Doista smo imali potrebu ne samo predočiti zajedništvo nego i sačuvati autonomiju svakoga od nas ponaosob – autonomiju autora, pogleda, glasa i teksta samog.
Damir: Ne varaš se, Tena! Iako ni dvije podnaslovnice ni škare nisu naša ideja, nego Seidova i Majina (Seid Serdarević, glavni urednik, op. D. R.), one čine upravo to što si rekla – ukazuju na potrebu čuvanja autonomije i slobode unutar zajedničkog prostora (a i izvan njega, dodajem). Moj svjetonazor kao tri ključne vrednote ističe slobodu, istinu i pravdu, te četvrtu ‘dodanu’ – ljubav (kao tri sinoptička evanđelja plus još jedno, Ivanovo😊). Sloboda i istina u odnosu su međusobne uvjetovanosti jer nemoguće je biti slobodan bez istine, i nemoguće je biti istinit bez slobode; iz njihove interakcije proizlazi pravednost (koliko su pak istina i pravda povezane, na neki način svjedoči i činjenica da je ruska riječ za istinu pravda). Ljubav kao najljepši osjećaj i odnos ne bi smio biti u suprotnosti sa slobodom i istinom (a onda i pravdom) kao vrhunskim vrednotama, no vrlo čest jest. Ideal je da se taj sukob dokine ili svede na najmanju moguću mjeru, no kao i svaki ideal, i taj nije lako ostvariv (ako je ostvarenje ideala uopće moguće). Međutim, odnos u kojem bi (individualna) sloboda bila dokinuta ili grubo osakaćena u korist zajedništva, proizvela bi trajnu frustraciju i zajedništvo bi bilo samo privid. Tako da je sloboda, za mene, u svakom odnosu sine qua non, i upravo takvu slobodu Andrijana i ja prakticirali smo u pisanju „Zarazne zone“.
Možete li izdvojiti tekst koji vam je osobno najdraži? Od kojeg vam je zatreperilo srce kad je stigao mail?
Andrijana: Teško da mogu izdvojiti najdraži Damirov tekst, ali najsimpatičniji mi je definitivno „Šala“. Od njega mi je baš zatreperilo srce jer je i sam takav – topao, blistav i treperav 😊.
Damir: „Potres“.
Oboje ste vrlo kreativni i angažirani na više strana. Znam da Damir kreće u promociju svog dugometražnog dokumentarnog filma „Prozori“, a kod Andrijane se kuha nova pjesnička zbirka te znanstvena knjiga o pjesničkom jeziku smrti. Predstavite nam nove projekte.
Andrijana: Sretni smo što te imamo za sugovornika, draga Teno – uz takvu upućenost razgovor postaje čisto zadovoljstvo! 😊 U pravu si, uskoro mi izlazi nova pjesnička zbirka naslova „Plava i smeđa knjiga“, u izdavačkoj kući MenadarMedia i pod uredničkom palicom Branka Čegeca. Znanstvena knjiga o pjesničkom jeziku smrti pak je nešto čime sam se intenzivno znanstveno bavila posljednje 2-3 godine. Rukopis je u gruboj verziji završen, preostaju još sitnije dopune i glancanja, kao i čekanje rezultata natječaja za financijsku potporu nakladnicima koju dodjeljuje Ministarstvo znanosti. Knjigu je na natječaj prijavila nakladnička kuća Ljevak u kojoj sam objavila i svoje prve dvije znanstvene knjige.
Damir: „Prozori“ su film koji sam snimao dugi niz godina, i kad se ukazala prilika da izabrani dio te građe pretvorim u film, znači kad je HAVC odobrio financijsku potporu, to sam i učinio. Radi se o promatranju jednog ograničenog prostora, jednog zagrebačkog (maksimirskog) kvarta, otprilike sto metara u širinu i dvadesetak u dubinu, ljudi i životinja koji tim prostorom prolaze ili nešto tamo rade (od prodavanja borova na badnji dan i uličnih radova, preko djevojačkih noćnih izlazaka i čekanja tko zna koga i tko zna čega, do rasprava u magli i zanesenog ljubljenja na sunčani dan uz svjedočenje pasa), biljaka koje postojano obitavaju pod snijegom, naletima vjetra i kiše, pod zrakama sunca. Film je rađen po principu onog što zovem nultim stupnjem dokumentarizma, dakle bez pripreme, aranžiranja, sa željom da se uhvati i prikaže ‘život sam’, i da se pokaže koliko taj svakodnevni ‘banalni’ život na javnom prostoru, na običnoj kvartovskoj ulici, ispred stambenih zgrada i jednog križanja, pruža (potencijalnih) priča, koliko je zapravo sadržajan i uzbudljiv. Hrvatska premijera planirana je za prosinac, na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu.