Image default
Poezija

Andrijana Kos Lajtman, Južni zidovi

E-grobovi

Točke raspršene internetom
što tinjaju i kada ljudi odu.
Novorođene krvave planete
elektroničke adrese i profili
otvorena groblja.

Roje se zjapeća svetišta
kao mahnite vinske mušice
u samotnim podrumima nove ontologije.

Neka stopala koračaju večeras
po zgarištu nečijeg odlaska.
Stihovi neki zubima se drže za pokojnika.
Slike s ljetovanja drhte od pothlađenosti.

Zaborav je genom svijeta.
Samo se riječi cakle u tami
kao oči umrlog iz treće daljine
kao nabrekle zagnojene zvijezde
pod rebrima onih kojima ni plač ne pomaže.


Južni zidovi

Kada je sedmomjesečna djevojčica
ostavljena ispred crkve,
dan je bio vruć, a njezina točkasta haljina
primjerena okolnostima i godišnjem dobu.
Žutila se kao raspolućeno sunce
ili rana naranča
čiji će joj se okus rastakati ustima
srh po srh
dok se vrijeme ne odmota do kraja
sve do bijele, hrapave praznine.

Agave cvjetaju jednom u sto godina
i nakon toga uvenu.
Iako je to običaj prirode,
svečanošću podsjeća na upornost starih seljanki
što žele umrijeti u krevetu
u kojem su rodile svoju djecu.

Umirući uvijek preklinju da ih se vrati kući.
Možda je to vezano uz činjenicu da krv ne hrđa
i da je u svakom gradu poneki zid
stubište, lift
prekriven talogom eritrocita
osnažen nečijim zamusanim suzama.
Ganutljiva je ta dosljednost žbuke,
vjera u čitko pismo –
recesivna kao i gen za melankoliju
ili sjeta za jugom.


„Ja sam ovdje radi nečeg drugog:
da vam kažem ne i da umrem“

Dva su najveća izuma, kaže On u Godardovu filmu,
beskonačnost i nula.
Ona pričeka trenutak pa odgovori smjerno,
kao pred sucem: Ne.
Seks i smrt.

I to, kako je nježnost potrebna
da bi se rodio bol.
Zmijsko gnijezdo prezimljuje u vati
za Djeda Mrazovu bradu.
Primakneš li dalekozor bliže,
vidiš puno zemlje na dnu ulice
mala razbacana brda
kako rastu preko neba.

Pa tražiš pseće oči
da ti pokažu rubove svijeta.
Da te nasele u onom gdje čovjek izgubi sebe,
ako daje tako.

Na internetima prosvjedi,
na trgovima golublja krila
i puno nepotrošene slobode.
Dosadno mi je u ovom bespuću,
pisao je G. B. prije pola stoljeća;
razumiju me samo mala djeca
ili tužni starci.
U susjedovu dvorištu, jedna se kruška zabunila
i procvjetala početkom listopada.
Gledam je, zbunjenu i lijepu,
prezrenu od vrtne vojske.
Pčela nigdje.


Ono što ostaje šumi

Postoji knjiga koja je objavljena u dva primjerka.
Slovima: dva, baš tako piše.
S prednje strane naslov joj je napisan crvenim,
sa stražnje plavim slovima.
Naletiš na nju nakon godina
pa osjetiš kako joj se voda prelijeva preko korica,
rastače ti prste kao razmočen kruh.

Ako čovjeka vidimo onakav kakav jest,
činimo ga gorim, misli Frankl.
Precjenjujući ga, dovodimo ga pred kolibu
čiji zidovi drhte ili se raduju.
Postoji veliko nasmješeno sunce na zidu špajze
slikano od onoga koji je već riješio da odlazi.
Smješi ti se dok guliš krumpire,
taj dječji narančasti bog
narisan u vječnosti bočnog zida špajze.

Četveroredno plačemo samo onda
kada u nama prosuze već zapakirane oči.
Tada i jelen raskopča svoje rogove
pa noću sluša kako mu glog probija čelo,
kako jauče granje u tihom mraku
na potezu između uha i oka.


Delfin, gumeni

Za nekoliko trenutaka,
cijeli prizor će nestati.

Unervoženo more,
meduza u plićaku,
djevojka u točkastoj bluzi
udubljena u roman.
I druga, koja radi selfije uz obalu,
pa onda dugo razmišlja
što je tako beskrajno tužno
u samofotografiranju:
blizina objekta i objektiva
koja negira sve ono što živi u odmaku
ili odsutnost nečije ruke
koja bi mogla okidati.
Ta neprisutna ruka, glavno je lice
svakog selfija.

Brat i sestra plivaju,
nastojeći dohvatiti napuhanog delfina
koji je odlučio samostalno zaplivati.
Selfie-plivač razljutio je njihova oca
i on, psujući s obale, navija da ga uhvate.

Sve će to, dakle, nestati za koji tren,
još jedno okidanje protiv sunca,
a onda život može početi iznova
samoroditi se kao i uvijek s ruba kolovoza
pitom i bezračan
kao ispuhan delfin.

* Iz zbirke Stepenice za Stojanku K. (VBZ, Zagreb, 2019)


Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je šezdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, 2016.).Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad Čakovec 2008.), Lunule (Disput i DHK, 2012., nagrada „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“), Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., 2019., finale nagrade „Fran Galović“) te Zarazna zona (Fraktura, 2021., suautorstvo s Damirom Radićem). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Povremeno se bavi književnom kritikom, kao i filmom. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK).

Povezani članci

Đorđe Ivković, Tišnje

Ljiljana Gajović, Između dva meseca

Monika Herceg, Kratki predah za izlazak u dvorište

Ostavite komentar