Image default
Proza

Elvira Mujčić, Deset šljiva za fašiste (Buybook Sarajevo, 2020)

Deset šljiva za fašiste (Buybook Sarajevo, 2020. godina)

 

Piše: Elvira Mujčić

Mama mi je dala broj pogrebnog društva, pa sam nazvala i čekala da neko odgovori. U međuvremenu su pozvonili na vratima, na njima su zajedno stajali doktor i jedan porodični prijatelj. Tiho su ušli i izjavili nam saučešće. Nisam čula ostatak razgovora, jer je neko odgovorio na telefon pogrebnog društva. Uznemireno sam objasnila ko sam, u ime koga telefoniram te da smo prije nekoliko godina dogovorili sve detalje. Pričala sam neprekidno, tri ili četiri minute, bez daha, ali kad sam konačno završila, jedan umorni ženski glas mi dade odgovor koji je bio gori od hladnog tuša.

“Oprostite, kako mislite zatvoreno?”, upitah.

“Da, moj muž je zatvorio firmu usljed krize…”

“Ali kako je moguće da u vašem sektoru uopšte ima krize?!”, očajnički sam vrisnula.

“Ma ne, nije u pitanju ekonomska kriza, već kriza srednjih godina…”

Nema pomoći, Simone je zatvorio dućan i otišao, ne zna se gdje, sa nekom mlađom ženom za kojom je poludio. Žena skrati razgovor, rekavši da je u pitanju uobičajena priča tih jadnika koji ga ne znaju držati u pantalonama ni kad ostare. Mislila je na srce, naravno. Sad je ovu vijest trebalo prenijeti mami, koja će pobjesnjeti, jer samo je neorganizovanost strašnija od smrti. Ljekar je ispunjavao neki formular, a mama je stajala pored njega i gledala u prazno. Prišla sam joj i tiho šaptala na uho, nadajući se da me niko ne čuje, da postoji problem s pogrebnim društvom. Ljekar me izgubljeno pogleda, čuvši ovu za njega sasvim beskorisnu informaciju, a mamin pogled se užari. “Kakav problem?”, upita.

Pokušala sam joj mirno sve objasniti, ali nisam došla ni do polovine objašnjenja, a ona je već pobjesnjela poput hijene. Po njenom izrazu lica shvatala sam tačno šta misli, njena majka je umrla, i kao da to samo po sebi nije dovoljno, neki napaljeni seronja je uništio sve njene planove! Istrgnula mi je mobitel iz ruke i izašla iz prostorije, zalupivši vratima. Tog dana, prije sedam godina, kad smo otišli na dogovor u pogrebno društvo, mama je izložila i najsitnije detalje. Kad za to bude vrijeme, on će doći po nanu i odvesti je u prostorije pogrebnog društva, gdje će se pobrinuti da se ritualno pranje tijela obavi neparan broj puta. Potom će namirisati tijelo i onda ga umotati u ćefin od pet bijelih plahti, i na kraju staviti u najjednostavniji kovčeg, jer, kako sam razumjela, muslimani su cijenili jednostavnost, mjeru i dostojanstvo. Potom će tijelo u rashlađenom pogrebnom vozilu krenuti na put bez povratka. Onda, kako da ovo sad riješimo? Ljekar je unezgođeno nastavljao popunjavati formulare i saopštio mi da je nana umrla od infarkta. Rekao je nešto poput “srce nije izdržalo”, a ja sam se uhvatila za tu glupu izjavu. Stojeći u hodniku, ispred pritvorenih vrata sobe u kojoj je ležala nana, čije je tijelo sad bilo ledeno, pitala sam se šta to nije izdržalo njeno srce, šta tačno od toliko mogućnosti da prestane raditi? Tog dana nije se dogodilo ništa što ona ne bi mogla izdržati, ali srce pamti, čuva, prikuplja sve, i prije ili kasnije odluči da mu je dosta i da ne može više nastaviti. Osamdeset i sedam godina života: dva rata, snovi, ljubav, djeca, razvod, mrtvi, vlastite i tuđe bolesti. Starost je okrutna, jer shvataš da putem nisi baš ništa izgubio, nosiš sve sa sobom i težina te počne savijati, mijenja izraz u tvom pogledu, utiče na tvoju sposobnost čuđenja. Ljekar me otrgnu od tih misli dajući mi ispunjen papir koji će mi biti potreban u ambasadi. Zbunjeno sam mu se zahvalila dok sam slušala mamin povišeni ton kojim je pričala na telefon. Ljekar, i dalje unezgođen, pozdravi nas dok sam ga pratila prema vratima. Slijedila sam ga pogledom dok se udaljavao malo pognutih leđa, a onda sam punim plućima udahnula zrak i ušla nazad u kuću. Negdje u sobi je zvonio mamin mobitel. Tamo sam našla Candida kako ga drži u ruci i gleda u njega, pa sam mu ga istrgnula i odgovorila. Bio je to dedo. Teško je disao, pričao sa mnom ubijeđen da sam mu kćerka i govorio nerazumne stvari nezaustavljivom silinom. U jednom trenutku sam shvatila da ne misli da razgovara sa svojom kćerkom, već sa nanom. Pustila sam ga da se ispuše sve dok mu daidža nije uzeo telefon iz ruke i rekao da je dedo u delirijumu i da ćemo se čuti kasnije kad uspiju da ga smire. “Hajde tata, idemo, to je bila Lania, preplašio si je…”, čula sam daidžu kako mu govori jer je zaboravio da prekine vezu. “Šta?”, pitao je dedo zbunjeno. “Ja sam trebao prvi umrijeti, ovo nije u redu…”, žalio se. Često sam čula kako stariji ljudi govore slične stvari na sahranama i to bi me uvijek malo nasmijalo: činilo mi se da se život u jednom trenutku pretvara u takmičenje ko je zaslužniji da ostane živ. Nisam tada shvatala da se ne radi o takmičenju, već o predaji. Pritisnuh crveno dugme i razgovor se prekinu.

Otišla sam u dnevnu sobu gdje je sjedila mama s mojim mobitelom ispred sebe. Gledala ga je kao da je novorođenče koje treba držati na oku. Podigla je pogled prema meni i odmahnula glavom. Taj pogled značio je da se moram složiti s njom šta god da sam mislila. “Još imaju licencu”, reče. “Mhh”, odgovorila sam, čekajući više detalja kako ne bih rekla nešto pogrešno, s obzirom na to da i ne znam kako da se odnosim prema ljudima koji i dalje imaju licencu da vode pogrebno društvo. Nisam baš razumjela je li to dobra vijest i moramo li se naljutiti ili obradovati. “Imaju licencu i nezaposlenog sina”, nastavi. Nije baš da mi je pomagala. Šta bih trebala misliti o ljudima koji imaju licencu i nezaposlenog sina? Jesu li to seronje ili ljudi kojima je potrebna pomoć? “Aha”, odgovorih. “Ovako, predložila sam im da ispoštujemo raniji dogovor. Umjesto oca, posao sada može obaviti sin. Hoću reći, svakako je nezaposlen i ovo može biti samo dobro i za njega. Na kraju krajeva treba samo voziti pogrebno vozilo. Problem je što ljudi danas neće da rade, samo se žale. Tijelo svakako trebamo oprati mi žene, znači, idemo ja i ti, a gospođa će nam pomoći. Ja sam im predložila, a oni su rekli da će razmisliti i javiti mi šta su odlučili. Zamisli? Moraju razmisliti!” Odlično. Konačno sam i ja shvatila na koju frekvenciju da se uključim. Trebam se snebivati zbog ovih Italijana koji se žale da im stranci uzimaju posao, a onda ne miču guzicom. Moram se pretvarati da nas zanima ovaj nezaposleni mladić i da i njemu činimo uslugu time što mu predlažemo da odvezemo nanu u Bosnu, nudeći mu šansu da izađe iz vlastitog tunela depresije. Srčano sam je podržala u razmišljanjima, a to je učinio i Candido, doduše, sa malo više mjere. Podržah je u njenom ubjeđenju, iako mi se vrtjelo u glavi na pomisao da moram pomoći u pranju mrtvog naninog tijela; prokleh testosteron i krizu srednjih godina. Zazvonio je telefon, a gospođa umornog glasa nas je obavijestila da dogovor ostaje, njen sin će voziti pogrebno vozilo sve do Bosne, gdje će nanino tijelo preuzeti bosansko pogrebno društvo, jer su dedo i daidža željeli da je na groblje odnesu naši ljudi. Nana je bila mrtva već sedam sati. Tokom popodneva u kući je bilo dosta gužve, telefonskih poziva, prolivenih suza, stisnutih ruku, prijateljskih dodira po leđima. Toliko puta smo ušli i izašli iz njene sobe da sam se gotovo navikla da gledam njeno tijelo u kojem više nije bilo duše. Nekoliko puta sam se čak i zaustavila kako bih joj gledala lice, jer mi se činilo da je u međuvremenu promijenilo izraz. Prilično sam uvjerena da se nani ne bi baš svidjelo sve to hodočašće kroz njenu sobu. Bila je usamljenička duša, nije voljela da je ometaju, a sa mrtvima sebi dajemo previše slobode.

S talijanskog prevela: Jasenka Kratović


Elvira Mujčić – rođena je 1980. godine sasvim slučajno u Loznici, u Srbiji, dok je njena majka putovala kući u Srebrenicu. Odrasla je u Srebrenici do izbijanja rata 1992. godine, kada se njena porodica počela seliti iz jednog mjesta u drugo, dok se nisu nastanili u Italiji.

Živi u Rimu.

Diplomirala na Fakultetu za Strane jezike i književnosti.

Objavila je razne romane, posljednja dva su: “Deset šljiva za fašiste”, Elliot, 2016 i “Kako biti dobar imigrant” (Elliot, 2019).

Mentorica je prevođenja za mlade prevodioce za evropski projekat CELA (Connecting Emerging Literary Artists).

Na talijanski jezik je prevela brojna djela autora iz Bosne, Srbije i Hrvatske; među kojima su Slavenka Drakulić, Robert Perišić, Vladimir Tasić, Faruk Šehić, Semezdin Mehmedinović.

Članak koji ste upravo pročitali je bio besplatan, ali je na njega utrošeno vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Povezani članci

Radoslav Slavnić  – Osmesi, vino i neurohemija

Nataša Milić, Tragovi u snegu

Velemir Cucić – Vanzemaljci dolaze, i odlazimo…

Ostavite komentar