Image default
Intervju

Harijeta – Ja Gospođine knjige ne čitam, živim ih, koliko se njoj ćefne

Razgovor sa Harijetom, junakinjom romana Mirjane Đurđević, vodio Svetolik Jozić

 

Ja sam, Harijeta, sanjao da smo na književnoj večeri i da razgovaramo o novom romanu Mirjane Đurđević. Vi, dakako, upoznaste Mirjanu, ako je potrebno da vas podsetim – to je ona misteriozna žena u crnom u epizodi sa Fundusom. No, bilo kako bilo, pošto sam vas već sanjao, to znači da se krećete i izvan književnog žanra. Pa, draga Harijeta, kako ste i kako preživeste onomad onaj Roman? I kakav vam je bio postoperativni bitak? I kako biste vi opisali i predstavili sebe?

Sanjali ste me? Divno! Konačno me je sanjao neko pismen! Hoćete li, molim vas, da mi napišete u inbox kako zaista izgledam? Pošto me Gospođa nikada nije pošteno opisala i ne znam… Ponekad me i pred ogledalo namesti, pa opet ne znam. Imam kao neku gustu, kovrdžavu kosu, koju, iskreno, ne doživljavam tako, pre je problem u njenoj kosi, koja je sva nikakva. U odraz mi obično uvali podočnjake i rezignirane izraze lica. Ugoji me u svakom drugom nastavku, laže, ja između romana još uvek nosim one iste farmerke iz slučaja ubistva Buleta Svinje, uvaženog srpskog akademika… Ne polažem na garderobu, može mi se, pošto u među romanima nikoga ne viđam, pa ni Gospođu. I potpuno sam zdrava.

 

Kakav je vaš odnos sa Mirjanom Đurđević? Kažete da niste baš zadovoljni kako vas je modelovala/kreirala/opisala? Šta mislite o okolnostima i peripetijama u koje vas upliće autorka? I na kraju krajeva – da li ste nešto pročitali od dotične?

Odlično pitanje! Pošto sam na njega već uglavnom odgovorila. Ipak, osećaj zadovoljstva/nezadovoljstva sobom Gospođa mi nije ugradila. Ne znam zasigurno da li treba da budem srećna zbog toga ili ne. Pretpostavljam – logički aparat mi je dala – da bi trebalo da budem srećna. Inače bih očajavala nad sopstvenim likom i delom.

Gospođa i ja imamo jednosmeran odnos, ne kontrolišem okolnosti u kojima živim i u koje me uvaljuju kojekakve dokone žene s viškom energije. Ali ja sam književna junakinja i prilično je prirodno da sam rukovođena, od kogagod. Ono što me, međutim, buni, je kako stvarni likovi ove srpske kataklizme, mislim na one anonimne poput mene, trpe da budu kontrolisani u tolikoj meri?

Konačno, ja Gospođine knjige ne čitam, živim ih, koliko se njoj ćefne. Makar ovaj serijal posvećen meni. One druge njene knjige bih radije čitala, samo da sam malo obrazovanija i čitanju sklona.

 

Naša čitalačka javnost vas je upoznala u epizodi sa SANU. Onda ste još bili radili u policiji. Da li vam nedostaje državni posao s obzirom na to da Lucky charmteško šarmira ozbiljnije honorare?

Nedostaje mi državna plata ali policijski posao nimalo. U odnosu na „moje vreme“ policija je značajno uznapredovala, u jednom pravcu koji ne bih uspela da pratim. Vidite, da bih postala Viša inspektorka MUP Srbije, ja sam svojevremeno morala nakon Policijske akademije da završim i Pravni fakultet, uz rad. Laki i ja smo nekoliko puta putovali u Osijek da polažemo ispite. Tako da sam zapravo fakultet završila u inostranstvu. Nije baš LSE, ali nipošto nije bilo lako, svi ti autobusi, presedanja… Danas bi me terali i da doktoriram, koliko se izgradilo u tom visokom obrazovanju.

 

Ne znam da li ste načuli da u Kini šetaju kupus jer su, pretpostavljam, pojeli svoje kućne ljubimce, pa reko’ ako je vaša prijateljica Olga smršala kupus dijetom, da li ga je možda i šetala? U Prvom, drugom, a i u trećem čoveku nije dat recepat za dijetu. Elem, meni bi isto mnogo značilo, teško mi pada proleće kad se otpečati podrumska pećina… No, da se vratimo temi. Dakle, da li je agent Lala rešio krizu identiteta ili je ostao pesnik sa kosovskim sindromom?

Bojim se da imamo više pesnika sa kosovskim sindromom nego tajnih agenata. A Lala se uvek priklanjao većini – svojih identiteta. Što je, priznaćete, malo bezveze. Kao i kupus dijeta.

Slična je kao i ona dijeta sa lubenicama – uzmeš džak kupusa i izneseš ga stepeništem na osmi sprat, pošto lift ne radi. Za užinu ga spustiš nizbrdo, ipak je užina lakši obrok. I tako dalje, pretpostavljate.

Uzgred, kupus kao kućni ljubimac u Srbiji neće zaživeti, mogu da se kladim u pola tiraža Gospođinog poslednjeg romana. Srbin će u najboljem slučaju petovati sarmu, pa i nju u zamrzivaču. Ne voli ovaj narod da šeta, ogromna je šteta…

 

Da nastavim i ja u poetičnom maniru: Setite se Harijeta, kiša je pljuštala nad Beogradom, setite se Harijeta, vas je angažovala vremešna gospođa Milena, setite se Harijeta, pljuštalo je nad Beogradom dok je piljar postao sve preduzimljiviji i preduzimljiviji, prodavao je dopune, kišobrane, a Yugo se pokvario, setite se Harijeta kako ste se vi onda osećali dok je krempita pucala nad klizištem? Sećate se tog slučaja i razloga da baš taj slučaj prihvatite? Da li su oni nojevi još živi, tamo, negde u nekom delu Beograda?

Odgovor na ovo pitanje je cenzurisan u skladu sa Zakonom protiv panične zajebancije na račun delovanja vlasti tokom skorašnjih poplava. Eh, pas laje a karavani nojeva prolaze… Sad se pravim duhovita ko Gospođa, a ne priliči mi, vidite i sami. Kakogod, Jacuzzi u liftu je ponovo u knjižarama, iako je izlazak malo kasnio jer je štamparija bila poplavljena…

 

Kruže spekulacije da je Reks krenuo u svoju prookeansku avanturu i radi kao noćni čuvar na parkingu Svetog Savantija. Dobro, dobro, ne kruže, to sam izmislio. Sve u svemu, zanima me kako je Reks danas, uostalom i kako je Doca u dalekoj Americi, da li se doškolovao? Da li je parking Svetog Savantija funkcionalan, i ko slavi Savantija osim ono malo dijaspore parkirane – ukoliko imaju tu sreću da se parkiraju na već pomenutom parkingu?

Ne čačkajte me u kuče, nije ono kupus, rasplakaćete me! Reks već neko vreme juri nebeske mačke, mada to za života nije radio. A Doca je, hvala na pitanju, dobro. Ima privatnu praksu i nesrećno je oženjen omlađom Amerikankom. Tako mu i treba. Mogao je lepo da bude nesrećno oženjen i na srpskom, sa mnom. Ali nije hteo da se vrati kući, zbog nerešenog parkiranja u Beogradu. Eh, dijasporo, i bogu si teška, ponavljam i dan-danji.

 

Pre no što ste otvorili privatni biznis, tj. detektivsku agenciju Lucky charm, odnosno po povratku iz Amerike, zadesila vas je cela peripetija oko Bandine smrti. Toliko toga vas je snašlo da niste čestito ni stigli da porazmislite o sopstvenim osećanjima. No, zajedno sa deda-Rankom utemeljili ste put ka novim psihološkim profilima. Deda Rankova osnovna podela riba na slobodne i patrijarhalne, vaš pandan tome je podela somova na liberalne i patrijarhalne, možete li za naše čitaoce reći nešto više o toj uporednoj teoriji koju ste izložili svom kolegi Lakiju?

Ne mogu, pošto je teoriju smislila Gospođa, a ne ja. Ne bih da me optuže za plagijat, a fusnote nisu predviđene ovim intrevjuom. Osim toga, u mojim godinama svi su muškarci jednostavno somovi i potpuno je svejedno u koju podvrstu spadaju. Treba ih prosto voleti. Isečene u šnicle, filetirane, ucelo, pržene, grilovane, u paprikašu… važno je samo spremiti ih s ljubavlju. I smazati u slast, uz čašu hladnog belog.

 

Uzgred, kako je Laki? Svaka reminiscencija na njega je da u jeku istraživanja ispašta kakvu porodičnu eroziju, te krečenje, te taštu, te naseda na ucenjivanje sa brakorazrednom parnicom i sl.?

Laki je ponovo u službi države, vratili su ga iz prevremene penzije, ali u BIA, a ne u policiju. Nije više detektiv, sad je tajni agent. Da mi nije najbolji prijatelj crkla bih od smeha na šta to liči! Ovako, samo mogu da mu poželim hitno ponovno penzionisanje. Neće ni njegova tašta doveka…

 

Šta možemo očekivati od vas, kakvu novu avanturu? Hoćete li nam opet skorije ulepšati dan?

To morate da pitate Gospođu. Zimus me je izvukla iz naftalina, oštro protresla i… Ostavila me u trenutku kada su me dva debejca odvela na saslušanje! Već par meseci sam na tom saslušanju, pojeo me mrak, a nje ni od korova. Još u Osijeku smo učili da je to potpuno nezakonito.

Ali ko pita književne heroine za zakone, u ovoj državi i sa takvim piscem.

Prljava inspektorka Harijeta je prvi put predstavljena čitalačkoj javnosti 2002. i to u drugom romanu Mirjane Đurđević – Ubistvo u akademiji nauka na razrešenju posve neobičnog ubistva čuvenog akademika Bulovića, Hari radi kao redovno zaposlena u MUP-u Srbije, odeljenje za seksualne i krvne delikte, zatim sledi roman: Parking svetog Savatija 2003., tu je Hari bačena međ Amerikance i međdijasporom. Problematika srpske dijaspore je urodila plodom te se Harijeta navrat-nanos vratila u rodnu grudu te se obrela u Deda Rankovim ribljim teorijama 2004. Sledeće godine već suvlasnica privatne detektivske agencije Lucky Charm u uvek aktuelnom pa čak i kada ne pada kiša – Jakuzzyju u liftu. Zatim sledi roman sa večito srpskom temom o stranim obaveštajnim službama i haškom beguncu Prvi, drugi, treći čovek (2006.) i pitanje svih pitanja kako je to biti u isto vreme i žrtva i istražitelj, i pacijent i sam svoj lekar, odnosno, kako to priuštiti sebi i biti bolestan u Srbiji ali pod uslovom Čim preživim ovaj roman 2008.. I da li je tu kraj? O tome kako je sve počelo već u romanu Leš u fundusu pisan davne 2005. a obelodanjen tek 2012.

Valja napomenuti da tačan datum rođenja nije moguće utvrditi, dugotrajan je proces rođenja književnih likova, još duže je njihovo trajanje. Zna se samo da je, Harijeta bela dana ugledala 2002. godine pod budnim perom Mirjane Đurđević.

 (fotodokumentacija „Politike”)
(fotodokumentacija „Politike”)

 


Pročitajte ostale intervjue koje je vodio Svetolik Jozić:
Metalibartesov razgovor (Apokalipsa (malo)sutra, decembar 2012)
Aleksandar Šurbatović – Apokalipsa je stalno stanje stvari (Apokalipsa (malo)sutra, decembar 2012)
Ala Tatarenko – Knjige koje nas vole dopuštaju nam da im priđemo (Libartes amatoria, mart 2013)
Igor Perišić – Smeh je dejstven kako epistemološka provokacija (Smešni Libartes, oktobar 2014)

Ovaj članak je objavljen u februaru 2014, u okviru temata Smešni Libartes.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Intervju.

Možda će vas zanimati i:

Saša Jelenković – Zaborav je korak od otkrivanja

Related posts

Saša Jelenković – Zaborav je korak od otkrivanja

Libartes

Ivana Maksić – Nepripadanje mora biti promišljeno da bi u njemu bilo pobune

Libartes

Boris Petrović, Pariz s one druge strane