Image default
Proza

Jelena Kostić, Tri priče

Početak i kraj

 

Čekaonica je bila puna nepoznatih žena. Svaka od njih je došla zbog iste stvari. Milena ih je krajičkom oka posmatrala, pokušavajući da nekim gestom, izrazom lica ili borom otkrije odgovor na pitanje: „Zašto?“ Svima je bio zajednički tup i obezličen pogled. Ruke su stiskale jedna drugu, mesile prste do modrosti, između kolena guraju nokte i greju ohlađene jagodice. Jedna je posebno bila uznemirena. Milena je u više navrata pokušala da joj uhvati nemirne zenice, uzalud. Bio je njen red. I u Mileni se kovitlao nemir, u stomaku je osetila blago peckanje, kao i prethodnih dana, baš kada je saznala ono…

Probudila ju je jaka mučnina i gorak ukus u ustima. Drhtala je od groznice. Pogledala je na sat, bilo je jedva tri posle ponoći. Stiskala je zube u pesničavo klupko, zadržavajući dah da ne povrati. Nije izdržala. Žućkasta penušava tečnost potekla je iz usne duplje, dok se stomak grčevito lomio a oči ovlažile suze od naprezanja. Neprijatan miris kiseline iz praznog želuca parao je nozdrve. Osetila je jak i oštar bol u preponama. Sutradan je otrčala do apoteke i kupila brzi efikasni dnevni test. U glavi joj je bio haos. Mislila je o svim prethodnim jutrima, danima, noćima, ubeđujući sebe da je nemoguće, pazili su… Čitala je uputstvo sa testa, iako je znala proceduru, više puta ponovljenu, urađenu. U kupatilu je bilo zagušljivo. Stiskala je među prstima sterilnu bočicu za urin. Prve kapi su prošle kroz maleni otvor i slivale se do uzanog tunela u kojem su se brzinom svetlosti ocrtale dve tanke crvene linije. Misao o dilemi je nestala.

„Kosavić!“, čula se prozivka na kraju hodnika. Još uvek u magli je odzvanjao glas medicinske sestre. Drhtala su joj kolena, dok je laganim korakom prilazila pripremnoj sobi. Milena je osetila vrtoglavicu, tlo joj je izmicalo pod stopalima. Vrelina je parila oči, gutala je suze u krupnim zalogajima. U prostoriji u koju je zakoračila bile su još dve sestre, mlade, u ispeglanim uniformama, uredno sređenih noktiju, sa jakom šminkom, naglašenih obrva i iscrtanih usana. Zamolile su je da skine veš i legne na krevet. U Mileni je sve utrnulo. Počela je da plače, jako i glasno. Pokrila je lice rukama. Sve ostalo je u magli. I taj život što je isisan iz nje. Sećanja su u fragmentima. Doktorov glas, anestezija u grlić, kratak i naglašen dodir igle. Nisu sačekali da deluje. Sestre je drže za ruke. Kireta je nevidljiva, ne zna kako izgleda, ali je oseća. Peckanje, šuštanje, kidanje, mlevenje, bol, bol i bol…

Crnilo pred očima, usta puna krvi od jakog stiskanja jezika…Suštinu otkidanja tog neimenovanog dela sebe same Milena je doživela tragično. Pred njenim očima nije bilo više onog sveta kojem je pripadala.


Simonida

 

Tananim dečijim rukama brisala je lice. Sve je ovlažilo. Suze su sipile neosetno. Bila je u polumraku sobe, zagnjurena u raskošnu postelju, kraljevsku. Sve je mirisalo na tamjan i svilu. Spala joj je plišana kapica sa glave, otkotrljala se do ugla prostorije. U onom zamračenom kutku ličila je na mačku. Zenice su se naprezale, ne verujući da je životinja, a tako bi volela da jeste. Bar bi je pomazila i zagrejala utrnule prste koji su se kočili od straha.

Kroz hodnik su zakloparali koraci, ni suviše jako ni previše tiho. Bili su odmereni, kao da ne žele da uznemire prisutne iza vratnica te tamne sobe. Metalna kvaka se izvi kao zmija, dole-gore, činilo seda su vrata zaključana. Dečije srce ugrejala je nada da neće ući, da je možda neki nevidljivi spasitelj video njene suze. Uteha je morala da sačeka. Na ulazu se pojavila senka čoveka, tako strašna i prodorna, da joj se učini da nije s ovoga sveta.

Ruke sklupča u pesnice i poče da trlja oči, ne bi li prekinula tu raspuklinu sna i jave. Sela je na ivicu kreveta. Popravila je porube svojeg dečjeg odela. Nikada nije imala lepše. Zlatni i crveni vez je zasenio kroj uskog ogrtača. Ornamenti su se nizali u redu. Svetlele su biserne tačke okupljene u svečanom krugu. To joj ublaži strah, oseti se važnom i velikom. Ono priviđenje sa ulaza u njenu sobu prikaza se pred bleštećim svetlom detinje odore. Kleknu pred nju i poljubi joj stopala. Usne mu se za trenutak zalepiše za mekanu kožu, lepljive od vina. Ona primeti naborano lice, koščate ruke i mrke oči,malo zakošene,bez sjaja. Niz leđa joj se slivaše kapljice znoja, oči su presušile.

U toj noći izgubila je svu detinju radost i zaboravila ko je bila. Njeno telo postalo je kao svemir, nepregledni prostor, bez kraja i početka. Svemir u kome nikada nijedna zvezda nije zasijala.


Teskoba

Iz sna me je probudilo zavijanje sirene za opasnost. U stanu nije bilo nikog od ukućana što me iznenadi i izazva još veću paniku. U spavaćici, ne oblačeći se, samo nazuvši patike istrčah na ulicu. Bilo je pusto. Svanjavalo je i letnji topao vazduh tek je hvatao zalet. Osmotrila sam levo-desno u nadi da ću ugledati neko poznato lice. Nikog nije bilo. Stvari oko mene imale su tako živahan oblik. Mogla sam da osetim kako mi se koža ježi, čula sam prvo cvrkutanje ptica i reku kako huči. Negde u blizini neko je otvarao žaluzine. Taj zvuk me natera da pogledam u tom pravcu, poželevši da ugledam lice ljudskog bića. Jedino što sam uhvatila pogledom jeste blago talasanje zavese. Čak ni obrise nepoznatog, kao da je duh obavio jutarnju rutinu puštanja svetlosti u tamne zidove neimenovane prostorije. Koračala sam ubrzano, praznog pogleda i naboranog čela. Nikako mi nije bilo jasno šta se dešava.

Razveselih se kad u daljini nazreh dva čoveka u parku. Potrčah prema njima mašući. Ali oni kao da me nisu čuli ni primećivali. Čak na svoju nesreću prisustvovah raspravi najgore vrste. Otimali su se oko nečega u tamnoj kesi, razvlačeći sadržinu čas na jednu, čas na drugu stranu. Govorili su brzo i nerazumljivo, a u uglovima usana im se skupljala bela pena. Oči su im bile zakrvavljene i mokre od suza.

Produžih dalje, zbunjeno ostavivši ljude u svađi. Iza ugla na ulici primetih grupu dečice kako se igraju. Delovalo je da su srećni. Pokušavala sam u nekoliko navrata da ih upitam da li znaju šta se dešava i gde su svi nestali. Uzalud. Ni oni me nisu primećivali. Bila sam i za njih nevidljiva. Kada sam bolje osmotrila njihova lica, uvidela sam da su po građi ličili na decu, a koža im je bila ostarela i smežurana kao kod staraca. U rukama su imali mobilne telefone i jedni drugima nešto pokazivali, cerekali se obezličeno, nezdravo.

U grudima poče da me steže. Osetih težinu sopstvenog tela i uskost kože u kojoj mi sve postade tesno i strano. Nisam mogla da prepoznam svet kojem pripadam. Nisam bila sigurna da li je to svet kojem pripadam. Nadu mi podgreja mladi bračni par koji zatekoh na klupi u blizini šetališta. Iako me ni oni ne primetiše, njihova nasmejana lica i poljupci kojima obasipaše jedno drugo nekako delovaše stvarno. A onda, ničim neizazvan muškarac se obruši na nesrećnu ženu i poče jako da je udara, po licu i telu. Jaukala je od bola.

Moju skamenjenost prekide rulja koja se odnekud pojavi. Ljudi su kuljali niz ulice kao užarena masa. Niko nije mario ni za koga. Pojedini su padali, ustajali, bacali se jedni na druge, čupali komade odeće. Svi su nosili maske. Od uzbuđenja i užurbanosti deo platna preko usana se uvlačio i izvlačio brzinom svetlosti praveći jedno veliko o. Tako su delovali, kao gomila zombija. Utvare sa onoga sveta koje su došle po svoj danak.

Bilo mi je jasno. Svet je obezglavljen. Ljudi nisu nestali, samo je nestala čovečnost. Iščupana glava se kotrljala ka meni. Iskeženih zuba, krmeljivih očiju, bila je sve bliža. Počeh da pravim korake unazad, u nadi da ću pobeći. Raščupana lopta je uzimala ubrzanje. Kada je šiljatim nosom pretila da me dotakne, probudih se iz stravičnog sna. Vrelina letnjeg jutra orosila mi je čelo. U nogama sam osetila blagu ukočenost mišića kao posle polučasovnog trčanja. Požurih ka prozoru i gotovo iskidah zavesu ne bih li ugledala prizor spolja. Jednim pogledom ulovih dečiju graju, zaljubljeni par na klupi, i dva čoveka koji se u prolazu rukuju. Jutro započeh ironičnim osmehom.


Jelena Kostić je rođena 5. avgusta 1983. godine. Osnovnu školu i gimnaziju je završila u rodnoj Raški. 2007. godine je diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik Prištinskog univerziteta sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Iste godine započinje rad u Srednjoj školi „Nikola Tesla“, na severu Kosova. Živi sa suprugom i troje dece u Raški.

Njena priča “Pljačka” osvojila 1. mesto na regionalnom konkursu 505 sa crtom-gužva u saobraćaju, satirična priča “Koronarna šteta” osvojila je nagradu za najoriginalniju satiričnu priču na konkursu Kluba umetnika Mrkonjić Grad, a pesma “Svršetak” nagrađena je kao najoriginalnija ljubavna pesma na istom konkursu.

Zastupljena je u zbornicima kratkih priča i pesama. Autorka je zbirke kratkih priča „Tavan“ (Presing, 2021).

Related posts

Dejvid Batler, Lekcija

Semezdin Mehmedinović, Me’med, crvena bandana i pahuljica

Stefan Teodor – Put u Babilon

Libartes