Image default
Poezija

Marko Bačanović, Lavirint unatrag

Krivokletnik

Poznaješ još li načine kojima smo razdvojeni,
na način da u njima gledaš preuzvišenost neba?
I smisle sve kojima ništa smo manje besmisleni,
upoznaješ li svime toliko dalekim od svega?

Napraviš li obris onoga što ti se iscrtalo
na preisc’jeđenim listovima prepunim bjeline,
Ispisaćeš u zamisli više no si iščitao
u stotinama tomova teških značenjske svjetline.

Misao naša nešto je poput molitve za mišlju –
Stupica za vukove u kojoj pronađemo jagnje,
I težeći ht’jenjem da pojmimo tu neznanost mitsku,
Susrećemo simbol – k’o misliju pokojnički kamen!

No mi ipak smo nomadi baš te i takve istine –
Njen pothranjeni nagon – sav krivokletan i ishitren.


Neimar

U zakrivljenom prostoru kom spoznaja nije data
i tjeleso moje relativno primiče se kraju,
I sunce izlazeće iza kamena i iz blata,
nad tlima se nadn’jeva, koja nisu ili nestaju.
Tu putnik sam zametnut u nedoglede svemogućne,
i dio sam svjetlosnosti koju dotičem i mislim,
tu i besmrće tek d’jelom je doline ishodišne,
gdje tvorničar je mraka Veliki neimar svemirski.
I čitava sonata iz tog grmilišta čestica,
ples je moga bezumlja kom euforično se dajem,
nadrastajući smisao onim što je besmislica,
i nemoći da živim sa vlastitim preživljajem.
Jer jedini i um je taj koji ne može da shvati
da tvoja je misao od tebe mnogo veći patnik.


Paralaksa

Odustajuć’ da pror’jevaš u slojeve mojih r’ječi,
Odabireš motrište, visoko iznad svoga stasa,
I gubiš se u međusloju i njegovoj hermezi,
Ni ne pomislivš’ da r’ječ je svaka samo paralaksa.
Tvoja skrnaveća zebnja i za konačnošću težnja,
Svu misao ti svođava na pristupačnost i tlačnost,
I dok od mudrosti rasutih privlači tek te c’jela,
Ja širim te u rbine – i zaht’jevam beskonačnost!
Ti tlačitelj si vlastite prirode znatiželjne –
Radikalna delta divnih predodžbi u potvrde,
Vječito na tragovima misli one razdražajne
Što izrečenošću stapa te sa objektima požude.
Ja nudim ti odsječak da kolonizuješ privid – jer kako r’ječ
je samo Paralaksa, tako i paralaksa jedino je R’ječ!


Ako ipak ne dogodi se sve

Ne navidim ti najmanje na posjedu tih sv’jetova
što moja vizija su potopa – kroz slivnike uske,
Udomljavam pritom ti i dušu, samu bez ikoga,
na besplođe obiknutu uboge sudbine ljudske.
Tvoj preum od danas moj nevidljivi okom je oltar,
s kojeg vrebaću sumrake za svrhu da im učinim
još otečenijim i zlatnijim taj mjesečev kolobar,
kojim mljećemo urode na žrvnjevima dušinim.
Široka su polja, b’jele njima razletjele ptice,
I sve je u njima slika i obilje oprostivo,
Ti očima snovitim kad otreseš se besanice,
Slobodno žderi – sve mislima budnim nepodnošljivo.
Gorište sv’jeta i jeste već slika, na otmjenom tragu za bivanjem gdje
Ništa se zapravo dogoditi neće, ako ipak ne dogodi se sve.


Lavirint unatrag

Čisteći sa uzručja svoga glibove zemalja svih,
što kolonije stadoše nam za življenja nam znana,
Mi gledamo sebe kako osjećamo razdjela cik,
i proliptalu krv sa r’ječištem gordim dok se stapa.
I ne pamtimo kada sa sobom smo se rukovali,
pružajući ruke što dalji međ’ nekim će drobiti,
Ni kada smo to znali, a da nismo dušom strahovali,
kakva sve to lica iz naših lica će se roditi.
I sav taj simulakrum zaboravljenih putovanja,
za sobom lista r’ječi, što po njima me razaznaješ,
No ono što se zamelo pod mjesečevu prašinu,
je bistra intuicija kom spoznajem da saznaješ
Da ovo više nije pjesma, sa značenjem nekim znanju nam srodnom –
Ovo je lavirint unatrag, kojim želim da meandrujem s tobom!


smart

Marko Bačanović (1984, Sarajevo)  diplomirao je i magistrirao na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Puškinovom institutu u Moskvi, kao i na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske unije i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Katedri za ruski jezik i književnost u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost, istoriju i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Berlin pa zatim u Minhen, odakle se  u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo sa završenom prvom zbirkom poezije Dreka pamtivijeka koja, iako neobjavljena, biva uvrštena u najuži izbor za prestižnu književnu nagradu Aleksa Šantić. Dobitnik je pjesničke nagrade Tragom Nastasijevića za 2019. godinu, a iste godine na najmasovnijem balkanskom pjesničkom takmičenju Mili dueli osvaja ukupnu treću nagradu, kao i nagradu za najboljeg autora iz Bosne i Hercegovine. Dobitnik je prve nagrade Udruženja nezavisnih pisaca Srbije za najbolju poetsku zbirku za sezonu 2019/20, kao i specijalne nagrade „Sloboda“ na Melničkim večerima poezije 2020. (Bugarska). Krajem 2019.godine objavljuje svoju prvu zbirku poezije Dreka pamtivijeka. Urednik je zbornika Kopno tvrde kore, gdje objavljuje poeziju nove generacije bosanskohercegovačkih autora. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika.


Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Milan S. Kosović, Smešna ilustracija dabra

Osip Mandeljštam, poezija

Vladimir Milojković, poezija

Ostavite komentar