Image default
Fotografija

Milomir Kovačević Strašni, Pariške mumije

[modula id=”14703″]


Pariške mumije

Milomir Kovačević Strašni

 

Nakon 1007 dana provedenih u ratnom  Sarajevu i tri sedmice provedene u Zagrebu, čekajući papire za Francusku, 22. januara 1995. godine, došao sam u Pariz.

Prve tri noći  prespavao sam u jednom od čuvenih hotela u Ulici Jacob u Paris 5, da bih završio u Paris 18 (rue de Paname) kod Phillipe Riou i njegove grupe Passagers u chambre de bonne, u svega sedam kvadratnih metara s lavaboom na metrou Chateau rouge.

Neko vrijeme bio sam zanimljiv i atraktivan za članove asocijacije Pariz, Sarajevo, Europe i njihove simpatizere da bi susreti i večere vremenom postajali rjeđi. Ostavši sam, bez para i prijatelja, bez znanja francuskog, krenuo sam upoznavati Pariz. Hodao sam tako danima i noćima i otkrivao ljepote novog okruženja. Pješačio sam od sjevera do juga, s istoka na zapad, tridesetak kilometara dnevno, uglavnom sigurnim rutama, velikim bulevarima da se ne bih izgubio, što bi u to vrijeme predstavljalo problem (vrlo često sam izlazio van mape grada koju sam nosio sa sobom), jer tada nisam govorio francuski jezik i teško bih se mogao orijentisati i vratiti na sigurne staze. Naravno da sam poslije izvjesnog vremena sve upoznao, imao Pariz u malom džepu i već pronašao svoje puteve, repere, kratice i bio svoj na svome.

Danas važim za jednog od boljih poznavalaca grada, čak i stari Parižani, vrlo često ograničeni na svoje kvartove, odaju mi to priznanje.

Za prvih šest mjeseci uspio sam poderati tri para cipela. Moji prvi solo izlasci bili su na Montmartre jer sam živio odmah ispod i trebalo mi je desetak minuta da se popnem do crkve Sacre Coeur i Place du Tertre. Bila je to prava košnica s hiljadama turista koji su defilirali u svim pravcima, fotografisali se, pozirali umjetnicima, karikaturistima, slikarima, umjetnicima koji su pravili portrete sa makazama (siluete), jeli i pili po restoranima, na zelenim površinama, odmarali se, spavali, sunčali, čitali…

Bili su tu i plesači, muzičari, žongleri, glumci, razni defilei, spektakli, sve u svemu – raj za mene, za fotografisanje, bez obzira što nisam u početku imao dovoljno filma da bih sve to fotografisao. Obično bih se nedjeljom počastio sendvičem greque, na izlazu iz metroa L’Etoile de Tunisie i jednom konzervom pive, ali da sve ne prijeđe dvadeset tadašnjih  franaka, i u parku, ispod crkve, sve to pojeo i popio (obično na klupi, pored nepoznatih ljudi iz cijelog svijeta), nastojeći da što prije oslobodim ruke željne fotografisanja.

U svom tom haosu (bordelu) primijetio sam i ove moje buduće modele Mumije pariške, kako sam ih nazvao, mada imaju više imena. Obično su bile malo sa strane da budu vidljive, gdje ima puno turista. Bivali bi tako ukočeni satima kao prave mumije i pozirali turistima koji bi ostavljali nešto novca u košaru ispred njih. Kažu da su tada dobro zarađivali. U početku sam i ja ostavljao do jednog franka (nije se imalo), a kasnije i više. Ta mala igra trajala je dugo na Montmartru da bi se potom proširila na cijeli Pariz, ispred crkve Notre-Dame, Place Saint Michel, Trocadero, Place Beaubourg, Palais Royal.

Oni bi uvijek pozirali, zahvaljivali naklonom, osmijehom ili nekim gegom, kada biste ih fotografisali ili se fotografisali sa njima ili pak ostavili koji novčić. Mnogi od njih već su me poznavali i bili uvijek susretljivi, pogotovo kada sam u svojih sedam kvadrata osposobio i laboratorij, i umjesto novca ostavljao im iste ove fotografije.

Nikoga od njih nisam upoznao, niti bih ih danas mogao prepoznati, ali se s nostalgijom sjećam tih bezbrižnih izbjegličkih dana, kada se nije imalo skoro ništa, a sitnice nas činile sretnim i zadovoljnim.

Pariz, 9. februar 2021.

 


Milomir Kovačević Strašni – rođen 1961. godine. Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. godine

Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hroničara grada Sarajeva, a neki od najpoznatijih ciklusa iz tog doba su:  Tito in War, Mali vojnici, No name, Ase leži, Lutke, Ratna arhitektura…

Dobitnik je nekoliko međunarodnih priznanja, između ostaloga proglašen je francuskim Nacionalnim redom viteza sa zaslugama, koji je, uz priznanje Legije časti, jedno od dva najveća francuska odlikovanja za zaslužne građane.

Živi i radi u Parizu.

Povezani članci

Davor Pistolić, Fotografije: NOB spomenici

Bojana Ćorić, fotografija

Nikola Tošić, fotografija

Ostavite komentar