Image default
Intervju

Mislav Lešić, Od Džedaja do Lorda Čardaka

Mislav Lešić: Od Džedaja do Lorda Čardaka

 

Razgovarala: Tena Lončarević

Zagrebačku tržnicu Dolac zadnjih tjedana budi pijetao uz pratnju tamburaša, Ulična rapsodija, mural nastao u sklopu projekta Ulični triptih rad je talentiranog akademskog slikara Mislava Lešića. Mislav je već oslikavao Dolac (sjetimo se kumice s jabukama ispalim po stepenicama), no ulična umjetnost nije jedino područje interesa ovog zanimljivog umjetnika. Rođen je 1991.g. u Županji, odrastao u Bošnjacima, na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2016.g. stječe titulu magistra slikarstva, danas živi u Zagrebu, radio je kao dizajner u nakladničkoj kući Fraktura, aktivno stvara i izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama diljem Hrvatske. S Mislavom razgovaram o njegovom umjetničkom habitusu, posebno načinu na koji reinterpretira vlastiti zavičaj.

Prilično si svestran likovni umjetnik, zahvaćaš područje slikarstva, stripa, dizajniranja plakata i naslovnica književnih djela te street arta, ali su tvoji radovi uvijek prepoznatljivi, bez obzira u kojoj si se formi odlučio izraziti, čini mi se da si dosta rano definirao vlastiti stil. Imala sam priliku listati tvoje bilježnice iz razdoblja dok si studirao (i ranije), tu se već vidio oblikovan autorski rukopis. Ispričaj nam malo o tim zanimljivim bilježnicama, meni djeluju kao neki eklektičan, šaren dnevnik, vizualne bilješke iz kojih kasnije uzimaš motive i razrađuješ ideje. Jesam li u krivu?

Kao prvo, hvala ti na ovako divnom uvodu. Istina je da su bilježnice ili tzv. sketchbookovi bitan dio mog rada, ali se odnos krajnjeg rada i njih tijekom godina dosta promijenio. Ona rane bilježnice koje si imala prilike listati bile su svrha sama sebi, to je bio nekakav zbir dobrih crteža koji nisu išli dalje od toga. S druge strane, sketchbookovi unazad par godina bilježe razvijanje idejaza neke slike, kao i slaganje temeljnih crteža od kojih kasnije gradim ilustracije i postere. Smatram da svaki ozbiljni umjetnik treba posjedovati i ispunjavati sketchbookove, jer su oni vlastiti vizualni dnevnici i pomažu potkrijepiti i učvrstiti krajnji rad.

Kako obično izgleda tvoj proces stvaranja? Gdje pronalaziš poticaje i u kojoj se formi najsigurnije osjećaš? Gdje si najslobodniji?

Proces stvaranja kreće i završava u ateljeu, u ozračju mira i dobre glazbe. Obično unaprijed pripremim par motiva za slikanje pa, dok radim prvi, mogu pomalo razmišljati o sljedećim radovima. Poticaji dolaze s raznih strana – listajući knjige o umjetnicima, na internetu, kroz razgovor s prijateljima. Rekao bih da je moje najčvršće polje svakako slikarstvo, iako se najslobodnije osjećam dok radim na posterima i muralima. Ovo potonje bih svrstao u razbibrigu, dok slikanje smatram „ozbiljnim poslom“.

Kapija, ulje na platnu

U tvom radu prepoznajem veliki utjecaj glazbe, psihodeličnog rocka šezdesetih godina, a čini mi se i gilliamovsko (Monty Python) poigravanje i kolažiranje te svakako humor. Što je sve oblikovalo tvoj umjetnički identitet, kako je glazba utjecala na tvoj rad?

Glazba je zaista bitan dio mog rada i života. Još sam u srednjoj školi zavolio psihodelični rock, blues i folk; prvi vizualni utjecaji koji sam odatle dobivao bili su divni posteri i omoti albuma. Toliko mi je to bio dobar prostor za istraživanje da sam se ubrzo pretvorio u vinyl-freaka koji se živo interesira za neke nepoznate bendove i istražuje njihovu povijest (smijeh). Kroz odrastanje sam zavolio i spomenute Monty Pythone i nadrealizam, a u još je većoj mjeri kasnije došla ljubav prema secesiji. Na koliko god žanrovskih stolica probao sjediti odjednom, glazba je uvijek bila jedna konstanta nad kojoj sam provjeravao raspoloženje i dojam svojih radova.

Znam da i sam sviraš i pjevaš u jednom neobičnom bendu. Predstavi nam taj svoj projekt.

Haha, možemo to stvarno nazvati neobičnim. Radi se o pokušaju stvaranja modernog tamburaškog zvuka kroz kombiniranje garažnog i surf rocka. Pomalo eklektično, ali nama zvuči zanimljivo. Moram priznati da sam grozan tamburaš, no učimo jedni od drugih i kada se to poklopi, stvara vrlo poseban zvuk. Bitno je naglasiti da ste upravo ti, Teno, i tvoj muž Gabra ponosni vlasnici originalnog artefakta koji je započeo cijelu priču s bendom. Za prvu izložbu Realizma ćoravog sokaka oslikavao sam male drvene daske za rezanje i pala mi je na pamet ideja da napravim izmišljeni bandovski merch, tako je nastala daska za rezanje s logom benda. Smislio sam nabrzinu logo i ime benda koji je navodno svirao heavy psych tamburice. Tvoj je muž to kupio na izložbi, a meni se kasnije ideja o takvom bendu toliko svidjela da sam ga i napravio. Bend se zove Ukleti Dukat i uskoro izbacujemo svoj prvi album.

Anjfor u Buču, ulje na dasci

Figurativno je slikarstvo zadnje desetljeće jako prisutno na hrvatskoj likovnoj sceni, ti također ne bježiš od tog trenda. Zanimljiv mi je, međutim, način na koji to radiš, a i sami motivi. Često biraš svakodnevne, gotovo banalne motive, ozlijeđen nokat na nozi, primjerice ili podne u kući dvoje staraca gdje baka sjedi leđima okrenuta televizoru debelog ekrana, a djed taman ulazi kroz poluotvorena vrata, zatečeni su u sasvim običnom trenutku, onom koji ni po čem ne poziva da ga se zabilježi. Rakursi koje biraš, međutim, znaju biti prilično očuđujući, često je to pogled iskosa i blago uzdignut iznad prizora, pa zatim kadrovi u kojima odsijecaš dio prizora pa ljudska figura ostane samo s nogama i trupom. Katkada napraviš i nadrealističku podvalu unutar samog kadra, ubaciš crvenu kuglu na mjesto pokojnika u slici sahrane ili preguravaš tu istu kuglu kroz cijeli niz različitih naizgled realističnih slika. Što čini svakodnevicu toliko likovno privlačnom? Objasni nam kako se poigravaš njome te postoje li banalni i nebanalni motivi?

Sabotaža, tinta na papiru

Vidljiv je povratak figuracije u moderne trendove slikarstva i to ohrabruje sve koji se upuste u takav način stvaranja. Većina se mojih radova može svrstati u tu figurativnu kategoriju, upravo jer sam bio pod dobrim utjecajem kasnih realista 19.st. Oni su plesali po rubu između vrlo stvarnog i nečeg potpuno fantastičnog i meni osobno upravo tu leži srž kako nešto dobro uhvatiti na slici. Svoju trenutnu seriju započeo sam zapravo kao projekt dokumentiranja kuća jer mi je bio zanimljiv sudar raznih struka: slikarske i povjesničarske. Htio sam zabilježiti staro slavonsko selo dok još ima zadnje tragove svog originalnog postojanja, ali kroz slike – da ostane zabilježeno na poetičan način, kroz umjetničko djelo. Kako sam sebi osvijestio svoje motive, zadubio sam se u seosku umjetnost i otkrio mnoge umjetnike i filmove koji su mi kasnije osvježili razmišljanje ostvaranju dobre kompozicije. Rakursi koje biram su zapravo iz oka promatrača, neke kadrove fotkam mobitelom čim ih vidim i zbog toga imaju tu visinu i pregled. Ogroman utjecaj je izvršio i vrhunski redatelj Karpo Godina sa svojim feljtonima Ram za nekoliko poza koji su nevjerojatna dokumentacija tog nekakvog uvrnutog, gorkog seoskog stila koji prikazuje divnu domišljatost i jednostavnog naroda. Navedena crvena kugla jedan je mali simbol koji ponekad naslikam, dajem mu ulogu lajtmotiva nad prikazanom situacijom. On bi trebao biti trag nečije prisutnosti i dokaz da je u blizini možda neko dijete kojemu je lopta prešla preko zida u napušteno dvorište; kao što može metaforički prikazivati i veseli duh sela zabilježen u lopti, simbolu igre. Banalnost je sve čime ne bih opisao dojam i ambijent starog, kao i modernog seoskog života – svaki kadar doima se bogat i pun života, čak i kada kuća zaraste od nebrige. Zato je navedenu svakodnevicu privlačno slikati, a osjećam i da mi je to nekako, kao slavonskom slikaru, dužnost.

U svojim si se street art radovima koristio nadimkom Džedaj, u kakvoj je vezi taj nadimak i likovni identitet grafita i murala koje si stvarao? Nazivaš li se još uvijek Džedajem?

Hehehe, Džedaj je bivši tag kojim sam se potpisivao dok sam studirao u Rijeci prije 4 godine. Sada street art radove i ilustracije potpisujem s Lord Čardak. Raniji nadimak nije imao puno veze s ondašnjim radovima, ja čak nisam ni neki fan Star Warsa, koliko god to smiješno zvučalo. Radovi su bili u nekakvoj maniri starih grafika provučenih kroz filter šezdesetih, što se može vidjeti i sada. Zapravo, najveća promjena je bila promjena teme kojom se bavim, preuzeo sam cijelu temu koja mi je bliskija i čiji mi motivi dolaze iskreno i spontano.

Ulična rapsodija, pasteup i mural, Foto: Ernest Mazarekić

Traga si ostavio na brojnim ulicama, Županju još uvijek krasi tvoj Jack Kerouac, Riječani su se uspinjali uz stube s likom Josipa Pičmana, a na zagrebački si Dolac doveo svoju baku iz Bošnjaka, a nedavno i slavonske tamburaše. Što te vuče uličnoj umjetnosti? Jesu li ti važne reakcije slučajnih prolaznika? Osluškuješ li ih?

Upravo jedna od najveće prednosti rada na ulici jesu kontakti s prolaznicima. Lijepo je doživjeti kontakt s publikom u isti čas kad se i rad stvara. Većinom ljudi reagiraju pozitivno tako da je to jedan pozitivan boost. Naravno, prednost street arta je i to što onda imaš svoj rad lijepo izložen u javnom prostoru.

Grafiti i murali puno su kraćeg vijeka od klasičnih likovnih radova, kakav je tvoj odnos prema toj prolaznosti, bude li ti žao kad nestane neki rad koji si stvarao?

Za muralima i grafitima ne treba puno žaliti, naravno, uvijek je šteta kada se dobar rad prešara ili uništi, ali dobro je i da street art doživljava pozitivan rast svuda, onda se često može vidjeti da neki potpuno oronuli i nevidljivi prostori živnu zahvaljujući nečijem radu. Samo neka se crta.

Zadnjih se godina sve više okrećeš zavičaju iz kojeg si potekao, Šokadiji, ali opet na sebi svojstven, originalan način, kloneći se kiča koji obično prati likovnost s tradicionalnim motivima. Posebno to dolazi do izražaja u ciklusu Realizam Ćorava Sokaka koji stalno nadopunjuješ i bogatiš. U jednom si trenutku svom prezimenu dodao i obiteljski nadimak Đurakov po kojem je tvoja grana Lešića poznata u selu, a počeo si se predstavljati i nadimkom Lord Čardak. Moram primijetiti da je to osvještavanje zavičajnog identiteta kod tebe vidljivo i u samoj tvojoj pojavi, pustio si brkove nalik onima kakve su nosili Šokci na starim fotografijama, a izložbe Ćoravog Sokaka otvaraš odjeven u rajtozne, rubinu i sa šeširom na glavi. Ispričaj nam o tom ulasku šokačkih motiva u tvoju likovnost i međusobnom prožimanju likovnog i osobnog identiteta.

Da, s promjenom koncepta na kojem radim došla je i želja da napravim nešto korisno, da dokumentiram prvo kuće, a onda običaje i ljude, tako ih trgam od zaborava. Šokac sam koji je završio akademiju, zato sam htio ponuditi kako znanstveni i egzaktni prikaz, tako i poseban umjetnički dokument jedne divne kulture. Odrastao sam na temelju starom 250 godina podgrane obitelji Lešić po selu zvane Đurakovi. To mi je osvijestilo težinu i šansu koja mi je ukazana – da nastavim poštovanje prema toj kulturi na jedan nesvakidašnji način – kroz likovnu umjetnost. Ta ideja da prikaze sela (koji su česti tek na slikama naivnih slikara) obogati znanje o modernoj umjetnosti i da se u satiričnoj maniri prikaže moderni ruralni život, to mi je bilo nešto što je u isto vrijeme i jako starinsko, a odatle i jako moderno. I plemenski i plemićki. Tako sam pokrenuo svoj trenutni ciklus Realizam Ćorava Sokaka, koji je pomalo promijenio i moj vlastiti izgled. Na neki način to je kulturno-umjetnički twist-off na surovu stvarnost i depresiju koja je Slavoniji uvijek bila bliska. Na izložbama koje sam imao prilike održati bilo mi je bitno sačuvati prijateljski i domaći ambijent, zato su uvijek prisutne i čižme i slama (smijeh).

Čizme, ulje na platnu

Ono što smatram posebno vrijednim i jako važnim u tvom radu ciklus je ulja koje prikazuju stare šokačke kuće, anjfore i čardake. To je svijet u nestajanju, a ti ga hvataš gustim bojama i u raskošnom, gotovo vermeerovskom svjetlu. Ispričaj nam o tim kućama i tvom interesu za njih.

To je ciklus koji je sve započeo i koji traje cijelo vrijeme, stalno dokumentiram nove kuće i bilježim ih kroz ulje. Mislim da je vrlo važno zabilježiti izgled starog sela, mnogi gradovi njeguju svoje stare jezgre, a mi smo nažalost svjedoci kako neka remek-djela arhitekture stoje prazna i propadaju. Divim se i dalje tom stilu staroseoske arhitekture koji je uvijek koristio sličan set zgrada jednog imanja, no uvijek su to bile drugačije varijacije smještaja, cifri i boja. Neka dvorišta su uska, a dugačka, druga pak, kada se uđe u dvorište, imaju praktički livadu… Upravo ti čardaci, štaglji i anjfori bitan su element pravog sela i na neki način od seoskog imanja čine malu tvrđavu. Meni je bilo žao da im se nekako ne posvetim i barem slikom spasim sjećanje na njihovo postojanje. Budući da dokumentacija nekad zahtijeva avanturistički pristup kako bi dala najbolje rezultate, upravo me ta posvećenost bilježenju prostora i ljudi uvijek inspirira da radim dalje.

Treće dvorište, ulje na platnu

Šokačkim kućama pristupaš ozbiljno i bez dodatnog komentara dok si kod drugih zavičajnih motiva opet jako razigran i duhovit. Prikazuješ dukate, rakiju, šurenje svinja, vašar i sve ono što čini seoski život, ali katkad na prilično uvrnut način (slika kirbaja na kojoj snaše imaju muška lica) uz duhovite nazive radova (slika pečenja rakije nazvana Blagoslivljanje kuća) ili tekstualne dodatke (Kakve žvake, medenjaci kad postoje the Čvarci), ali nema u tome sarkazma, nisi rugalački raspoložen, to je uvijek šašav i topao humor. Nasmiješ li sam sebe tijekom nastanka radova?

Da, smatram da neke stvari treba poštovati bez dodatne kritike ili komentara, sama pojavnost stare šokačke kuće kroz sliku treba biti dovoljna. Zato s druge strane, u ostalim radovima, namjerno koristim motive koji posjeduju narodni humor da se smanji doza sentimentalnosti i patetike koja je nekad neizbježna pri radu s dokumentiranjem prošlosti. Želio bih da ljudi svu tu narodnu baštinu probaju shvatiti bez politike i onog izlizanog pozivanja na „najveće starine“. Naravno da je bitno sačuvati izvorni oblik, no također je bitno i shvatiti kako toliku starinu uklopiti u ovo premoderno društvo. Upravo suprotstavljanjem stare kulture s nekim novim vrijednostima, može ju se učiniti opet svježom i zanimljivom. Zato je bitno imat zdrav pogled, imati ideju kako pristupiti tome da se ne povrijedi običaj, već samo udahne svjež zrak. A dok se stvaraju takvi šaljivi radovi, naravno da nekad i umrem od smijeha jer me iznenadi kako neki motivi i fora dobro legnu zajedno.

Čvarci, plakat

Gdje si sve izlagao Realizam Ćorava Sokaka i osjetiš li razliku u recepciji radova kad ih izlažeš izvan zavičaja? Kako su prihvaćeni i komentirani u Slavoniji, a kako u drugim krajevima?

Ćoravi Sokak je izlagan u Bošnjacima, Županji, Zagrebu, Splitu i Staroj Novalji, a uskoro i u Rijeci. Svakako postoje razlike u konačnom dojmu jer, kada imam prilike izlagati u starim kućama, taj ambijent nosi cijelu izložbu na novu razinu. Izložbe u Zagrebu, Splitu i Staroj Novalji bile su posebno zabavne jer su bile potpuno izvađene iz konteksta, nitko se nije baš nadao će zateći psihodeličnu Slavoniju na tom mjestu. Bitna stvar za ambijent dogodila se u Splitu. Prijateljica je predložila da pod potpuno pokrijemo slamom i otad je to postalo pravilo izložbe. Također, u Splitu se najbrže popila litra rakije, čak unutar trajanja uvodne riječ

Realizam Ćorava Sokaka, plakat

i (smijeh). Opet, na domaćem se terenu stvara posebna atmosfera, jer neki stariji ljudi prepoznaju rodbinu, prijatelje ili mjesta sa slika pa pričaju priče o tome. Također, dobro je spomenuti da smo od zadnje izložbe u selu počeli raditi koncerte i plesnjake povodom izložbe koji onda daju dojam malog art festivala do kojeg bih jako volio da ova priča naraste.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Povezani članci

Dejan Ognjanović – Svi moji strahovi su racionalni

Slobodan Tišma: Biti bez otklona to što jesi

Umetnik o umetniku, grupni intervju (Jasna Damjanović, Bojan Đorđević, Goran Stojčetović)

Ostavite komentar