Piše: Asja Bakić
Svako moje čitanje, pa i ono najbezazlenije, uvijek je povezano s potragom za nevidljivim. Volim si laskati da je to povezivanje znak moje spisateljske znatiželje, ali istovremeno osjećam da je spomenuta potraga teret koji čitanje često oteža, povremeno ga učini gotovo nepodnošljivim. Dok čitam, ponekada uočavam ono što je drugima nevidljivo, ponekada vidim ono što vide i drugi, a ponekada primijetim nešto što je toliko vidljivo da većini postaje nevidljivo. Ima i stvari koje su vidljive drugima, a ostaju skrivene meni, što je glavni razlog zbog kojeg s ostalim ljudima vrijedi razgovarati.
Uzmimo za primjer moje posljednje putovanje u Tuzlu. Svaki put kad dođem u svoj rodni grad, boravim u stanu u kojem sam odrasla – među knjigama koje su me odgojile. Kad se trebam susresti s tim naslovima koji su od mene napravili malu tragačicu, u glavi tražim prepoznatljiva mjesta zbog kojih ću se njima ponovo baviti. Nešto je uvijek ostalo skriveno i sve ponovo treba temeljito pretražiti, o čemu može posvjedočiti svaka pasionirana čitateljica.
Prije puta o kojem pišem, pročitala sam par zanimljivih tekstova o nevidljivim stvarima u svemiru. Između ostalih i tekst Claire Birchall Ne/vidljivo (The in/visible), koji nam objašnjava kako svoju pravu punoću nevidljivost dobija tek u odnosu na ljudskog gledatelja: „nevidljivost nije ništa drugo nego ono što leži izvan vidljivog spektra“. U tom slučaju „nevidljivost nije pozitivna osobina promatrane materije, već ograničenje ili manipulacija gledateljevog vizualnog aparata“. Birchall dalje objašnjava kako takva definicija funkcionira i na metaforičkoj razini.
Postoji mnogo načina na koji se nešto nevidljivo može uočiti i učiniti vidljivim drugima, pogotovo pisanjem, a jedan od njih je svakako feminizam bez kojeg bih se u životu puno teže snašla nego bez, recimo, sata. Tamo gdje drugi nose kompas ili nožić, ja obavezno nosim svoj vrlo oštar i precizan feminizam koji čovjeka može izbaviti iz najveće nevolje. Usporedila bih feminizam sa svjetlom, ali on nije tako brz i informacije koje prenosi ne prihvaćaju i ne prepoznaju svi kao dobre i nužne. No, feminizam je izuzetno koristan alat htjeli to neki priznati ili ne.
Na margini Ne/vidljivog sam napisala opasku: „nabrajanje nevidljivog – a žene?“, što mi je trebao biti podsjetnik da uvijek postoje stvari nevidljivije od nevidljivog. Kad se govori o nevidljivosti žena treba na umu imati obje razine takve nevidljivosti – i onu metaforičku, i onu fizičku u kojoj je metaforička utemeljena. A gdje su te dvije razine uporednije i jasnije izražene nego u knjigama? Nije potrebno previše objašnjavati prirodu knjige jer je jasno da ona spada u predmete i istovremeno transcendira vlastitu materijalnost: knjige imamo, čitamo ih, ali ono što sadrže nije ograničeno koricama između kojih je smješteno.
U Tuzli su me, dakle, još jednom dočekale knjige pune nevidljivih žena. Riječ je o različitim vrstama nevidljivosti koje, naravno, nikad nisu eksplicitne jer da jesu, odmah bi postalo jasno da problem nije u ograničenju gledateljevog vizualnog aparata, već u ograničenosti samog gledatelja. Te su me nevidljive žene natjerale da progledam (ne u vjerskom ili dogmatskom smislu) i počnem isprva uočavati njih, a onda vidjeti i samu sebe i to upravo kao osobu koja je isto tako nevidljiva ili to ima tendenciju postati, što mi se ni najmanje nije dopalo.
Birchall objašnjava da nevidljivost može biti i poželjna (kad govorimo, na primjer, o vojsci i kamuflaži), što sugerira da od nevidljivosti žena netko itekako ima koristi. Iz knjiga do kojih sam ovoga puta doputovala (kako fizički, tako i u prenesenom smislu) – izdvojila sam nekoliko primjera nevidljivosti o kojoj govorim, a tu su i knjige, odnosno, tekstovi koji su doputovali sa mnom da mi pomognu u potrazi.
Uvriježeno je, na primjer, mišljenje da je najlakše čitati knjige s puno slika, što naravno nije istina. Knjige koje su izašle u ediciji Muzeji svijeta, zagrebačke izdavačke kuće Mladost – prepune su sjajnih reprodukcija, najčešće kršćanske tematike – što je odlična literatura za one koji vole vježbati vid. Možemo reći da je velika sreća što i nevidljive žene vide i rado gledaju. Čitav je niz reprodukcija svjedočanstvo njihove nevidljivosti – žene koje se kupaju dok ih promatramo, žene koje leže ispružene na krevetu ili čitaju, a tu su dakako i slike koje žene potpuno isključuju, na kojima protagonisti rade ozbiljne stvari, tako netipične za „slabiji spol“.
Spomenute su knjige prepune sažetih iščitavanja slika, kao što je slučaj sa slikom Françoisa Bouchera – Djevojka koja se odmara (1752.) ispod koje je vrlo elokventno objašnjeno kako: „Djevojka leži s opuštenošću koja ide od ljupkog do putenog, odsutna je duhom, privlači pogled na sebe kao kakva dragocjenost.“ Slike poput te krasile su sobe moćnika, a nastavile su krasiti priručnike i ilustrirati knjige – učiti nas o ljepoti, o ljupkosti.
Nisu, međutim, samo knjige pune slika one koje ilustriraju nevidljivost žena. Na buvljaku sam kupila knjigu Dječji pisci o sebi, iz 1963. sa kratkim autobiografijama pisaca i njihovim fotografijama. U izbor nije ušla niti jedna autorica – što nije tek omaška koja danas može iritirati čitateljice, već pokazatelj kako društvo žene sustavno krije, gura pod tepih ili – što je također vrlo popularno – zatvara na tavane. Takva nas je igra skrivača odgojila u čitatelje koji smo danas.
Claire Birchall je napisala kako je nevidljivost uvijek etimološki definirana u odnosu na ono što joj nedostaje: ona je uvijek negativno stanje. Nevidljivost je „vidljivost u čekanju“, što je stav uz koji je većina nas odrasla. Ako nam se nešto ne pokaže – kao da ga nema. Nevidljivost je pozitivna samo kad omogućava nekome da sačuva živu glavu skrivanjem. No u slučaju žena – nevidljivost bi trebala imati izuzetno negative konotacije jer nevidljiva žena ima nevidljive probleme, a nevidljivim se problemima ne može doskočiti.
Mogla bih sada navesti toliko primjera da bi nam svima od njih pozlilo, ali za kraj ću navesti samo još jedan. Kod prijateljice sam prelistala Nevakat Derviša Sušića, pisca po kojem je tuzlanska gradska biblioteka dobila ime. I kao da je znala, čim sam je uzela u ruke, knjiga se otvorila na stranici s jednom vrlo indikativnom potragom. Potragom za ženom:
„Sad je trebalo naći ženu,
ali
da nije dosadan tovar mesa sa zrnom uma,
da joj jezik ne obrće lajavo povazdan dvjesta riječi i sto pojmova,
da joj ruke ne vonjaju na kvas, maslo i sjerinu, a prsa na kiselkaste mrlje mlijeka što ga dojenčad raspu,
da joj usne nisu slane,
da joj noge nisu mrtvački raskrčene,
da joj karlica nije kao nijema zemlja koja čeka svoj obrok sjemena da začne, ponese i rodi, pa da umjesto žene, hrabrog i vedrog saputnika, vučeš cijelog života za vratom tromu premorenu rodilju koja i sama vidi šta je izgubila, a šta nije dobila i od toga sve plačnija i pakosnija biva.“
Čini mi se da se previše knjiga otvara na ovakim mjestima, da su, zapravo, sva mjesta takva – da smo naučeni da čitamo zatvorenih očiju, da pipkava mjesta zaobilazimo ili se pravimo nemušti i izbjegavamo stvari koje nisu nevidljive, ali koje mi tim upornim žmirenjem želimo učiniti nevidljivim. Kao da će problem nestati ako zatvorimo oči. Na veliku žalost isključivih ljudi, i ono što nije dio našeg vidokruga – postoji. Knjige mogu pomoći da proširimo vlastite vidike, ali nekada su one dio problema. Zbog toga ih treba pažljivije čitati, a ne gurati pod klimav stolac ili razvaljen krevet koji bi nagovještavao uživanje „mladog gospodina“ u još jednoj posve nevidljivoj i nebitnoj ženi.
Asja Bakić: (Tuzla 1982) pjesnikinja je, blogerica, publicistkinja i prevoditeljica. Objavila je zbirku pjesama Može i kaktus, samo neka bode (Aora naklada, 2010). Autorica je bloga U carstvu melanholije (asjaba.com), publicističke tekstove objavljuje na stranicama Maribor 2012. i Vox Feminae. Književne prijevode objavljuje na Trećem programu Hrvatskog radija i u književnima časopisima.