Image default
Poezija

Nikola Knežević, Black Horse

Religija anksioznosti

na krovovima otključanih nebodera
možemo zajedno
preživljavati u zoru
ritual religije anksioznosti

tvoju pažnju
konzumiram kao anestetik
uz afirmaciju:
želim vratiti svijet
na fabrička podešavanja

ne mogu se udaljiti
a ne mogu ti ni prići
bliže od poezije

pod nogama
gore mi poroci
zaboravljam osjećaj bliskosti
i nemam kućne ljubimce
samo naviku na umiranje
i ljubavne vradžbine
u boji tvoga glasa
koje ulijevaju nadu
a ne znaju

ljubav je jeftina svijeća
koja ne sakuplja dim
ali može zapaliti dom


Multivitaminski tango

u okretanju točkova
čujem svoje ime
retrovizori bježe iz grada
uramljena lica
dobijaju topple tonove

priproste djevojke Evrope
nastradale u usamljenosti
otimaju me grubo
u kontrolisanu buku

spojimo se sad
svira Električni orgazam
nema slučajnosti
tvoj je dečko zbilja dosadan

a ti već predugo čekaš
na putovanje svojih snova
sanjaš da ti valovi razočaranja
više ne zapljuskuju stopala

u noći kad te sretnem
poželjet ću da te naučim
kako se stišću zubi
kada tlo podrhtava od tjeskobe
i kako preusmjeriti kalcijum
u snažan stisak ruke
onda kada ti terapeuti govore
ostani kod kuće i ispiraj oči


Prijatelju četiri strane
(Josipu)

želim ti saopštiti vijest
dok si zaokupljen smrću
dvije su generacije sazrele
ljubile braću pa metke
i nakon repetiranja
u vakuumu
na pustim obalama
rijeke koja gori
porodili zbunjene delfine

pri zalasku noći
ispunjene utrobe
topile su zaleđenu djecu
obdarile ih strahom i mlijekom

i tvoji mali pioniri
postali su ubice i roditelji


Black Horse

(4600, Wels)

austrougarski parket
pokušava da komunicira
sa komadima građevine koji otpadaju

na improvizovanom oltaru
pripremaš plamen
tvog zelenog, kućnog boga
zavijaš u odoru sporogorućeg papira

sve predivno je daleko odavde

sanjaš
svježe energije
preuzeće pijedestal

hoće li idući dom
imati uticaj na tvoj karakter?

u pozadini vijest
„u Berlinu životinje
pobjegle iz zoološkog vrta“


Čula sam ga kako plače u pustinji

egzekutori u kombinezonima
ubijaju drveće motornim uljem

mašine koje sijeku perspektivu
njihova buka
podupire odlazak

probudiš se odjednom
sa zahrđalim godinama
ležiš i zamišljaš
trulo voće

u mraku
dobra izolacija
i jaki krovovi
pokrivali su glasne porodice

ali rijetki su imali veo
da pokrije konačno rasulo

u strahu
depresivna smo generacija
naviknuta na propadanje


Nikola Knežević (1995, Banja Luka) likovni tehničar, u slikarstvu od svoje rane mladosti, prije zvaničnog školovanja uči od nekoliko slikara u Banjoj Luci. Od 15. godine aktivno se bavi i tetoviranjem te putuje i učestvuje na više Tattoo konvencija širom svijeta.

U svijet pisanja ulazi preko muzike, rokenrol i rep ritma koji u velikom dijelu okružuje njegove generacije te postepenosvoja čula okreće ka poeziji.

Uvršten u nekoliko zbornika poezije, a neki od njih su Nekazano (2019), Horse rider (2019) i Vrtlog vremena (2020).

Polaznik Radionice kreativnog pisanja i čitanja poezije Zvonka Karanovića.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Olja Savičević Ivančević, Izbor pesama iz zbirke “Divlje i tvoje” (Fraktura, Zaprešić i Lom, Beograd 2020)

Majk Galager, Poezija

Tamara Šuškić, poezija

Ostavite komentar