Religija anksioznosti
na krovovima otključanih nebodera
možemo zajedno
preživljavati u zoru
ritual religije anksioznosti
tvoju pažnju
konzumiram kao anestetik
uz afirmaciju:
želim vratiti svijet
na fabrička podešavanja
ne mogu se udaljiti
a ne mogu ti ni prići
bliže od poezije
pod nogama
gore mi poroci
zaboravljam osjećaj bliskosti
i nemam kućne ljubimce
samo naviku na umiranje
i ljubavne vradžbine
u boji tvoga glasa
koje ulijevaju nadu
a ne znaju
ljubav je jeftina svijeća
koja ne sakuplja dim
ali može zapaliti dom
Multivitaminski tango
u okretanju točkova
čujem svoje ime
retrovizori bježe iz grada
uramljena lica
dobijaju topple tonove
priproste djevojke Evrope
nastradale u usamljenosti
otimaju me grubo
u kontrolisanu buku
spojimo se sad
svira Električni orgazam
nema slučajnosti
tvoj je dečko zbilja dosadan
a ti već predugo čekaš
na putovanje svojih snova
sanjaš da ti valovi razočaranja
više ne zapljuskuju stopala
u noći kad te sretnem
poželjet ću da te naučim
kako se stišću zubi
kada tlo podrhtava od tjeskobe
i kako preusmjeriti kalcijum
u snažan stisak ruke
onda kada ti terapeuti govore
ostani kod kuće i ispiraj oči
Prijatelju četiri strane
(Josipu)
želim ti saopštiti vijest
dok si zaokupljen smrću
dvije su generacije sazrele
ljubile braću pa metke
i nakon repetiranja
u vakuumu
na pustim obalama
rijeke koja gori
porodili zbunjene delfine
pri zalasku noći
ispunjene utrobe
topile su zaleđenu djecu
obdarile ih strahom i mlijekom
i tvoji mali pioniri
postali su ubice i roditelji
Black Horse
(4600, Wels)
austrougarski parket
pokušava da komunicira
sa komadima građevine koji otpadaju
na improvizovanom oltaru
pripremaš plamen
tvog zelenog, kućnog boga
zavijaš u odoru sporogorućeg papira
sve predivno je daleko odavde
sanjaš
svježe energije
preuzeće pijedestal
hoće li idući dom
imati uticaj na tvoj karakter?
u pozadini vijest
„u Berlinu životinje
pobjegle iz zoološkog vrta“
Čula sam ga kako plače u pustinji
egzekutori u kombinezonima
ubijaju drveće motornim uljem
mašine koje sijeku perspektivu
njihova buka
podupire odlazak
probudiš se odjednom
sa zahrđalim godinama
ležiš i zamišljaš
trulo voće
u mraku
dobra izolacija
i jaki krovovi
pokrivali su glasne porodice
ali rijetki su imali veo
da pokrije konačno rasulo
u strahu
depresivna smo generacija
naviknuta na propadanje
Nikola Knežević (1995, Banja Luka) likovni tehničar, u slikarstvu od svoje rane mladosti, prije zvaničnog školovanja uči od nekoliko slikara u Banjoj Luci. Od 15. godine aktivno se bavi i tetoviranjem te putuje i učestvuje na više Tattoo konvencija širom svijeta.
U svijet pisanja ulazi preko muzike, rokenrol i rep ritma koji u velikom dijelu okružuje njegove generacije te postepenosvoja čula okreće ka poeziji.
Uvršten u nekoliko zbornika poezije, a neki od njih su Nekazano (2019), Horse rider (2019) i Vrtlog vremena (2020).
Polaznik Radionice kreativnog pisanja i čitanja poezije Zvonka Karanovića.
Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.