Image default
Reč i misao

Nikolina Todorović, Sve ono što tišina prikriva (Tena Lončarević, Nijemi monolozi)

Sve ono što tišina prikriva

(Tena Lončarević, Nijemi monolozi, Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima, Vinkovci, 2020)

Piše: Nikolina Todorović

Umiven i autentičan rukopis, jezgrovite, sugestivne i upečatljive priče, te koncizne i poetične rečenice – prepoznatljive su značajke proznog prvijenca autorice Tene Lončarević pod simboličnim nazivom Nijemi monolozi. Premda se za ovu zbirku može ustvrditi da strukturom ne odudara od konvencionalnih formi kratke priče, ono po čemu se ona ipak ističe i čime nedvojbeno osvaja i zavodi čitateljice i čitatelje jeste, u prvom redu, skladan i impresivan jezik koji je u ovoj knjizi najdominantnija i istovremeno najefektnija stilska odrednica. Kristalno čiste i sofisticirane rečenice koje se mahom izmjenjuju i pretapaju sa raskošnim poetičnim rečenicama i slikama – neka su od glavnih stilskih obilježja Nijemih monologa. Ekonomičnost izričaja, dosljedno karakteristična za sve priče Tene Lončarević, važna je, između ostalog, jer potiče i pridonosi širini emotivnih doživljaja, autentičnosti atmosfere, ali i uveliko doprinosi pažljivom sažimanju, dočaravanju i naglašavanju glavnih tematskih i idejnih cjelina.

Pored trijumfa lirskog jezika, u pričama Tene Lončarević naglašene su još dvije jako važne karakteristike. Najprije, ono što se zapaža od samog početka zbirke jeste autoričin intenzivni, gotovo pjesnički, osjećaj za detalj. Potom, jednako je zanimljiv autoričin izražajan senzibilitet za neke od najaktualnijih pitanja i problema današnjice. Uprkos tome što su Nijemi monolozi većinski usmjereni prema pojedincima i pojedinkama te njihovim unutrašnjim, usamljeničkim previranjima, trvenjima, krizama i nemirima, ovo je ujedno i zbirka koja se neprekidno usredotočuje i nadovezuje na vrlo značajne stvarnosne i svakodnevne društvene, ekonomske i socijalne fenomene. Lončarević je, slijedom toga, u ovoj knjizi vrlo uspješno ukazala na to da se pojedinci i pojedinke gotovo nikako ne mogu odmaknuti od socijalne i društvene zbilje u kojoj žive, već da je, sasvim suprotno, vrlo često kvalitet njihovog života uvjetovan upravo mjestom i trenutkom u kojem žive (Crna kronika, Čvorište, Nepostojeći ljudi, Njezina kosa…).

Možda najbolji primjer autoričine angažirane osjetljivosti i zagledanosti u društvene neprilike može se naći u priči koja otvara zbirku – Nepostojeći ljudi. To je, zapravo, dirljiva priča o Madini Hosseini, petogodišnjoj afganistanskoj djevojčici, izbjeglici, koja je poginula od udara voza pokušavajući preći granicu zajedno sa svojim roditeljima. Uzimajući za temu priču sa dokumentarističkom referencom, Lončarević pred sebe stavlja vrlo izazovan zadatak: kako progovoriti o ovom silno potresnom i tragičnom događaju, a da se ne zaluta u besciljnu patetiku, kuknjavu i glorifikaciju. Zahvaljujući jeziku, smjenjivanju trećeg i prvog lica, cijepanju strukture teksta u fragmente, ali i budnom i dirljivom slobodnom rekonstrukcijom posljednih sati djevojčicinog tegobnog i zamornog hoda po beskrajnoj ravnici, autorica uistinu uspijeva predočiti ovaj tragični događaj na način da nas ujedno poziva da se uključimo u promišljanje o patnji kroz koju svakodnevno, pred našim očima, prolaze migranti i migrantice, porodice sa djecom.

Ponovo je nemoguće ne istaknuti blistava i sugestivna rješenja koja Tena Lončarević iznalazi upravo u jeziku kada želi progovoriti o potresnim i velikim fenomenima. Naime, u priči Nepostojeći ljudi, Lončarević opisuje svu muku unesrećenih izbjeglica i to tako što ih imenuje na vrlo specifične i simbolične načine: hodači uz prugu, prozirni ljudi, duhovi u prostoru, zamrznuti, zarobljeni, ljudi bez imena, izvađeni iz kamiona, ljudi razbijenih i zagubljenih identiteta, bića iz šume, bića iz propalih tvornica, nepostojeći ljudi… Dakle, umjesto da o izbjeglicama govori nadugo i naširoko, opisivajući na nekoliko stranica njihovu svakidašnju muku i neizvjesnu putanju, Lončarevič sve to uspijeva obuhvatiti i reći u samo jednoj riječi, u samo jednom reduciranom i preciznom imenovanju. Na koncu, jako je važno spomenuti da na isti način autorica komentira i naš odnos prema tim unesrećenim ljudima. Naime, ni u jednom trenutku Lončarević ne iznosi lične komentare o tome kako se mi kao društvo ophodimo prema migrantima i migranticama, ali ipak precizno detektuje i opisuje kakav je zapravo društveni odgovor i stav prema tim ljudima kada, refrenski, nekoliko puta u priči, za migrante i migrantice kaže – ljudi koje se odbija vidjeti:

Uz Madinu, te je kobne večeri granicu pokušalo prijeći i petero djece u dobi od dvije, tri, šest, osam i petnaest godina. Njima se u tisku ne navode imena, ne bi ga imala niti Madina da nije na granici ocarinjena za život. Ona je tek u smrti dobila ime. Madina je tek u smri postala vidljiva, izdvojila se iz nefokusirane, mutne kolone hodača uz prugu. Ljudi koje se odbija vidjeti. (Nepostojeći ljudi, str. 7)

Drugim riječima, ljudi koje se odbija vidjeti – komentar je kojim autorica vrlo upečatljivo i tačno opisuje odnos kolektiva i društva prema nesretnim pojedinkama i pojedincima, u ovom slučaju konkretno prema izbjeglicama.

U svih dvanaest kratkih priča, od koliko je zbirka sastavljena, jedna od tema koje se neprestano razvijaju jeste sporo i neminovno utapanje u mediokritetskoj i bolnoj svakodnevnici. Za gotovo sve protagoniste/ice Nijemih monologa karakteristično je sagledavanje svijeta sa ruba egzistencije, tačnije sagledavanje svijeta iz pozicije vlastite nelagode – iz  nezavidne i složene perspektive neuspjeha, izgubljenosti, promašenosti, usamljenosti i, nerijetko, bolesti. S tim u vezi je i sam naslov zbirke koji izvrsno sugeriše suštinu onoga o čemu autorica progovara u Nijemim monolozima: dakle, o svemu onome što ne možemo prevaliti preko jezika. Sve ono što tišina prikriva. Sve one boli i ranjivosti koje u nama sazrijevaju u tišini, sve zablude i nepostavljena pitanja u koja smo se zapetljali, sve egzistencijalne krize i životni prelomi pred kojima se zatvaramo sami u sebe, izoliramo se debelim slojevima nevidljivih zaštita:

Rastu rečenice u meni. Šire se, nadimaju, zaposjedaju prostor. Tiskam ih gore, pokušavam ih pogurati, neka idu van, neka me konačno puste na miru. Ali neće, zgusnule su se u grlu, napravile barikadu. Neće. Šutim (Nijemi monolozi, str. 39).

Motivi šutnje, zatvaranja, monološkog razgovora i otuđenja – bez sumnje su ključna mjesta u ovoj zbirci. Čekaonica je, na primjer, izuzetno snažna i upečatljiva priča u kojoj autorica Lončarević, između ostalog, upravo govori o trenucima koji bi trebali biti bliski svima nama: oni iznenadni momenti kada nas sasvim obično pitanje slomi, kada umjesto riječima i razumom, naše tijelo zagospodari i samo odgovori – bujicom suza.

Nadalje, u blistavoj priči Crna kronika javlja se jedna od bazičnih tema koje autorica sagledava i problematizira u ovoj zbirci, a to je otuđenje između supružnika, srednjovječnih bračnih parova, koji su se starenjem posve izgubili, ispraznili i udaljili jedno od drugoga. Zašto me više ne gledaš – iznenađuje protagonistica priče pitanjem svog supruga, i to je ujedno jedno od rijetkih pitanja u ovoj zbirci koje će izaći van iz usta protagonista/ica. Ova je priča zanimljiva i zbog svoje narativne kompleksnosti. Naime, autorica tijekom cijele kratke priče naizmjenično ubacuje isječke iz crne hronike koji prenose tragičnu vijest o mladom bračnom paru koji je nastradao u sabraćajnoj nesreći, a između tih isječaka odvija se drama između ovog bračnog para koji po prvi put nakon toliko godina otvoreno progovaraju o svemu onome što ih tišti i što nose u sebi. Kada napokon progovore, ti ljudi zapravo razotkrivaju slabosti koje nikome od nas nisu strane: stid od neuspjeha, stid od tijela, stid pred djecom, stid pred samim sobom.

U priči Nijemi monolozi, koja se tematski nadovezuje na Crnu kroniku, ponovo su u središtu supružnici, otuđenje i usamljenost u braku, šutnje u kojima su se izgubila povjerenja, godine u kojima su nestale navike zbog kojih su se nekada zavoljeli, svakodnevnica u kojoj su presušile strasti. No ovaj put priča uistinu jeste napisana u formi nijemih monologa. Ova jedinstvena kratka priča, zapravo, cijela je izgrađena na unutrašnjoj reakciji koju isprovocira, i kod muškarca i kod žene, samo jedan trzaj rukom, koji svako od njih protumači na svoj način:

Odmaknuo si ruku. Ne podnosiš me više. // Ustuknula si. Do toga smo, dakle, došli. Moja je ruka samo htjela maknuti kosu s tvog lica, vidio sam to, znaš, taj tvoj trzaj. Moj ti se dodir, dakle, gadi, hm…(Nijemi monolozi, str. 39-41).

Nerazumijevanja i otuđenosti, starenje, usamljenost koja nas ne napušta čak i u blizini drugih i, naposljetku, roditeljstvo – sve su to krupne i značajne teme kojih se autorica Lončarević dotiče u svojoj zbirci i koje problematizira kroz vrlo originalnu vizuru.

Zaista, kompleksan odnos roditelji-djeca, kao i komplicirano osjećanje postajanja i bivanja roditeljem, jedne su od najuspjelije predstavljenih tema u zbirci (Crna kronika, Čvorište, Odsutnos, Ja sam tijelo…). U tome se, bez sumnje, posebice ističe potresna priča Čudovište. Ispričana iz muške vizure, u prvom licu, ovo je priča o ocu koji nekontrolisano ispoljava bijes i agresiju prema svom osmogodišnjem sinu. Isfrustriran svakodnevicom, isprovociran i najmanjom sitnicom, otac se divljački dere na sina uprkos tome što je sve vrijeme svjestan svog nedopustivog i neopravdanog ponašanja, jednako kao što je svjestan nemoći i straha djeteta ispred njega. Bespomoćno, preplašeno i uplakano dijete koje mucajući jedva da prozbori neku riječ u svoju odbranu, duboko je potresna slika koja čitateljice i čitatelje zasigurno neće napustiti dugo nakon čitanja ove priče.

U priči Crna kronika autorica također na vrlo potresan način progovara o djeci odnosno tinejdžerima koji napuštaju svoje domove kako bi otišli u druge države i kontinente u potrazi za poslom i smislenijim životom. U svemu tome autorica daje i autentičnu sliku roditelja koji pate za svojom djecom, istovremeno osjećajući grižnju savjesti jer nisu mogli svojoj djeci pružiti sigurnost i podršku:

On je sad sličica na zaslonu mobitela i koja štura rečenica o hrani, novcu, najamninama i režijama. On je sad daleko tisućama kilometara i sve više se pretvara u uspomenu. – Bolje mu je tamo – redovito izgovara muž kad ga s nostalgijom spominjem – zarađuje, bori se, ne lapi po birtijama kao njegovi pajdaši. Ovdje se samo trune. (Crna kronika, str. 17-18)

Na tom tragu, čini se, jako je važno spomenuti jedno od ključnih mjesta u zbirci Nijemi monolozi. Naime, ukoliko bi se trebala pretpostaviti samo jedna centralna tema svih priča, preko koje se opet prelijevaju sve ostale, onda bi to, nesumnjivo, bio odnos između prošlosti i sadašnjosti. Na ovom odnosu, kao što je to već lijepo zapazila i obrazložila Andrijana Kos-Lajtman, u pogovoru Nijemim monolozima, grade se svi odnosi u pričama. S tim da valjda naglasiti to da je prošlost, uglavnom, prikazana kao svijetla tačka, bespovratno izgubljeno sretno doba, kojeg se protagonisti/ice sjećaju sa nostalgijom (Čvorište), dok je sadašnjost u pravilu povezana sa starenjem, osipanjem, bolesti, gubicima i usamljenosti (Odsutnost, Čvorište, Crvotočina, Crna kronika…) Svi/e potagonisti/ice u ovoj zbirci pate upravo zbog, kao što je Andrijana Kos-Lajtman zapazila, neprestanog življenja u sjećanju, življenja u napukloj stvarnosti koja se drobi i rasipa. Referentan primjer toga može se naći u sjajnoj priči Čvorište. Naime, odnos prošlosti i sadašnjosti centralna je tema ove priče čiji je glavni protagonista sin bivšeg otpravnika vozova na vinkovačkoj željezničkoj stanici. Protagonista doslovno dijeli vrijeme svog života na prije i poslije. Ono prije podrazumijeva važnog oca u divnoj uniformi koja je imala snagu da očara dječaka i navede ga da se divi svome ocu, njegovom poslu, pa čak i da sanja o tome da i on sam jednog dana postane otpravnik vozova. Ali, također, ono prije podrazumijeva i vreve na vinkovačkoj željezničkoj stanici, mnoštvo ljudi, glasova, jezika, mirisa… Čvorište susreta i avantura:

Vinkovačko željezničko čvorište bilo je obećanje kretanja. Ono je raspetljavao guste mreže kolosijeka i usmjeravalo dalje, uvijek dalje. (…) Vinkovci su u čvor svezali istok i zapad, sjever i jug, Vinkovci su bili sredina, polazište, u mojoj svijesti i dan-danas taj grad miriše metalno, na željezničku kolomast. Za jednog dječaka željnog avanture bilo je to magično mjesto, ja nisam morao putovati u daleke krajeve, oni su dolazili k meni. (Čvorište, str. 28-29)

Međutim, ono poslije podrazumijeva početak rata koji je, kako kaže glavni protagonista, povukao duboku liniju i zauvijek podijelio vrijeme na dvije nespojive polovice – vrijeme prije i vrijeme poslije. (Čvorište, str. 32) U tom poslije, dakle, dječačko divljenje ocu preraslo je u osjećanje gađenja prema njemu, od užurbane i prepune željezničke stanice ostao je prazni prostor ispunjen duhovima prošlosti, neostavreni snovi i beskonačni zijev između prošlosti i sadašnjosti.

S tim u vezi, možda je važno još izdvojiti i to kako Tena Lončarević na nekoliko mjesta u Nijemim monolozima tematizira rat kao nesreću koja je prekinula dječija, odnosno tinejdžerska  zdrava odrastanja. Fenomenu rata kao događaja koji prekida dječiju bezbrižnost, autorica se najdirektnije približava u pričama Čvorište i Ljeto kada rat nije trebao početi. Obje priče slične su po godinama u kojima je rat zatekao protagoniste/ice priče, s tim da je priča Ljeto kada rat nije trebao početi zanimljiva i važna iz nekoliko dodatnih razloga. Najprije, u ovoj je priči početak rata i nacionalistički uzlet ispovijedan ne samo iz dječije nego i iz ženske vizure, što je jedinstven primjer kontranarativa velikim ratnim narativima koje obično pišu muškarci/vojnici. Neprocjenjivo je važna i autentična perspektiva koju uvodi Tena Lončarević – njena je protagonistica ljeto kada se mislilo da rat neće početi provodila uživajući u ljetnom raspustu, lijepila je postere iz Brava, sanjala kako je Joey McIntyre povlači sa sobom na pozornicu i kako zagrljeni pjevaju pred hiljadama podignutih upaljača, rastezala je lastiš, ljubomorisala na djevojčicu koja se upetljala u njena stara prijateljstva… Na koncu, njena je protagonistica djevojčica koja predosjeća nadolazak rata preko vršnjačkog vrijeđanja i isključivanja iz društva zbog nacionalne pripadnosti. Sve su to značajni detalji koji uvjerljivo i dirljivo referiraju na jedno od najnesretnijih vremena na našim prostorima.

Bez obzira na to što je riječ o nevelikom rukopisu, uistinu je mnogo velikih i važnih tema ispunilo i obogatilo knjigu Nijemi monolozi. Na primjer, jedno od nezaobliaznih mjesta ove zbirke jeste autoričino vrlo samosvjesno i otvoreno tematiziranje tijela.Tu se posebice misli na žensko tijelo (Crna kronika, Čekaonica, Njezina kosa), ostarjelo i onemoćalo tijelo (Ne zaboravi se), ali i na vrlo specifične momente i doživljaje tijela poput, na primjer, rodiljinog doživljaja njenog tijela neposredno nakon poroda (Ja sam tijelo). Zaista, Ja sam tijelo jedna je od najupečatljivih priča u zbirci, posebice zbog perspektive iz koje je ispovijedana – žena koja se upravo porodila i koja je psihički potpuno iscrpljena jednako kao što je fizički izranjavana i povrijeđena:

Ovo je sad moje tijelo. Ne prepoznajem ga. Natečena sam masa bolnih oblika. Ja nisam više ja. Ja sam rodilja. Otjelovljena plodnost. Nemam više ime. Izgubilo se u ovom tijestu koje mi je trbuh, utopilo se u ovim grudima za koje ne postoji dovoljno veliki grudnjak. (Ja sam tijelo, str. 62)

Pored toga što tematizira fizičke i emocionalne reakcije i krize nakon poroda, Lončarević vrlo hrabro preispituje i samo roditeljstvo, odnosno pitanje koliko su zapravo žene spremne da budu majke, tačnije, kako se snalaze u trenutku kada se zaista nađu u toj ulozi. I to je beskrajno važno pitanje jer podrazumijva dokidanje banalizacije i generalizacije majčinstva čemu smo mi, kao društvo, naklonjeni:

Ti si željeno dijete, ali te željela neka druga žena, ona koja više nisam ja. Ovo tijelo ne zna što bi s tobom. Malena si čvrsta forma koja ne vidi ništa oko sebe. Životinjica koju treba hraniti pa uspavljivati pa hraniti… (…) Moje tijelo te ne želi nahraniti. Mlijeko u njemu je prokislo. Pokvarila ga je praznina. U njemu nema majke, ja sam samo tijelo. (Ja sam tijelo, str. 63-64)

Jedna od najpotresnijih priča u zbirci Crvotočina, također se na sličan način bavi psihičkim i fizičkim posljedicama koje protagonistica trpi nakon spontanog pobačaja. Boreći se, naime, istovremeno sa alkoholizmom (glavnina priče posvećena je drami koja se odigrava u protagonistici dok na kasi čeka u red sa bocom žestokog pića i njenom razmišljanju o tome šta drugi misle o njoj kada je ugledaju sa tom bocom), s jedne strane, te sa vrlo traumatičnim raspadom braka i gubitkom djeteta, sa druge strane, protagonistica je zapala u tešku i osamljenu depresiju kojoj se predaje svaki put kada legne na onaj madrac jer:

Tamo je još uvijek ona tamna, krvava mrlja. Crna rupa. Crvotočina mog svemira. Tamo se razmazalo moje dijete, srce koje nije zakucalo. Neću nikada zamijeniti taj madrac. Lijegat ću na njega, u središte svojeg ništa i svakim gutljajem sve manje biti. (Crvotočina, str. 25-26)

Na koncu, možda i najupečatljivije priče u ovoj zbirci jesu one koje se intimističkim tonom okreću tematiziranju iskustva i života žena u krutom patrijarhalnom svijetu. Takvih je primjera u ovoj knjizi mnogo, i oni se ni slučajno ne bi trebali prešućivati. Tena Lončarević uspjela je u ovoj zbirci stvoriti vrlo autentičnu i značajnu galeriju ženskih likova, ali je uspjela i nešto mnogo važnije: uvesti u svijet književnosti naše bake, majke i nas kćeri i unuke koje se za njih svakodnevno brinemo, koje od njih i od njihovog bogatog iskustva nasljeđujemo mnogo više nego što mislimo. (Odsutnost, Njezina kosa, Ne zaboravi se)

Slijedom toga, jedna od najdirljivijih priča u zbirci jeste Njezina kosa. U toj blistavoj priči značajno je upravo to što se djevojka, raspuštena unuka, prisjeća teškog života svoje bake. Smještajući baku u jedinstven ambijent nekadašnje Slavonije, u patrijarhalno seosko društvo, u mali krug ljudi, gdje se svi pozdravljaju sa Faljen Isus, skupljaju u crkvi, gdje žene rađaju mnogo djece, gdje se žene nikad ne žale, gdje muškarci sjede na čelu stola i čekaju da im se sve servira, gdje žene kriju tablete od svojih muževa, gdje se žene zovu babama i prije nego što im tijelo dosuši do tog imena, autorica vrlo originalno predočava teške patrijarhalne tradicije. Pa ipak, težak život nije jedino što unuka pamti o svojoj baki. Ona pamti i to kako joj se baka smijala kada bi joj prepričavala neki zločesti dječiji nestašluk, kako je sa bakom išla u crkvu, ili kako joj je baka pričala o svojoj mladosti. Međutim, u ovoj priči posebno je naglašen trenutak kada unuka prvi put ugleda svoju baku bez marame:

Ona skida sivu maramu sitnog neodređenog uzorka, otkriva se ta vrišteći crvena kosa. Crno-bijela ona više nije crno-bijela. Ta kosa podsjeća na požar, na vatru koju se ne dotiče, koju treba gasiti, hitno gasiti. (Njezina kosa, str. 43.)

Ona više nije crno-bijela – snažna je rečenica koja u isto vrijeme opisuje položaj žena u patrijarhalnom društvu, ali i cjelokupnu poetiku Nijemih monologa. Pokazati da ništa nije crno-bijelo, da ništa nije nijemo, da su ravnodušnost i otuđenost naši najveći neprijatelji, da požar tinja ispod naših koža, da se najintenzivniji i najbogatiji život odvija u nama samima, to su samo neke od impresija koje zbirka Tene Lončarević ostavlja na svoje čitatelje i čitateljice.


Nikolina Todorović – rođena u Sarajevu 1995. godine. Završila srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.  Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Svoje radove do sada je objavljivala u književnoj periodici, regionalnim elektronskim časopisima i portalima: Novi izraz, Život, Bona, Strane, Libartes, PEN Centar u BiH, XXZ magazin, Astronaut, Nema, Lgbti.ba, Afirmator, Kvaka, Kult…

Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro, i bit će objavljena u zajedničkom zborniku nagrađenih priča. Bila je u užem krugu za književnu nagradu Mak Dizdar 2019.godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski.

Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor PEN Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica.Također, jedna je od saradnica bosanskohercegovačkog portala Lgbti.ba.

Povezani članci

Odnos junak-prostor u „Velikim očekivanjima“ i „Padu kuće Ašer“

Hrvoje Galić, Apoteoza tehnike u pjesničkom mišljenju Ernsta Jüngera i Kraftwerkovoj glazbi

Paun Es Durlić, Nebeska tela i obred “maturija” u kultu mrtvih kod Vlaha

Ostavite komentar