Optimizam pamćenja
najdraže ljeto:
ono na Ižu kad sam imala devet
bez struje i vode
u kući na kraju svijeta
naučili su me kako da skačem na glavu
s pramca malog broda
beskonačne partije Una
spavanje u hladu pod borovima
kladili smo se koga će više izbosti ose
mojih 11 uboda
Pirova pobjeda
rekla si da krivo pamtim
da ništa nije bilo tako
smrad kanalizacije
ružan ulazak u more
ježevi i svađe
pokušavam lažnim sjećanjima
zatrpati pukotine
već tada vidljive
vodu nalijevam u more
plastelinom krpam beton
pijeskom oblažem kamenje
flastere stavljam na unutarnje krvarenje
volim popravljati ono čemu nema spasa
Na plaži
zajedno imaju 160 godina
završili su s kupanjem
pospremaju stvari
koža im visi s kostiju
češlja joj mokru kosu
češljem sa sitnim zupcima
najljepša scena
koju sam vidjela u životu
skrivam suze
dok razmišljam o didi
on bi sigurno bio tako nježan
zvao me Bilka
kad vidim
tamnozeleni džemper na kopčanje
sjetim se
staložene smirenosti
svjetlosti prihvaćanja
mogla sam biti sve što jesam
prošlo je dvadeset godina
a ja još sanjam
kako kartamo briškulu na terasi
ti mi se smiješ
uvijek si bio jedino sigurno mjesto
Ljudsko tijelo je 60% voda
prvo ljetovanje bez mame
brisali smo suze
u kuhinjske ubruse
potrošili sve maramice
nikad ne bi očekivali
da toliko tekućine stane
u tri ruševine
kako je moguće osjećati
toliko gubitaka
za ljudima koji su još živi
pronašla sam zdjelicu kod oraha
godinama čuva
tajnu dječje bespomoćnosti
ispod trulog lišća
voljela bih da su nas u školi
naučili kako se tuguje
a možda
postoje neka mjesta
na koja nikad
ne bi ni trebali doći
Oceanu
kad te gledam
osjetim kako mi propadaju noge u pijesak
kad te čujem
kako mi pričaš o pretpovijesnim tajnama i
od koga si sakrio deblo u svojoj dubini
kad te mirišem
po ispucaloj koži i ogrebotinama
kad te dodirnem
kao da sam bestežinska
tijelo mi se proteže u svim smjerovima
kad te promatram
osjećam kako postajem tri broja veća
sada znam
kako je sve što sam ikada željela je
biti lebdeća
kao fluid što se presijava na tvojem obrazu
Petra Čeč (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja u Zagrebu. U srednjoj školi sudjelovala je u Literarnoj grupi i državnom Lidranu. Izbor pjesama iz te faze joj je objavljen u zbornicima („Za istinu ne treba naslov (2008.)“, „Moj tata plače u kinodvoranama (2010.)“, „Aritmia (2015.)“, „Trinaesti (2016.)“). Vraća se pisanju nakon deset godina i pohađa radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Olje Savičević Ivančević. Pjesme su joj objavljene u Vavilonskoj biblioteci, na stranicama Čovjek-časopis, Strane, Astronaut i u elektronskom zborniku Bludni stih. Ušla je u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ 2020. godine i 2022. godine te u izbor deset najboljih rukopisa za nagradu Mak Dizdar 2022. godine s neobjavljenom zbirkom poezije „Sramežljivost krošnji“. Neobjavljen rukopis pohvaljen je na natječaju Milivoj Cvetnić za najbolju pjesničku zbirku 2023. godine. „Sramežljivost krošnji” izabrana je za najbolji rukopis mladog autora na natječaju „Pjesnički susreti u Drenovcima” 2023. godine.
Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:
205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)
205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX
Hvala!