Image default
Reč i misao

Postmodernistički koncepti u poeziji Anne Sexton

Piše: Enesa Mahmić

 

„Svi ti pseudokreativci različito upotrebljavaju iste smicalice. Istinski kreativni ljudi su oni koji su vjerni svojim izvornim fantazmama, koji nikad ne prestaju da ih ponavljaju i da rade na njima.”
Serž Lekler

 

Ako u Internet pretraživaču ukucamo „Poezija Anne Sexston” Google će nam izbaciti sljedeće informacije: „Školovala se u ženskom internatu”, “Bavila se manekenstvom”, „Kućanica koja se slučajno saplela o liriku zahvaljujući svom drugom živčanom slomu”, „Nikada, nažalost, nije uspjela riješiti svoje zagonetne duševne bolesti”, „Svojom ljepotom i elegancijom, kao i neobuzdanom energijom rođenog performance-artista, Anne Sexton je naprosto, kako tvrde očevici, osvajala publiku koja je u njoj mogla nazrijeti krajnje neobičan spoj tabloidne Jackie O. i uklete poetese Sylvie Plath.”, „Oduzela sebi život otrovavši se u garaži ugljičnim monoksidom, s čašom votke u ruci i upaljenim radiom na prednjem sjedalu svog crvenog Mercury Cougara”. O njenoj poeziji nećemo saznati gotovo ništa, samo nerazumne tvrdnje tipa: „Zanimljivo je da su knjige poezije ove očajne kućanice, prema statističkim podacima izdavača Houghton Mifflina, samo do sredine 90-tih godina prošlog stoljeća, prodane u više od pola milijuna primjeraka, što bi bio nevjerojatan uspjeh i za pjesnike s puno urednijim biografijama.” Iz navedenog citata evidentno je da je značajna poezija ove spisateljice ostala u sjenci zbog senzacionalističko-komercijalistički ustrojenog društva u kome se sa mnogo više interesa prilazi „prljavom vešu” nego vrijednostima jednog književnog opusa.

 

1. Antitradicionalnost i (anti)mimetičnost

Pri prvom susretu sa poezijom Anne Sexton možemo uočiti da se ona ne drži diskursa koji je konceptualan, filozofski ili akademski, nego da piše izravno, bez ikakvih puritanskih ograda o seksu, braku, majčinstvu, abortusu, masturbaciji, preljubi, obično u Ich-formi što je i tematski i stilistički drugačije od književnih konvecija koje su tada vrijedile u američkoj književnosti gdje je dominirao muški diskurs. Muški diskurs je tipično diskurs represije (jer je muška pozicija u odnosu na kastraciju različita od ženske, a različita pozicija u odnosu na kastraciju rezultira različitim diskursom). Serž Lekler kastraciju dovodi u vezu sa falusom, gdje falus ne predstavlja penis (iako je to uobičajeno mišljenje). On falus naziva „Bogom”. Mi ne vidimo „Boga”, nemamo njegovu sliku. „Bog” (falus) je nevidljiv, stoga je odnos s falusom označen odnosom koji se ne može formalizovati, odnosom isključivanja. Sve što je u odnosu sa falusom je istovremenoje i u odnosu s „Bogom“. Ali zbog uobičajene predstave o falusu kao penisu, muškarac je sklon da zboravi na činjenicu da je falus „Bog” nevidljiv, neuhvatljiv, da se ne može imenovati. Žena nema takvu predstavu, jer je njena veza s falusom manje zaklonjena. Ona je u manjem iskušenju da zaboravi da je falus uvijek odsutan. Muški i ženski odnos prema kastraciji je, prema tome, duboko različit, kao i njihov diskurs.

Žensko pismo se tako realizira četverostruko: žena prihvata uobičajeno muško pismo, u koje upisuje nešto od tipične ženske senzibilnosti. Ili žali za falusom, mrzeći „vlasnike” istog (tj. vlasnike uobičajene predstave o falusu kao penisu) pa u poeziju upisuje nešto nalik frustraciji želeći da sruši nepravedni poredak stvari. Ili pronalazi niz zamjena za penis, reprezentativ falusa, pa tako njeno sopstveno tijelo ili njegovi dijelovi postaju falusni supstanitivi. Nešto rijeđa je pojava da spisateljica traga za sopstvenim jezikom (sopstvenim, uvjetno govoreći, jer ne postoji lični jezik nego kolektivni koji je „muški” jer je kolektiv pod nadzorom dominantnih). U poeziji Anne Sexton prisutne su sve četiri navedene pozicije prema kastraciji. Tako da, i kritičare i čitateljstvo, njena poezija, ma koliko njen stil pisanja na prvi pogled izgledao lakonski, iznova zbunjuje i šokira. Njen rad karakteriše privrženost propitivanju temelja. Od najranijih do kasnijih radova zastupa tezu da stari fundacionalistički argumenti više nisu dostatni i da značenje nije neka metafizička suština ili supstancija nego da je ono rad intersubjektivnih i intertekstualnih odnosa. Sexton dekonstruira tradicionalne kulturološke predstave sa jednim ironijskim tonom, istovremeno odbacujući linearnu temporalnost, u ime novog poimanja identiteta i procesa subjektivacije.

( Isus podiže bludnicu)
(…) Jer Isus je znao da strašna bolest
stoluje u bludnici i da bi je On mogao
svojim malim palčevima iz nje istisnuti.
Pa je ispružio ruku i kamenje je zastalo u zraku
i popadalo na zemlju poput uštipaka.
Da bi onda opet podigao ruku
i bludnica mu je prišla i poljubila Ga.
I on ju je na licu mjesta dvaput proboo.
Dvaput u svaku sisu gurajući palčeve
duboko unutra sve dok mlijeko nije isteklo
iz ta dva prišta kurvinska.
Bludnica je zatim slijedila Isusa kao štene (…)

Propituje vjerodostojnost biblijske priče o Mariji Magdaleni i Isusu na dva plana. Prvobitno da li su ta dva lika uopšte postojala, i ako su postojala koliko je njihov prikaz realan. Istovremeno Sexton u lik Isusa smješta sve „muške ovosvjetske bogove” a u Magdalenin lik sve „ovosvjetske bludnice”. Svaki prelom u semiotizaciji podrazumijeva prelom u seksualnosti. Sve što lomi nešto, sve što lomi uspostavljeni poredak jeste direktno ili indirektno u vezi sa seksualnošću. U ciklusu pjesama o Isusu primjetno je operacionalno značenje postmodernizma: ne priznati postojanje ikakve objektivne činjenice (u praksi, dosta selektivno), ikakve neovisne socijalne strukture, a njih nadomjestiti razotkrivanjem „značenja”, kako na razini objekta istraživanja tako i na razini istraživača. Subjektivnost je, dakle, dvostruko naglašena, ona tvori svijet osobe koju istražujemo, svijet teksta istraživača i na kraju svijet čitatelja ili slušatelja.

Takav način dekonstrukcije je mač sa dvije oštrice. Kako razotkriti (dekonstruisati) tlačitelja, a istovremeno prihvatati konvencije epohe u kojoj se stvara ako ta ista epoha stalno naglašava Drugost?! Zaista, nezahvalan posao za spisateljicu. Njena poezija okarakterisana je kao svetogrđe i vjerolomstvo, kao krajnja izdaja i istinski promašaj. A Sexton je okarekterisana kao površni pozitivist, kojoj je uspjelo prikliještiti Drugog svojim vlastitim značenjima, prema tome podrediti i uniziti Drugog, pri čemu je i sama sebe prokazala kao neosjetljivu za beskonačnu idiosinkratičnost svih značenja i podjednako tako za ogromnu teškoću izvješćivanja o njima ili prenošenja značenja preko onog groznog ponora što dijeli područje jednog značenja od drugog.

Koncepti postmoderne zasnivaju se na teoriji da veliki metafizički sistemi nisu održivi. Sve vrijednosti su relativne. Značenja se moraju dekodirati, odnosno dekonstruirati, a da se prilikom dekonstruiranja svakog značenja mora voditi računa i o njegovim oprekama, što je težak zadatak za autora/autoricu. Sumnjati se mora u sve i biti svjestan da stvari često nisu onakve kako izgledaju, odnosno kako nam ih predstavljaju. Spisateljica u pjesmi Utvare na zanimljiv način dekonstruiše pojmove utvare i vještice i uobičajene predstave koje imamo o tim pojmovima. Ona propituje relevantnost „starih” i ostavlja prostor za „nova značenja”. Ujedno pominjući asocijativne veze koje koristimo, aludira na činjenicu koliko „nesvjesnog” je upisano u jezik. (A to „nesvjesno” nije posljedica individualne predstave o stvarima, nego kolektivne, tj. one koja je nametnuta).

(Utvare)

Neke utvare su žene.
No nisu providne niti blijede
Grudi su im mlohave poput umlaćenih riba.
Ali nije riječ o vješticama, već o utvarama (…)

Značenje je sve i sve je značenje, a glavna mu je zagovornica hermeneutika. Sve što jest, jest po udijeljenome mu značenju. Značenje ga izvlači iz iskonske bujice nekategorizirane egzistencije da bi ga potom pretvorilo u prepoznatljivi objekt. Sve utvare jesu providne i bijele po udijeljenom im opisu (značenju). Ali ako im damo značenje „šarene” i insistiramo na tom značenju, one će vremenom postati „šarene”. Sexton nimalo naivno ni slučajno u istoj strofi pominje utvare, vještice i žene. Na taj način stavlja ih na istu razinu, aludirajući da nisu samo vještice i utvare „izmišljeni likovi”, nego i žene. Tačnije, predsava o ženama. U poeziji Anne Sexton prepoznatljiv je ženski govor jouissance-a (uživanja) i želje da oslobodi svoju seksualnost, potrebe koje se javljaju kao svojevrsna reakcija na zahtjeve i očekivanja njenog opresora. No, ponekad upada u klopku tako što preuzima mimetički postupak tipičan za muški diskurs koji osuđuje. To je prilično kontradiktorno, a nesimpatizeri feminističkog pokreta mogu da postave pitanje: Šta žene ustvari žele? Da li žele diskurs moći? Primjer za takav mimetički postupak nalazimo u stihovima gdje Sexton slika žensku seksualnost kao super-moćnu, gotovo fatalnu ili gdje svoju seksualnost svodi na određeni dio tijela:

( Bosa)

Voljeti me bez obuvenih cipela
znači voljeti moje
duge smeđe noge (…)

(Anđeo ljetnikovaca i piknika)
Nekoć sam bila mlada i ćelava
I napustila na hiljade neodgovarajućih ljudi na hladnoći.

U slučaju žena, ideologija doseže tako daleko da su one prisiljene i tijelima i umovima da korespondiraju, osobinom za osobinom, sa idejom prirode koja im je nametnuta, pa vremenom „deformisano” postaje „prirodno”. Evidentno je da i Anne Sexton, ponekad nesvjesno podliježe takvoj ideologiji zaboravljajući da je žena uopšte sačuvala površinu tijela, tjelesno jouissance i zadovoljstvo mnogo veće, nego muškarac. On je koncentrisao svoj libido na zanosu ejakulacije: „Posjedovao sam te”, „Imao sam te”, to više nije ukupnost tjelesne površine koja se uzima u obzir, to je samo znak moći: „Vladao sam nad tobom”, „Obilježio sam te”. A takva logika (uglavnom) nije svojstvena ženama.

 

2. Erotizam

Calvino zastupa tezu da je u književnosti seksulnost jezik u kojem je ono što se ne kaže važnije od onog što se kaže. (Post)modernim čitateljima/čitateljicama nisu potrebne dosadne vlažne deskripcije niti romantičarska uvijenost. Sexton je majstorica za minimalističke, šture opise koji su istovremeno jaki i efektni. Ona koristi „jake” i (ne)obične sintagme iz svakodnevnog govora koje nisu bile upotrebljavane u tom opsegu u poetici američke književnosti u vremenu u kojem je stvarala: oči kurve; nedužne guze dok cvile zazivajući Lucifera; kauč – umoran od kurve koja vježba na njemu; pred tom dojkom nategnutom preko lubenice; Onda me je ujeo za stražnjicu i odnio mi dušu.; Da li ti je stalo do salame?; Dolaziš da me probušiš na moj znak; Imati šesnaest u gaćama.

Ali koristi i tradicionalne simbole: Svici su grizli jedan drugoga; Kokoti su po cio dan zavijali, kljucajući za ljubav; mjesečev sok; ženski paprenjak; žudnja koja galopira; ustima sišemo luđačko prstenje; prsti su nam goli kao latice; nahranio me svojim disanjem.

Primjetan je i utjecaj psihoanalize, jer je upotrebljavala niz simbola: U snu muzem kravu, golemi gumeni ljiljan; Mlatio je kišobranom i sl.

Erotska poezija Anne Sexton prožeta je igrom Erosa i Tanatosa, igrom dvije krajnje pokretačke suprotnosti. Stalno je prisutan strah od smrti (od starosti, propadanja, nestajanja), a seksualnost je zbog toga hedonistička: krajnje lepršava i krajnje bolna. U pjesmi „Starost”, ona spaja te dvije suprotnosti koje su u potpunoj oprečnosti: smrt i smijeh, mladost i starost, gumirene plahte i vrisak mladosti:

(Starost)
Plašim se igli.
I umorna sam od gumiranih plahti i epruveta.
Umorna od nepoznatih lica
i sad već mislim kako smrt dolazi.
Smrt koja počinje kao san
puna kojekakvih predmeta i smijeha moje sestre.
Mlade smo i šetamo
berući divlje kupine
cijelim putem do Damariscotte.
Oh Susan, vrisnula je,
uprljala si novu bluzu.
Usta su mi bila puna
tako lijepog sladora
i ljupka tamnomodra tinta cijedila se iz njih
cijelim putem do Damriscotte.
Ali što mi to radite? Pustite me!
Zar ne vidite da sanjam? U snu ti nikad nije osamdeset godina.

Iako je poetski iskaz Anne Sexton ponekad oštar, ipak je fizis premješten na područje estetike: u metafore i druga retorična sredstva, što njene pjesme odvaja od pornografskih koje imaju za cilj da se čitatelj/čitateljica zabavi i uzbudi.

 

3. Postmodernistička izgubljenost u velikom prostoru

Christofer Butler čovjekov položaj u (post)modernom svijetu gleda kao na stanje „izgubljenosti u velikom hotelu”, a postmodernizam smatra doktrinom primjerenom metropolisu, u kojem je nastala nova idejna klima i donijela novi senzibilitet.

Subjekt je ranije bio svojevrsno utočište, bedem od nesigurnosti vanjskoga svijeta u kome se moglo zaštititi vlastitim osjećajima, mislima i dojmovima. Ali u postmodernizmu je tome kraj: naša nutrina ne predstavlja više sigurnost i odmorište, budući da se osjećaji, misli i dojmovi rađaju iz nerazgovjetne i nepotpune sirovine kojoj tek značenja udjeljuju egzistenciju, a ta se očituje kao u sebi protivurječan, kulturalni paket. Kartezijanski je bedem pao!

U poeziji Anne Sexton, vrlo često, prisutan je taj osjećaj nesigurnosti, potreba da se čvrsto uhvati za nešto, potreba da se ponovo izgradi bedem.

(Bolest na smrt)
Ponavljala sam: moram imati nešto
za što bih se uhvatila.
Ljudi su mi nudili Biblije, raspela,
žutu tratinčicu,
ali ja ih nisam mogla dotaknuti,

Ali, kako je moguće negirati određeni sistem vrijednosti, a istovremeno tražiti utočište u tom istom sistemu vrijednosti?! Tada dolazi do još veće konfuzije. Konfuzija teži razriješenju, a pošto izlaza nema negiraju se apsolutno sve pozicije moći, uključujući i Boga. Ateizam je najuočljiviji u pjesmi Šta je znala ptica s ljudskom glavom:

(Šta je znala ptica s ljudskom glavom)

Otišla sam k ptici
s ljudskom glavom,
i upitala je,
recite mi, molim vas, Gospodine,
gdje je Bog?
Bog je prezaposlen
da bi bio ovdje na zemlji.
Njegovi su anđeli poput jata
od tisuću gusaka
koje neprestano lepeću krilima.

Po nekim bi se svojim obilježjima njena poezija mogla nazvati i relativističko–apsurdnom. Relativistička je po onoj preostaloj jasnoći, po neprijateljstvu koje iskazuje spram ideje jedinstvene, isključive, objektivne, vanjske ili trancendentalne istine. Istina je po njoj neuhvatljiva, polimorfna, unutrašnja, subjektivna… i vjerojatno još dosta toga. A aspurdna u nemogućnosti lirskog subjekta da pronađe izlaz iz društvene (ne)stvarnosti:

(Ubijanje proljeća)
(…) Moje oči, ta dva modra boga,
odbijale su se vratiti.
Moje oči, te drolje, te kurve
više se nisu htjele igrati.
Ja nisam mogla vidjeti proljeće.
Ja nisam mogla čuti proljeće.
Ja nisam mogla dodirnuti proljeće.
Jednom je jedno mlado lice
umrlo nizašto.
I meni se to isto dogodilo.

Kritičari su zamjerili Anne Sexton, na rušilačkoj energiji koja ne uvažava Drugog u promicanju individualnih vrijednosti, zamjerili su joj i na morbidnosti. Novinari su njen rad svodili na senzacionalističke priče, no ovoj spisateljici se mora priznati poseban talenat koji se manifestuje u njenoj sposobnosti prepoznavanja bolesti epohe u kojoj je živjela i stvarala. Za Sexton vrijedi ona Ničeova maksima: „Ko se bori protiv zvijeri, rizikuje da i sam postane zvijer”, ali i preinačena verzija: „Ko se bori protiv „bolesnih” rizikuje da i sam postane „bolestan”.”


Enesa Mahmić je rođena 1989. Piše eseje, poeziju i putopise. Članica je PEN BH i svetske asocijacije pisaca Poetas del Mundo. Objavljene knjige: Faustova kći (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016) i Dolores (2017). Njena poezija je prevedena na engleski, francuski, nemački, italijanski, slovenački, turski, albanski, mađarski, hindi i arapski jezik, a objavljena je u desetinama časopisa i antologija širom sveta. Nagrađivana.


Pogledajte ostale radove ove autorke:
(Re)prezentacija i konstrukcija ženskog subjekta u filmskoj/muzičkoj industriji (Ecce Femme, mart 2012)

Ovaj članak je objavljen u decembru 2011, u okviru temata Anatomija antinomija.

Pročitajte sve tekstove koji su objavljeni u rubrici Reč i misao.

Povezani članci

Opscenost nevinosti i nevinost ubijanja? (Vitold Gombrovič, Pornografija, Paideia 2011)

Prikraćeni um i telo u Beketovoj partiji bez kraja

Dostojevski i nemačka filozofija

Ostavite komentar