dolazim kao
zrak.
dan je umjetno oplođen.
pod noktima ti je ostala sveta zvijer za koju si se grčevito držala.
dugo sam čekao. ispred mene je bila
napuštena kuća i dvorište
prekriveno lišćem. izgledalo je kao
ležaj na koji ću položiti svoje osakaćeno tijelo.
…
rođen sam na rubu bijelog kruga. tamo je bio park od stabala i vojnih spomenika. jednom je kiša zamračila dan i muhe su se skrile pod listove paprati.
okrećem stranice knjige kao rebra koja vire iz plitko iskopanog groba.
i dalje je kišilo i kišilo i kišilo i izgledalo je kao da nikada neće prestati. a onda je prestalo i nastavili smo živote kao da se ništa nije dogodilo. i nije. osim što je jedan dječak dugo stajao pred vratima kuće i gledao na sat koji je stao i više se nikako nije mogao sjetiti zašto mu je vrijeme bilo tako važno. da li nekuda ide, da li ga netko čeka, da li žuri odrasti, ili su ga jednostavno vremenom kontrolirali.
u praznini je jeka. kao
u oklopu.
kada bi mora razmišljala sigurno bi bar jednom pomislila zašto nisu ocean.
…
u kamenu nema neba. nebo se utopilo u mom oku još dok sam bio dječak i sada ga nosim kao orden na unutarnjoj strani prsiju.
rukom dotičem tijelo agave i tako produžim trajanje ljeta.
onda se zapletem u tvoje tijelo kao u ribarsku mrežu i umrem. umreš.
ponekad prečesto, želim biti stranac u svojim uspomenama. crna zvijezda na crnom nebu.
…
kroz prozore sutrašnjih kuća gledam oblake i nevidljivi osjećaj daljine.
sve je sporo kao pogrebna
povorka.
moja je nježnost ostala među obalama.
ja. tko? ja,
zašto?
misli su mi tako razvodnjene da ne znam da li se budim ili još uvijek spavam.
na jeziku mi je pogani talog riječi. munja i gromova. pobune i otpora.
ja sam
jednadžba
sa više nepoznanica.
…
osjemenilo se proljeće mojim
potiljkom i kalibrom
7.62
možemo kružnim tokom
oko zvijezda, možemo
izdisati potisnute strahove
u rudarska okna
ili jednostavno ostati u krevetu skriveni toplim rubovima usana i mekom kišom kao u potpalublju svemira.
scena počinje lomačom i golim trbuhom. onda iz nosnica izleti roj vinskih mušica, gradom patrolira eskadron smrti i odvodi šutljivu većinu. onda razbijena čaša, pas bez repa i juha od brokule. scena završava bijelo.
poezija je eksces. poezija je
incest.
Roberto Vodanović Čopor je multimedijalni umjetnik iz Zadra. Rođen je U Splitu 1970. godine.
Glazbu je objavljivao za razne neovisne izdavače iz regije, Europe i Amerike. Svoju eksperimentalnu glazbu često kombinira sa zvucima prirode ili zvucima gradova a kao podlogu tako koristi zvuke koje stvara od predmeta iz svakodnevnog okruženja.
Objavio je tri zbirke poezije „Insomnija“ , „Sasvim mala knjiga“ , „Zidovi Laju“ i „Nešto o ničemu i puno neba“. Poezija mu je uvrštena u nekoliko zbirki grupe autora. Objavljuje poeziju na raznim regionalnim portalima za kulturu i umjetnost. Pobjednik je trećeg prvenstva Hrvatske u slam poeziji i viceprvak četvrtog prvenstva.
Autor je i koautor više performansa koje često zna izvoditi kao dio svojih koncertnih nastupa.
Do sada je imao dvije samostalne izložbe svojih radova. Izlagao na izložbama više autora.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.