Joker, par psihološko-mističnih asocijacija
Piše: Roman Nikolić
Briljantna gluma Joaquina Phoenixa. Joker prvo asocira na Alkmeona iz grčke mitologije, koji je ubio svoju majku, te su mu Erinije, dijaboličnog izgleda (crna i crvena odjeća, sa kosom Meduze) oduzele razum i progonile ga. Na prvi pogled to je priča o učinku zlostavljanja, emocionalne deprivacije, akumuliranog bijesa zbog niza životnih poraza i nedaća, te mentalne bolesti na razvoj ličnosti psihopatskog ubojice. No, misterij zla u ličnosti je daleko složeniji od jednostavnih objašnjenja zlostavljanja, raspadnute obitelji ili socio-ekonomskog statusa; uostalom koliko ima dobrih ljudi koji su pretrpjeli slične strahote ali nisu zbog toga postali ubojice. Dubinska psihologija ukazuje na doživljaj ekstremnog zlostavljanja sa posljedičnom traumom koja stvara sklonost ponavljanju traumatskog iskustva sa novim objektima, sa ciljem osvete, koja se ponekad godinama priprema skrivena od vanjskog svijeta, u vidu tajnih agresivnih fantazija. To je vječna osveta kojoj nema kraja, jer svaka osoba, ma kako dobra bila, poprima masku prvog zlostavljača – to get even eternally… dok kod Batmana i ljudi koji su skloni dobrom, koji su u stanju prihvatiti patnju egzistencije i vlastite tragedije bez osvete, razvija se duboka empatija i suprotna potreba – to help eternally. Kod ubojica savjest postoji, ali ona je sužena, nedovoljno razvijena, super ego je lakunaran – samo sa sačuvanim otocima, samoživo ograničenim na neka područja odnosa sa drugima. Iznimna destruktivnost priziva na promišljanje koncepta instinkta smrti i sadizma.
Lars von Trier je u Dogvilleu majstorski prikazao pomak od mazohizma prema sadizmu, dok je u Jokeru prikazan pomak od duboke traume i sudbinskog niza poniženja − prema sadističkoj psihopatiji.
Jungijanski gledano, ličnost se udaljava od duhovno shvaćenog selfa i poistovjećuje se sa Sjenom koja posjeduje demonski dinamizam, srž ljudskosti blijedi, a na ličnosti zaposjednutoj Sjenom stoji lažna maska (većinom naoko normalnog čovjeka a u filmu je to prava maska klauna).
“It is a frightening thought that man also has a shadow side to him, consisting not just of little weaknesses and foibles, but of a positively demonic dynamism. The individual seldom knows anything of this; to him, as an individual, it is incredible that he should ever in any circumstances go beyond himself. Having a dark suspicion of these grim possibilities, man turns a blind eye to the shadow-side of human nature. Blindly he strives against the salutary dogma of original sin, which is yet so prodigiously true”).
Mišljenja sam da misterij ljudskog zla ne može potpuno objasniti niti dubinska psihologija, te se u spektru uzroka zla ubojstva, osim bioloških, psiholoških i socioloških faktora, može razmišljati i o metafizičkom zlu. Isus opisuje Sotonu kao „ubojicu ljudi od samoga početka“, i zanimljivo je da je Kain, prema Bibliji prvi čovjek koji je počinio ubojstvo, prema nekim talmudskim izvorima začet iz veze arhanđela Samaela – jedne od emanacija Sotone, i Eve. Stoga Jokerov smijeh poprima htonsku boju, a maska klauna sve više podsjeća na demonsko lice.
To je film o ubojstvu dva (fantazijska) oca i majke (sa odjekom N. Batesove simbiotske veze s majkom); to nije Jim Morrison na LSD-u, već Joker izgovara – “the killer awoke before dawn… took a face from the ancient gallery… And he came to a door… and he looked inside “Father?” “Yes, son.” “I want to kill you.” Da, to je film o svijetu ne samo bez oca, već i bez vrhovnog Oca “od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime”, u svijetu koji se poput Lucifera suprotstavlja Ocu.
Dio sa kaosom u gradu, grozote anarhizma, asocira na Demone od Dostojevskog koji je pokazao kako psihopatija funkcionira na nivou grupe, kako se osobna frustracija i frustracija masa, kao i primarna zavist mogu koristiti za destrukciju reda i poretka. Mogli bi reći da se grupno zlo 20. stoljeća ukorijenjeno u ideologijama odgovornim za desetine milijuna ubijenih – nadovezuje na poremećaj narcizma i zavisti – bilo kao narcizam grupe koja se smatra posebnom i koja zbog narcističnog cilja čini zločin ili grupe koja zbog duboke zavisti, utopijske fantazije i destruktivnog bijesa, zmijski pokrivenih dobrim namjerama, čini grupni zločin druge vrste. I ponovno možemo povezati psihološku zavist sa biblijskim motivom zavisti Zla prema Božjoj poziciji i stvaralačkoj moći (i pjesnik John Milton je opisao takvu transcendentalnu zavist), ili demonske mržnje prema ljudima koji su utjelovljenjem dobili dar i mogućnost novog bitka.
Posebna pohvala za glazbu u filmu – to nije uobičajena, pompozna pseudo-dramatična kulisa koja dominira u većini filmova, već minimalistička ali dojmljiva podloga sa tamnim violončelom, podloga na kojoj postupno raste ličnost prožeta zlom (zamišljam si da je to utjecaj islandskih noći i saga talentirane Hildur Guðnadóttir).
Mogli bi reći da se grupno zlo 20. stoljeća ukorijenjeno u ideologijama odgovornim za desetine milijuna ubijenih-nadovezuje na poremećaj narcizma i zavisti- bilo kao narcizam grupe koja se smatra posebnom i koja zbog narcističnog cilja čini zločin ili grupe koja zbog duboke zavisti, utopijske fantazije i destruktivnog bijesa, zmijski pokrivenih dobrim namjerama, čini grupni zločin druge vrste.
Roman Nikolić radi kao psihijatar u Zagrebu. Bavi se vezom dubinske psihologije, filozofije, misticizma i teologije.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Film i misao.