Most
Piše: Sara Kopeczky Bajić
Namršteno sam gledao most od konopa koji se protezao ispred mene. Vjetar je puhao lagano, ali svejedno prejako za moj ukus, posebno kada se očekivalo da prošetam po trošnom mostu, trideset metara iznad provalije.
„Možda ovo ipak nije tako dobra ideja”, rekao sam Erin, a ona je prevrnula očima.
„Ne možeš se vratiti, a da nisi doživio Carrick-a-Rede”, rekla je. U očima su joj se nadmetale plava i zelena, more i trava, u tim njenim očima za koje nikad nisam znao koje su boje.
„Bojim se visine”, rekao sam. Erin je podigla obrve.
„Letio si deset sati da bi ovamo stigao, a sad nisi u stanju prijeći preko jednog mosta?”
„To je bilo drugo. Tad nisam vidio ispod sebe.” Premjestio sam se s noge na nogu. Bio sam naviknut na avione. Na provaliju ispod sebe nisam.
„Zar nije bolje kad točno znaš na čemu si?”, upitala me.
„Nije. Ovdje ne mogu zatvoriti oči.” Od same pomisli da tu hodam zatvorenih očiju prošli su me srsi. Zamišljao sam kako mi propada noga, a onda i ostatak tijela. Može li čovjek preživjeti pad sa trideset metara?
„Što prije kreneš, prije ćeš se vratiti. Uostalom, vidjet ćeš: nije problem prijeći na drugu stranu. Problem je vratiti se natrag. A sad, kreni.” Rekla je i lagano me gurnula naprijed. Uzdahnuo sam i zakoračio.
Kad sam napravio prvi korak, želudac mi se uzburkao i morao sam suspregnuti nagon za povraćanjem. Činilo mi se kao da ću svakog časa propasti u ništavilo. Ali nisam. Nastavio sam dalje.
Nisam se namjeravao ovoliko zadržati u Belfastu. Trebala je to biti samo usputna destinacija, poput brojnih drugih europskih gradova koje sam ranije proputovao. Erin je nadopisala upitnik na moju točku. Radila je na recepciji malog, šarmantnog hotela, svog u crvenoj cigli i drvu. Zamolio sam je da mi preporuči dobar restoran tradicionalne hrane, a ona mi je odgovorila, uvrijeđenim tonom: „Onaj moje mame, dakako”, Tako sam saznao da cijeli hotel vodi njena obitelj, a mama joj je bila kuharica, i to odlična, kako se ispostavilo. Tjednima nakon te večere svađali smo se oko toga tko je koga prvi pozvao van. Ona je tvrdila da sam ja pozvao nju, a ja da je ona pozvala mene. Oko jednoga smo se složili: bilo nam je drago da smo otišli na tu večeru. I na onu nakon nje.
Napravio sam još jedan korak. Ovo možda i nije toliko loše. Malo škripi, to da, i kad vjetar jače zapuše poprilično je neugodno, ali nije onoliko strašno kao što sam se bojao. Kao kad bih za kišnih dana gledao kroz prozor, činilo mi se da je vani potop, a onda bih izašao i shvatio da umjesto očekivane oluje pada sitna kiša. Ništa nije onoliko strašno kao što izgleda izdaleka.
Erin i njena obitelj smijali su se mom američkom naglasku. „Kao da žvačeš žvaku”, rekli su, a ja sam ih zadirkivao zbog njihovog naglašavanja slova “r”. Pomislio sam kako je ironično da se upravo u hotelskoj blagovaonici, s kariranim stolnjacima i nad zdjelom vrućeg gulaša, osjećam najviše kao kod kuće.
Noge su mi se pomicale po inerciji. Još malo pa ću prijeći više od polovice puta. Barem u jednom smjeru. Bila je to utješna pomisao. Osjećao sam Erinin pogled na zatiljku, poput anđela čuvara. Ili nišana pištolja.
Nisam bio siguran što smo Erin i ja. Zvati je svojom djevojkom činilo mi se istovremeno premalo i previše. Povjeravao sam joj stvari iz svog djetinjstva koje nikada prije nisam nikome rekao. Možda mi ih je bilo lakše reći njoj zbog toga što mi je bila bliska, ili zbog toga što mi je bila strana. Rekao sam joj da se moja obitelj zbog očevog posla selila toliko puta da nikada nisam imao stalnog prijatelja, a ni ja nikada nisam naučio kako ostati na jednom mjestu, čak ni kad sam odrastao. Rekao sam joj da kao dječak nisam mogao jesti čokoladice u obliku životinja jer sam imao osjećaj da ih boli kad bih im odgrizao glavu ili uši. Ona mi je rekla da joj je brat pomorac nestao u jednoj od plovidbi i da joj od tog trena obitelj nije dala disati. Zbog toga je i ostala u hotelu, iako je oduvijek htjela postati glumica. Pokazala mi je svoju sliku iz djetinjstva. Crvenokosa, kovrčava djevojčica držala je monolog s otkinutom lutkinom glavom u ruci. Htio sam je pitati što glava simbolizira, ali na kraju sam odustao i samo pohvalio sliku.
Još samo nekoliko koraka, i sve će biti gotovo.
„Jasno ti je da ovaj film neće dobro završiti”, rekla je Erin neki dan, dok smo gledali televiziju izvaljeni na kauču.
„Kako znaš?”
„Svi takvi filmovi imaju tužan kraj”, slegnula je ramenima.
„Možda ovaj bude iznimka”, usprotivio sam se, iako ni sam nisam znao zbog čega.
„Vidjet ćemo”, rekla je, sigurna u svoju pobjedu.
Turistička viza polako je istjecala. Tri mjeseca curila su mi kroz prste. Trebalo je donijeti odluku.
Stigao sam do kraja puta. Okrenuo sam se. Kažu da nitko nikada nije pao s mosta, ali mnogima bi se dogodilo da bi došli do kraja i nisu se više bili u stanju vratiti. Gledao sam u daljinu. Erin je bila tako sitna, poput točke. Poput oblaka. Ispod mene, provalija. Oko mene, zelenilo i plavetnilo, boje njenih očiju i njene zemlje, u koju je ukorijenjena jednako duboko kao što sam ja ukorijenjen u svoje odlaske. Sve sam jasno vidio. A onda sam duboko udahnuo i brzim korakom se zaputio natrag. Dok se još mogu vratiti.
Sara Kopeczky Bajić (1992, Zagreb) radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica i učiteljica engleskog jezika.
Piše stvarnosnu prozu, spekulativnu fikciju, priče za djecu i poeziju, najčešće ne u istom danu.
Pogonsko gorivo joj je kava koju za dobrih dana pretvara u riječi na ekranu. Kao posljedica toga, proza i poezija objavljena joj je u brojnim časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Posebno je vesele objave u žanrovskim časopisima UBIQ i Istrakon.
Pobijedila na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za najbolju kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.
Ovaj članak je objavljen u martu 2020, u okviru temata Irski Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Proza.