Image default
Poezija

Slobodan Ivanović, poezija

24. mart 2013

najviše te volim kad odeš
pa se polako zatresem
i prenem zgradu, gurnem veš mašinu i prospem vodu na knjige
ili sve to zamislim
onda se samo naginjem i sviram ili ni to
iščekujem pile
oštrim noževe i vodim sebe za ruku
pomislim da imam maničnu depresiju, a onda se sjetim da nemam
i da sam zaboravio da pišem o tebi, samo mi sve to dođe najjasnije
kad odeš i ostaviš vrata a napolju grije sunce i više nema leda po zidovima
i da sam možda jako bremenit riječima i da ja svakog mjeseca u čast tvojoj odbačenoj jajnoj ćeliji pišem tajne pjesme
o utrobama i gradovima i ćelijama i tebi kako si se iznad nekog mosta savila i pretvorila u vodeni brod
brestovi na obali a slana je voda i čeka se zvuk sirena, isplovljavanja čekrka
gutanje zaboravljenih zareza i sedam puta okrenuto vodeno stvarno brisano ogledalo
plima i riječi koje nailaze kada se prespava pored broda ili misterioznog vodenog oka
kao noć u džungli, iščekivanje zvijeri
napetih čula, dišeš li
da li si preživjela i da li ćeš zagristi dan kao jabuku ili moje grudi
ili obraćanja tebi, kao da si tu, u tekstu
prerasla apatične slovne zamke, sjediš između dva nova rada
i bježiš kada se u tekst naglo ulije more pa poplavi svako o do vrha a ostavi teže riječi
na dnu, pretežno suglasnike
zato ne pravim pukotine u tekstu
da se ne bi u snu ugušila i da ti ne bi kroz pukotine na očima ušla
voda dok, spavaš, najveći neprijatelj zdravog sna
sjetim se da odavno nisam volio jutro tebe
jednako pocrnjelu na suncu ili izvan domašaja ajkula prosto statičnu
kao inače i mirno strmo stijenje, svakog časa sklono urušavanju a opet
mirno strmo stijenje, svakog časa sklono izvorima
Zato ću, kada sunce probije spoljni svijet zamrznuti te u pjesmi ako već ne mogu
da glasno mislim
i ako sve što kažem zvuči kao neka preskočena ploča, samo eho, klik
jedan ožiljak mesa vremena, potpuno beznačajan zvuk
I zato ću, kada mene proizvede sunce u svjetlijeg znati da više nema
kasapnica i da više ne nestaju blatne rijeke u rijeci, već da se
mjesec ponovo rodio, pjesma okrenula
i tvoja kosa i oblak u mojoj sobi i svaki topliji znak tvog života
i sve da je ponovo opet ponovo i da smo ponovo opet
ponovo, i da je svijet zbog nas.

 

[…]

 

Dva parčeta mesa. Sa psima u nekom podzemnom gradu
mogu jedino da privuku lokalne i ine muve, čestite
koji će da se potuku, pokradu bolnice, prevare radnike
prežderu se kifli i ostave na nebu rijeke čitave krvi svoje.
Dva parčeta mesa su samo ono što nas ušiti može u neke
privatne i javne galerije strahote, oluke od kojih se odbijaju
naše kože i naše ruke, limene okvire. Desetkovane usne
izrešetane mitraljezima sa cijevima koje se hlade sporo,
naša teška tijela istucana u šnicle, to su usne izgovori da
budemo više od kolere, tifusa, groznice ili drugih inih nakaza
što tijela napadaju, gromko se rastvaraju pucaju kao zategnute
kože Afrike, te usne izborane i pritisnute uz zid. Za grižu su
samo i stvorene, takve, kao psi meso ja ih otkidam i bacam
na naš nemogući neostvareni stid.

 

Umjesto pogovora

Mrtve likvidne i proste riječi niko ne poštiva, čak ih granatiraju,
doba je neplodno, ostavljeno
i samodovoljno, kao i namjenske
riječi
svezane u snoplja značenja i
leksikona, ona nas bičuju i ograđuju.
Druge riječi su strane i smiješne
klizave pod ljuštećom kožom
mada nam služe u izgnanstvu.
Brijači isušuju kožu kao riječi
naše porodične svađe, na prostom
primjeru jedne nezgodno upotrebljene
uvrede, ukidaju se dotadašnje
dotacije drugih baroknijih.
Vidimo kako se iz dimnjaka
samo riječi vazduhu uzdižu
nismo li obijesni ako ih skladištimo
na mračnim mjestima,
pa još prečesto habamo ponavljanjima?
Riječi, kao hrapavi šmirgl-papiri
glačaju naše jezike.
Dati riječima slobodu da se razmnožavaju
jeste pravilo širih vjekova.

 


Slobodan Ivanović: (1988, Nikšić), diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na katedri za francuski jezik i književnost. Pobedio je na konkursu Pjesnička riječ na izvoru Pive 2009. godine i kao nagradu objavio knjigu Adresa sna (2010). Pesme su mu objavljene u antologiji nove poezije YU prostora Van kutije(Gligorije Dijak, Podgorica, 2009). Objavljuje na književnim sajtovima, i učestvuje na raznim beogradskim i drugim čitanjima poezije, privatnim i javnim. Objavio poetsku knjigu Osobine (Knjižuljak, 2014). Živi i radi u Beogradu, piše, prevodi i čita.


Ovaj članak je objavljen u februaru 2014, u okviru temata Zubati Libartes.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Poezija.

 

 

Povezani članci

Armin Huseinović, poezija

Dušan Gojkov – Tuđe uspomene

Maksimilijan Vološin, Dva demona

Ostavite komentar