Image default
Poezija

Snježana Vračar Mihelač, Srce na baterije

Njih dvanaest

Jedna po jedna žurno
nogu pred nogu
zauzimaju svoja mjesta
rastežu vretenasta tijela
njih dvanaest
u crnim bodijima
i hlačama od organskog pamuka
za punu slobodu pokreta
dvanaest bosonogih boginja
duboko izidišu udišu razvlače zatežu
liježu na prostirke
ogledaju se lijevo i desno
stvaraju razmak
svih dvanaest
ne govore gledaju poprijeko
da im netko ne uđe u njihov prostor
dvanaest
izmjenjuju poze
vrte asane
udah i izdah
nježno otežan prolaz zraka kroz grlo
polako i svjesno
duboko do kraja
sve dok im zakašnjela vježbačica
uz njih dvanaest
ne poremeti ritam
ubacujući se prešutno
na nečije podrazumijevajuće mjesto.

Njih dvanaest
osjeti bijes i nevjericu
nova je
koja je
smije li?
Neravnoteža!

Njih dvanaest
žustro izdahuje nervozu
razbija netrpeljivost
iz poze u pozu
puneći se novom energijom
poražavaju ego
duboko u transformaciji svijesti
na putu prema ekstazi
otvaranju trećeg oka
ništa neće smesti
izbacuju iz energetskih središta
svih dvanaest
grlenih Omova.
Kad otvore trideset i šestero očiju
osamdeset četiri čakre
njih dvanaest
vizualiziraju
trinaeste više tu biti neće
trinaesta više neće
unositi duhovnu pomutnju.
Ommmm!


Happy end

Podižem svoje modro i teško tijelo
otvaram balkonska vrata
u užaren dan
naginjem se preko ograde
još samo jednom
još samo malo da vidim
ne želim pasti
ali malo preko
više…
skok u gustu vodu
krik galeba
ugniježđenog na mom krovu
i teška glava kao lubenica
koju sam samo dan ranije
uronila u okrugao akvarij
zajedno sa egzotičnim ribicama
u bestežinskom stanju
ni mozak nije sklon boljeti.

Slobodan pad sve
do asfaltiranog dvorišta u kojem
se rasipaju koštice po betonu
i crveno prezrelo meso
leti na sve strane
prolaze neki bezvrijedni filmovi
nisu to oni koje vrijedi pamtiti
već nasumični trenuci.

Stojim u trgovini sa sedam godina
čekam na kruh
rezani i polubijeli
uzimam i bombone u psećoj kućici
u rukama stišćem crvenu novčanicu
dolazak pred novu zgradu
ruka u maminoj
sve veliko nepoznato
tikovi kojih se stidim
ukrala sam žvaku u trgovini
tata od toga napravio lekciju
primanje u pionire kasnim
srce nadire kroz košulju
igre pod kuhinjskim stolom
koji nije stol već sad sklonište
a sad brod
sestra me šminka plavo i zeleno
školska čajanka šubidubidu
paunova pera na otoku
i bijela kožna garnitura hidroglisera
pa opet mama nosi onu kariranu suknju
što se proteže do poda
pod koju se zavukao gušter na balkonu
i ja bih se pod nju mogla od svega zauvijek skriti
elektro ljubičasta disco bunda od umjetnog krzna
pokriva moje žgoljavo četrnaestogodišnje tijelo
slikanje u drugom razredu srednje škole
predratna depresija
povraćanje u taksiju nakon noćnog izlaska
izborane ruke zgrčenih zglobova
i marame na glavi
koje se pojavljuju u snovima
poklonjene košulje i cipele odzvanjaju asfaltom
takvi trenuci bez ikakvog reda.

Nakon toga samo udarac
ljepljiva tekućina slijeva se niz lice
tijelo ne sluša što mu govorim
ne mogu podići stisnuti ruku
sakriti se od ljudi
koji su se znatiželjno okupili oko mene
ne mogu pobjeći zatvoriti oči
a oči mi jesu zatvorene


Srce na baterije

Brada mu je gusta isto kosa
oslabio je zadnjih godina
ali još je impozantan
rana na prsima je zarasla
srce radi na baterijski pogon
s 50 na 70 puta u minuti
treba paziti da baterija ne istekne
mijenjaju je u lokalnoj anesteziji
taj je zahvat lakši.

Stopala su mu crna
ne sluti na dobro
neće moći nositi isusovke ljeti
kao dječak čitao je Jesenjina
otad ga neminovnost slijedi posvuda
pažljivo odgajana melankolija
srasla je s humorom
kada ga pitam
zašto ga noću proganjaju more
kaže Čovjek je najveće čudovište.

Staraca odavno nema
pamte ih borovi
i ograda od šimšira
vrt je podivljao
nikad im nije bio bliži nego sada
u kući je tišina
nedostaje cigaretni dim
mnogo je njegovih prijatelja
umrlo od raka
u novčaniku umjesto slika
identifikacijska iskaznica
elektrostimulatora.

Katkad na putu kući iz bolnice
svrati u kafanu jedno piće
da se nakratko osjeća živim
pažljivo prikrije od žene
skriva i ona
zašto je još uvijek sa njim
djeca rasijana
jedva i govore materinskim jezikom
mahne rukom na misli
dosadne insekte što se ljeti roje
i lijepe na slatko.

Izlazi u dvorište
da razbije monotoniju
još se osjeća mladim
otkine grozd i pojede
potom legne i zaspi
jesu se potrošile baterije
nikome nije rekao
je li sanjao je li ga boljelo je li znao da je kraj?

Nije neobično pred smrt.


Zapisi iz Hrgovićeve ulice

stan u ulici Hrgovići
došao je na raspored
nakon Rose Luxemburg i Zinke Kunc

gazda srednjovječni muškarac
na potpis ugovora o najmu donio je
popis inventara
prodajući dobro upakiranu promenadu
i svjež zrak
tu ćeš moći šetati svaki dan
– naljepnica na ulaznim vratima sa motivom Isusa
– križ
– ogledalo izgrebano po sredini
– kalendar sa motivom dimnjačara
– jogi sa žutom flekom
– 2 noćna ormarića
– 7 malih žličica i 2 velike
– 3 stolice u besprijekornom stanju, 1 klimave prednje noge
– okrnjena šalica
– krigla pivska 1 kom, čaša za šampanjac 1 kom, obične čaše za vodu i sok 5 komada
– 4 tanjura

gazdina je majka umrla u tom stanu
uskrsnula u tom stanu
pa ponovno umrla
jeziv detalj je svake noći
kapao niz zidove
spuštao se prema krevetu
na kojem sam pokušavala zaspati
s tvojom nestalnom prisutnošću

netko je noću pozivao i dahtao
s prozora sam gledala mušku siluetu
kako u govornici preko puta
drži slušalicu
slušalica bi ostala visjeti u zraku
a palilo se ulazno svjetlo
pratila sam iz kreveta
korake koji se približavaju
netremice motreći centimetarski procjep
između štoka i vrata
sve dok širina stopala
ne bi prikrila svjetlost
i ostajala tamo u tišini
nakon gašenja
tek disanje i čekanje
dok otkucaji podižu plahtu

samo da telefon ponovno zazvoni
ukazujući na zabunu
odagna mučninu
a ti si šćućuren bestjelesan
ležao u dnu mog kreveta
sad mrtav a sad uskrsnuo
sad moj čovjek a sad dijete

nadomak jezeru
taj stan je postajao mojom tamnicom
sjećam se prvih dana
nakon što smo pokopali tvoje fizičko tijelo
i ti se ugnijezdio podno mojih nogu
odlučan da ostaneš sa svim povredama
sve je bilo noć

neki mladić se trudio oko mene
htjela sam te njime zamijeniti
nemoćnog i omotanog oko mojih nogu
ili bar da prespava kod mene
u ulici Hrgovići
dati ću mu svoje meso
ako budem morala
ti moj bestjelesni nisi odlazio

nije kriva mrtva baba
sad uskrsnula pa opet mrtva
ni pohlepan gazda
što sam bivala sve manja
ali meni se stvarno nije ustajalo iz kreveta
i započinjao dan
zato sam pustila onog manijaka
u stan u Hrgovićevoj
da se počasti mnome
i okonča besmisao


Dio procesa

nerado poziraš
širom otvorenih očiju
zanemarujući pritom osmijeh
kažeš starost se vješa o gornje trepavice
oči se smanjuju
postepeno
prestaneš otkrivati novu muziku
umorna za izlaske
ne podnosiš nesanicu
budiš se s pticama
ujutro preskačeš šminku
uvlači se u bore
vikendom ne izlaziš iz trenerke
i dok trepneš
kupuješ zamrzivač
stvaraš zalihe
onda dijagnoza
djeluje na tebe kao triježnjenje
pokušavaš stvoriti bolje okruženje
grliš mogućnost bijega
putovanja u nepoznato
posljednjim ostacima mladosti
boriš se protiv predrasuda
i u ogledalu primjećuješ
oči ostaju isto velike
samo na kapke
djeluje gravitacija


Ruke

naučiti neki pošten zanat
u kojem se koristi alat
ručne spretnosti
fizička snaga
svakog dana egzaktno
pratiti napredak
nadjenuti
ruke krojačice
poljoprivrednice
postolarke
keramičarke
da znaju plesti
mijesiti kruh
i previti ranu
ali moje su ruke hladne
iz njih može svašta ispasti
vole pokrivati oči kada zagusti
teško ih je drugom biću pružiti
neposlušne za nježnosti
evo jedva i olovku znaju držati


Snježana Vračar Mihelač piše poeziju i kratku prozu. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Fantom slobode, Strane, Kvaka, sarajevskom časopisu Život, Paralele, Monstruma, Čovjek-časopis). Njeni radovi sa literarnih radionica pod mentorstvom Lidije Dimkovske i u izdanju SKC Danilo Kiš iz Ljubljane su objavljeni u dvojezičnom zborniku BIĆE BOLJE – BO ŽE. Rukopis Visoke vode pohvaljen je od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu. U sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča, a kratka priča je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi i radi u Ljubljani.


Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Olga Šumjacka, poezija

Džin O’Brajen, Svi sveti – Novembar – Samhain

Saša Skalušević, poezija

Ostavite komentar