Image default
Poezija

Tomislav Raum

***

Sjedim na stolici
sve dok ne utonem u more.
Dokučiti ne mogu gordost očiglednog.

U beskrajnoj tekućini
ježuri se od zvukova
životinja probuđena u mraku.
U njezinoj utrobi vezujem cipele.

Ogromno mirisno stablo
plamti snagom nepomičnog putovanja,
teškim zagrljajem nakvašeno.

Moglo bi to biti znamenje, te krpe mraka,
te zasječene oči i zamah među bedrima
sred jastuka što svija te,
u slivnik niz leđa kad sklizne vrijeme,
kad treperava svjetlost
pobjegne kroz prste
u odsjeve na stolu,
a najokrugliji dodir
pod kožu u živce,
u krv , u sluz
te otkapava
i otkucava
kap i sat.

***

Zglobove mojih prstiju prelomiše
zlatnim rezom okrutnosti.
Kao kukci ostaviše mirisne tragove.

Izrasta čičkovo žbunje, herbarij nesreća
nevrijedan metafore. Na žalu mrtva riba
nagrđenih peraja. Tri izgubljene strane svijeta
u kutiji mraka spletene u čvor.

Odlazim ne bacajući sjenu, nedovoljno istinit za riječ,
između žalosti i nade izgaram kao alkohol.
Dođi ovdje i daj mi ruku.
Posadio sam jalovo drvo na planinskom obronku.

***

Dijete je hodalo
mašući rukama,
hodalo je trčeći.
Čovjek je usporio
i preko ramena
pogledao u prazno.
Dijete je prestalo treptati.
Jedna prolaznica
sklopila je kišobran.

Kraj šatora u pustinji,
bosonogi pripovjedač
igrao se prstima na nogama.
Ždralovi su iscrtavali
beskonačno mnogo jednadžbi.
Ponavljala se tuga,
čista i jaka kao liturgija,
u liniji vrata
u uhu
u samoći
u suzama.

***

Prolaze crveni i žuti tramvaji
i neonska svjetla i noćno nebo
i prve kapljice kiše na žilicama lišća,
moj san o kući unutar kuće,
moj otac, majka, moja žena, dijete,
ovdje? u preokretu prostora?

Smračuje se trapez
u cirkusu mojih misli,
u grudnom košu
ruka navodi srce na kucanje,
prvo napravi jednu tamnu crtu,
onda jednu svijetlu,
zatim dupli čvor,
nešto najznačajnije,
neka druga sunca,
jer jednom mora postati ozbiljno,
kao ruka u ruci.

***

Podsjetite me, molim vas,
kako me mati čvrsto držala za ruke,
dok smo hodali s Isusom po vrtu
sred nebrojeno mnogo začudnog lišća,
đavo me poljubio za vrat
i zakotrljao kao jabuku niz sumračni hodnik.
Dlan mi je i dalje vlažan,
svijet nepojaman, ne da se
prenijeti riječima.

Moj otac izrasta kao šesti prst
i prijeti crno-bijelom rukavicom.
Moram mu reći kakvu mi je radost
pričinio cirkuski plakat
s ruševinama hrama i devama
poleglim u pijesak,
imao je želju
zabubnjati u limeni bubanj
u nedjeljno jutro ispred golemog šatora,
zamišljeno odložiti molitvenik,
ne pristati na Pascalovu okladu.


Tomislav Raum: rođen 1958. godine. Živi i radi u Zagrebu. Poeziju objavljuje na web stranicama i e-časopisima. Pjesme su mu prevedene na engleski i bugarski jezik. Do sada je objavio dvije elektronske knjige poezije: Žalobna igra i Sumračni hodnici.


Ovaj članak je objavljen u drugom broju časopisa, aprila 2011.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Poezija.

Povezani članci

Jagoda Nikačević, haiku

Marko Stamenković, poezija

Zdravko Odorčić, poezija

Ostavite komentar