Image default
Poezija

Ljubica Velan, Poezija

*****

Radio je javio
da će nas
pogoditi nevrijeme
vjetar bi mogao biti jak
mogao bi puhati
brzinom
i drveće
će se klanjati
pod silinom
nabujale bi vode
i napele se
zapela bi divljač
sa strahom
u očima na otoku
koji je preostao
moglo bi nositi
sve pred sobom
a mi ne bismo
bili u stanju
potrpati u torbe
ono najnužnije
odnijelo bi nam
u trenu
pamet
poslije
kad bi radio javio
da je gotovo
bili bismo pametni
i pričali bismo
kako se šteta mogla izbjeći
samo da smo…


*****

Vjetar
silinom
ruši gnijezda vrana
padaju
goluždravi ptići
jadikuju ružne ptice
oblaci se ne obaziru
jureći
ušuštila se
kiša u travi
sjaji
zeleno
isprana zemlja miriše
krckaju pod nogama
kućice puževa
bubre gliste
prolaze psi
spuštenih ušiju
suprotstavljam se
raskopčavam
kaput
lovim
vjetar
grijem ga
i spremam
u
rupice stare crvene
veste
koju je mama
isplela
od rasparanog
tatinog pulovera


*****

moglo bi se reći
da je najveća modrica
ona koju nitko ne vidi
moglo bi se reći
da je to ona koja nastane
pri sudaru srca
moglo bi se reći
da je to ona trajna
koja ne mijenja boje i ne blijedi
moglo bi se reći da ima
neki zanimljiv oblik
poput oblaka
koje promatramo
ležeći na travi
ali oblaci odlaze
oni nestaju
a moja je modrica postojana
prostorno i vremenski
moglo bi se reći da je moja modrica živa
i da boli kad je pritisne neka stara pjesma
moglo bi se reći
moglo bi se ispričati
puno o njenoj vjernosti
moglo bi se reći
ali bolje da se šuti
i gleda u daljinu.


Ljubica Velan rođena je 1958.g. u Vinkovcima gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je sociologiju i filozofiju. 2021.g. u vlastitoj nakladi objavljuje zbirku pjesama „Ptice svagdana“ u kojoj obuhvaća pjesme nastajale u dugom sedamnaestogodišnjem razdoblju i kojima, prema vlastitim riječima, nastoji prevladati „hipnotizirajuću moć svagdana koja izaziva neku vrstu intelektualne paralize“. Preminula je u Zagrebu 2021.g.


Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević

Povezani članci

Iva Pejković, Vošta do Tokija

Jelena Vukićević, poezija

Uroš Bojanović, poezija

Ostavite komentar