GLAVA PETNAESTA
Sarajlići su bili na devetom a obitelj Zec na desetom katu solitera. Sarajlića je bilo – Fadil (Frgo) i Supha, te sinovi Advan i Senad, a kod Zecova – Mladen, otac, koji je bio srčani bolesnik i pred starost se otisnuo na drugu stranu, Milosava, te sin Goran. Dakako da su se jako dobro poznavali, da su se Senad i Goran družili, kao i Frgo i Mladen, uostalom kao svi stanovnici crvenociglene kutije. Gorana su zvali Zeca, igrao je besprijekorno nogomet, bio centarfor tima iz Crvenog, a čim je “porastao” bio i među prvotimcima ljubijskog Rudara, tada drugoligaša nekadašnje velike države. Pogodilo se tako. Da je prve dane rata Fadil bio sam u stanu. Da su mu se sinovi i žena zatekli u Njemačkoj. Jedina sretna okolnost u moru nadolazeće nesreće. Kad su pretresali soliter u prve sate rata, Mićo i Karmela Cvijetić “prevukli” Frgu u svoj stan da “kao kreči”. Tako ostao živ. Valjda. I samo tada. Pričao svima da ga je Mićo nagovorio da struže zid u njegovom stanu, i da ga vojnici nisu dirali, jer su Cvijetići imali sina zarobljenog u Sarajevu. Pa su Frgu poslije nekoliko puta odvodili na prisilni rad, na kopanje rovova, a pred kraj rata s jednog prisilnog rada nije se ni vratio. Našli ga, godinama kasnije, u masovnoj… I ukopan gdje i Dario Handanagić, u gradski šehidski harem.
Nogometaš Goran, čim je počeo rat postao policajac. Namrgođen, naoružan, potpuno drugi čovjek, pun drskosti, bijesa, opasan i nagao. Neprepoznatljiv, pričale komšije i zgledale se. Tukao ljude po logorima, tukao komšije iz iste te zgrade, pa je svjedočio komšija Matić Joso da ga je tukao u logoru Omarska, jer je Joso imao sina – boljeg nogometaša od Gorana Zeca?! Traže ga i danas neke silne policije. A Gogi negdje nestao – na tko zna kojem kontinentu… I tako – godinama nakon rata, u svojim stanovima ostale same – Milosava, Goranova mater s desetog, i Supha, čijeg su Frgu ubili, a sinovi ostali u Njemačkoj. Same bake. Supha redovito u džamiji, Milosava nedjeljom u crkvi. I jedna i druga imaju Viber i tako s djecom. Inače same. Pa se i druže. Počele se posjećivati, razmjenjivati kolače i zimničke tegle, recepte i pletene čarape. Isprva bojažljivo, a kasnije slobodno i bez zadrške. Ipak su one od 1975. drugarice. Prvo ih vezala meksička serija, pa domaća – LUD, ZBUNJEN, NORMALAN, pa turska – SULEJMAN VELIČANSTVENI. Dirljivo ih vidjeti uvečer poput curica pred pidžama-party… Čak bi Milosava strpljivo pričekala, ako Supha slučajno klanja i moli se svome Bogu. Možda za to vrijeme pošalje Viberom SMS sinu “preko bare” – “čuvaj se, ali ne dolazi, ovdje svi klanjaju?” Vjerojatnije ne pošalje takav. Ili bi Supha nazvala sinove u Njemačku, ali im nikada ne bi ni pomenula da je Milosava za sofrom i da zajedno dočekuju Kurban-bajram.
Zatim se zavale na sećiju, i gledaju UBOJSTVA U MIDSOMERU. “Vidiš ti, moja Supha, tako malo mjesto taj Midsomer, a vidi kako se ubijaju, jadne im matere” kaže Milosava umačući kocku šećera u fildžan.
GLAVA DEVETNAESTA
Danko Džolić, sa Galerije, na “B” strani, sjevernoj, ka Taibovoj bašti, proveo je cijeli rat u stanu. Cijeli rat. Imao je pred rat 28 godina, crn, nadimkom Džole, mladi student prava, ljubitelj nogometa, sin Ilije Džolića čuvenog medicinskog laboranta u rudniku Ljubija. Nije sigurno bilo radnika iz rudnika kojem Ilija Džolić nije bar jednom vadio krv na sistematskom. Žena i on umrli pred rat, a i ženin otac, profesor srpskog, lokalna pijanica i šutljivac. Imao je sestru, udatu za Srbina i to je, posve sigurno, Džoli spasilo glavu za sve one dane provedene u stanu. Bio je sam u stanu 3 godine i nešto više od 7 mjeseci! Nitko nije smio znati da je u tome stanu Hrvat. Nikada nitko nije ni provaljivao u taj stan – možda su mislili da je pokojni Ilija bio Srbin, a i viđali su uniformiranog zeta kako ulazi u stan. Danko Džolić bio je cijeli rat u stanu. I potpuno posijedio. Od 28-godišnjeg crnoga mladića, iz stana je izašao šezdestogodišnji starac, sijed, s 45 kilograma težine. Sestra mu donosila hranu i zet u uniformi, a on je bio godinama beskrajno tih i miran, nikada iz stana ne ispuštajući niti najmanji mogući zvuk. Strah je bio toliki da se nije usudio niti kihnuti, niti je kakvu svjetlost puštao k sebi niti od sebe.
Danko je čekao da netko dođe i kaže mu da sada može izaći van. A taj nikako da dođe, nikako. Morao je Džole vidjeti i strijeljanja i leševe oko solitera, i jauke i pucnjavu čuti u zgradi. Ostao je tih i u sebe zapleten kao Gregor Samsa, kao Vladislav Špilman, kao Minotaur. S Galerije je morao čuti i povike i lozinke i smjene straže i morao je čuti kad je lift (marke Schindler) ubio Stojanku Kobas. Nikada se nikakvo svjetlo iz toga stana nije vidjelo, nikada nije palio fitilj i mora da se smrzavao u tami. Čekajući svog Tezeja, mršavio je, sijedio i ubrzano nestajao. Bio je u jetri solitera, i ako je u toj betonskoj kutiji još netko i bio živ, bio je to Danko, minotaurski obuzet sobom. Nitko ga nije tražio. Sestrin malodobni sin par mu je puta donosio hranu, ali ništa nije razumio i sve mu je izgledalo kao iz partizanskih filmova – kad kriju kakvog američkog pilota. Ujak je šutio i nestajao. Na papiru bi mu napisao što da mu donese naredni put i pitao ga kako stoji front, i tko u ratu pobjeđuje. Mali nije imao pojma. Godinama nije ujaku ni glas čuo, samo prošaptaje oguljene s puno boli. Kad su pred kraj rata, “izolanti” (zarobljenički vod na prisilnom radu) pravili dimnjak duž Crvenog solitera, morali su ući i u taj stan, i zatekli ga potpuno sijedog, kako se igra autićima, igračkama, i viče – brrrrr. Eto, kako je Minotaur mogao dočekati Tezeja. “Izolantima” komandovao Obrad bagerista i kad je ugledao Danka – samo promucao – “pa što se komšija nisi javio, meni je tvoj ćaća triput krv vadio!”
GLAVA DVADESET PRVA
Glumac Rivić Želimir, s desetog kata i Edin Švraka, s jedanaestog, iz Crvenog solitera, koji su se prije rata družili, išli u isti razred, bili nerazdvojni, igrali se “između garaža”, skupljali sličice nogometaša za albume s aktualnog Svjetskog prvenstva i razmjenjivali ih, vježbali kung-fu na livadi kraj celuloznog šetališta, tukli se nunčakama, išli u kino gledati sve nastavke Emanuele – sreli se na ratištu! Na različitim stranama. U različitim vojskama. U različitim uniformama. Rukovodili razmjenom mrtvih. “Mrtvi za mrtve”, veljača 1994. podnožje sela, livada, zaravan s potokom. Popušili po cigaretu. Popili po rakijicu iz čuture, nasmijali se starosti u ratu, i prisjetili novogodišnjeg pijanog dočeka, u liftu (marke Schindler)! Zatim, obavili posao. Razmijenili po petoricu sa svake strane, oskelećene bezmesne vojnike u dronjcima uniformi. Razmijenili Riva i Švraka mrtve – k’o sličice, i par-nepar stigli odigrati i patati spisak mrtvih kao karte. I, razišli se. Snijeg već počeo crnjeti od otapanja na blatnoj livadi, pored potoka. Rivić pijan, nakon rata, Čedi se Lažovu u “Agavi” kleo, i to u mrtvu mater, da je Švraka “varao na mrtvima.”
Darko Cvijetić je rođen 11. januara 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik. Redatelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Objavio je desetak knjiga poezije, knjigu priča i roman ”Schindlerov lift” za koji je nagrađen nagradama ”Kočićevo pero” i ”Fric”. Finalista je nagrade ”Evropski pjesnik slobode”. U pozorištu je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca. Izučio Vrtlarstvo kod Majstora Ivana Obrenova.
Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Proza.