Zapis o tijelu
Piše: Tena Lončarević
Dvije smo neprimjetne travke, ležimo uz Studvu, uz njenu gustu žutinu, procjep sunca kroz tamu šume. Visoke krošnje nadvijaju nas s neba, čujemo im disanje. Duboki uzdah od kojeg sve zastane, zašute kukci, češljugari i čižci, ukipe se čagljevi i jeleni, zatim dugačak huk, ljuljaju se stabla. I naša dva tijela dišu u tom ritmu, udišu i izdišu s krošnjama, s onim granama što se spuštaju da nas zagrle, da nas omotaju u svoju suštinu. Sve smo sitniji, malene, neznatne travke u kupoli zelenila na čiji smo život priključeni.
Dlan uranjam u mahovinu, razmiče se i mili kroz prste, zatim dlan uranjam u tebe, u tvoje tkivo. Pod mojim jagodicama ono mijenja oblik, rasipa se i skuplja kao da je u pitanju igra kinetičkim pijeskom, kao da to nisi ti, tvoja koža, mišići, kosti. Moj dlan ne zna koje stanice pripadaju njemu, a koje tebi, ali možda ta koža i nabrekle, granate vene i nisu naše, možda si ti Studva, a ja šuma i tu smo samo da dišemo, u polaganom huku prelazimo iz žutog u zeleno.
Tvoje se lice mijenja, na čas mi se učini da ti vidim majku, zatim djeda, smještaju se preci u obrve i luk nosa, izviruju iz načina na koji ćeš se začuditi kad ti ispričam što mi se odvija pred očima. Pogledaj kako se mijenjamo, pogledaj od koga sam sve složena, čiji će smijeh iz mene jeknuti. Dok ležimo tako uz Studvu, usred šume što nas ljulja u sebe, znam da naša tijela nisu naša. Privremeno smo dobili ove stanice da njima solimo zemlju, da budemo travka, rijeka i šuma.
Tena Lončarević (Vinkovci, 1978.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u Županji gdje i živi. Piše kratke priče, objavljivala ih je na raznim portalima i u časopisima. Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.