Image default
Proza

Mihaela Šumić, Pad posljednje Venere

Pad posljednje Venere

 

Kraj

 Bolnica Santo Spirito, Rim

„Vrijeme smrti, osamnaest i pedeset. Saopćite njezinoj obitelji. Molim vas, budite profesionalni.“

„Ali to je nemoguće!“

„Kako?“

„Nemamo koga obavijestiti osim istražitelja. Samo su je našli ovakvu, ne znamo ni tko je ona.“

„U redu. Obavijestite istražitelje. Oni će znati što dalje.“

 

Iskaz gospođe Silvine Perroni

Policijska stanica, Rim

„Kakvo iskustvo imate s tim mjestom“, pitala je istražiteljica paleći diktafon.

Gospođa Silvina Perroni je nervozno vrtjela ključ u desnoj ruci. Njezina dugačka bijela kosa joj je prekrivala desni dio lica. Osmijehnula se samo lijevom stranom usana.

„Ah! Svašta se pričalo. Dođeš tamo i postaneš lijep. Tako jednostavno. Zato se tako i zove, La fonte di Venere… Otišla sam tamo kad mi je bilo pedeset godina. Znate, odrasla sam u drugim nekim vremenima. Ja sam dijete s juga, vjerovala sam…“

Istražiteljica je kemijskom lupkala po drvenom stolu.

„Dobro… Imala sam dvadeset godina kad sam doživjela saobraćajnu nesreću. Čitava desna strana lica mi je bila potpuno uništena. Bila sam ružna. Majka je govorila kako se neću udati jer sam ružna. Brat mi je govorio da ću zauvijek ostati majčin rob jer sam ružna… I vjerovala sam im toliko da sam ostala živjeti s majkom. Umrla je kad sam napunila pedeset. Bila sam sama i ružna. Nisam to mogla podnijeti. Jedno jutro sam slučajno naišla na kratki oglas u novinama, mislim da je naslov bio Čarolija sobe četrdeset dva u hotelu La fonte di Venere u Rimu. U oglasu je pisalo kako je ružna djevojka postala lijepa nakon jedne večeri provedene u toj sobi. Spakirala sam stvari i sjela na vlak za Rim. Jedva sam pronašla hotel, a i kad sam ga pronašla, rekli su mi da je soba četrdeset dva slobodna tek za mjesec dana. Ponudili su mi da ostanem, a ako nemam dovoljno novca mogu raditi kao sobarica kako bih platila boravak.“

„Za vrijeme boravka ste ulazili u tu sobu“, pitala je istražiteljica.

„Naravno, svaki dan je neka druga žena tu dolazila.“

„Kad ste prvi put pomislili da se nešto sumnjivo zbiva na tom mjestu.“

„Jedno jutro sam čula jednu mladu gospođicu kako razgovara s nekim iako je pravilo bilo da samo jedna žena smije boraviti u sobi. I drugi glas je bio ženski no nisam dobro čula o čemu su pričale. Bila sam pomalo ljuta pa sam ušla u sobu, no gospođica je stajala sama pred ogledalom. Nakon toga sam sve češće čula više glasova no onaj drugi nikad dovoljno glasno da čujem što govori. Žene su počele prijavljivati sitne krađe, nestanak hrane, cigareta i odjeće. Krivile su mene jer sam jedina imala pristup sobi. Jednom je djevojka koja je tu večer spavala u sobi četrdeset dva slučajno ostavila odškrinuta vrata. I tad sam čula… Tad sam čula…“

„Što ste čuli?“

„Ogledalce, ogledalce moje, reci mi najljepši na svijetu tko je…“

„Da?“

„I odgovor je uvijek bio: ‘Ti, kraljice moja. Najljepša u cijeloj Europi, na svim kontinentima i svjetovima.’ Bila sam prestravljena. Istu tu večer sam dala otkaz i pobjegla glavom bez obzira. Prijavila sam to policiji. Mislili su da sam luda. Bila sam ružna i luda. Ispovijedila sam se u crkvi, rekli su mi da se molim svaku večer pred spavanje. Nitko mi nije vjerovao… Poslije toga sam se zaposlila u restoranu kao kuharica, no to nije bitno sad.“

„Sjećate li se možda, da li je bilo nekih stalnih gostiju? Čestih klijenata?“

„Jedna je svakog petka bila tamo. Ana Lucia De Marco… Fiorentino.“

„Znate li kako možemo doći do nje?“

„Zaista ne znam, samo znam da je iz Rima.“

„Hvala gospođo Perroni. To bi bilo dovoljno“, rekla je istražiteljica i pružila joj ruku.

„Hvala Vama. Zaista sam im povjerovala da sam luda.“

„Niste ludi… I lijepi ste, gospođo Perroni. Zapamtite to.“

„Hvala Vam.“

 

Ogledalce, ogledalce moje

 

Hotel La fonte di Venere, Rim

Izborane. Izgorjele. Velikih noseva. Tankih usana. Krivih zuba. Velikih ušiju. Bradate. Prepune ožiljaka. Svijetlih očiju. Tamne kose. Mršave. Niske. Debele. Previsoke. Glumice. Kućanice. Kuharice. Sve su stajale ispred ogledala sa samo jednim ciljem – da postanu lijepe. Iz sobe broj četrdeset dva izlazile su sa osmijehom na licu, no nimalo drukčijeg izgleda. I bile su lijepe. Vidjela ih je svojim tamnim očima kako usplahireno prilaze vrelu svoje istine ponavljajući te stoljećima poznate riječi.

„Ogledalce, ogledalce moje, reci mi najljepši na svijetu tko je.“

Prišla bi im toliko blizu osjećajući gorčinu njihovih pogleda na svom nepcu. Nešto u njima je čeznulo za onim „Ti“ koje bi stišalo bol u njihovim grlima.

„Ti, kraljice moja. Najljepša u cijeloj Europi, na svim kontinentima i svjetovima“, odgovorila bi ljubeći staklo.

„Zar“, pitale bi zbunjeno.

„Da, ti najljepša djevo u Laciju. Ti. Ti. Ti.“

„A tko si ti?“

„Ja sam tvoja istina. Ja sam Pulchritudo. Bellezza. Beauté. Ljepota. Polažem mač iscjeljenja na tvoja ramena.“

Tad bi se nasmijale i u tišini nastavile promatrati svoj odraz. S druge strane manja je bol. Soba iza ogledala bila je tijesna i mračna. Spavala je na podu, tik uz ogledalo kako bi što brže odgovorila na pitanja koja su se unezvjereno hvatala na rubove njihovih usana. Većina ih je potpisivala svoje „sretno do kraja života“ i odlazila brišući svoju melankoliju na bezgraničnom horizontu stakla. Neke su se vraćale svaki put kad bi posumnjale u istinitost odgovora.

Ana Lucia De Marco Fiorentino je dolazila svakog petka nakon što bi mužu spremila večeru. „Ogledalce, ogledalce moje, reci mi najljepši na svijetu tko je?“

„Ti. Ti, kraljice moja. Najljepša u cijeloj Europi, na svim kontinentima i svjetovima“, glas iz ogledala je milovao njeno golo tijelo.

„Kad ću te vidjeti“, pitala je jednom pribijajući lice uz ogledalo.

„Vidiš me. Ja sam ti“, odgovorila joj je.

„Znam da je netko tamo iza. Prošli put su mi nestale cigarete. Izađi!“

„Ne, draga. Moj život je ovdje.“

„Voliš li me?“

„Volim“, rekla je rukom prelazeći preko njenih grudi naslonjenih na ogledalo.

„Što voliš na meni?“

„Volim tvoj glas. U tvom grlu nastaje novi svijet, još nepoznat običnim smrtnicima. Volim tvoju kožu, njezinu maslinastu boju. Pogotovu ljeti kad ne možeš pobjeći dodiru sunca. Volim tvoje oči. U njima svakog petka ugledam sebe. Volim tvoje grudi naslonjene na moje. Volim tvoje snove koji se užurbano prelamaju pred mojim očima kad zaspiš. Tvoj miris. Neizvjesnost tvojih pitanja. Tvoje neprestano sudaranje sa djetinjstvom i odraslim svijetom. Volim tvoju razigranost i tvoju ozbiljnost“, odgovorila je sve više se približavajući.

„Izađi. Molim te“, rekla je Ana Lucia pokušavajući pomjeriti ogledalo.

„Ne. Moj život je ovdje.“

„Onda me gledaj“, ljutito je odgovorila i odšetala do kreveta.

Ana Lucia De Marco Fiorentino je ležala na krevetu prstima tražeći ljubav.

„Voliš li me?“

„Volim.“

Ljepota njenog tijela rastvorenog na krevetu se umnožavala svakim uzdahom. Njeni su prsti postali iskusni dirigenti.

„Voliš li me?“

„Volim.“

Zaokruživala je svoje rubove ubrzanim dodirima sve vrijeme gledajući u svoj odraz. Tu negdje, u njenim nogama, na koljenima, butinama i između njih, otkrivala je vrelo istinske ljubavi.

„Voliš li me?“

„Volim.“

U Edenu njenih prepona rađala se ona, iznova i iznova stvarajući oluje koje su kidale lance kojima je bila okovana.

„Lijepa si“, govorio je glas iza ogledala, a njeno se tijelo izdizalo iz kreveta kao što se vulkani izdižu iz zemlje sve dok ne ožive glasnu erupciju.

Postala je lava. Topla i razarajuća, spremna da se preobrazi u kamen koji će dobrodušni voajer nositi oko vrata.

Svakog petka se pretvarala u lavu koju je žena iza ogledala skupljala pogledima.

„Gianni želi još jedno dijete“, rekla je jednog petka, četiri godine nakon svoje prve preobrazbe. „To je divno“, odgovorio je glas iza ogledala.

„Raduješ li se svakom petku“, pitala ju je približavajući se ogledalu.

„Naravno. Križam dane do svakog petka.“

„Još jedno dijete bi značilo da me više nećeš viđati.“

„Bitno je da si sretna. Zaslužuješ biti sretna. I ako je posljedica tvoje sreće to što te nikad više neću vidjeti, razumijem“, rekao je glas iza ogledala.

„Ne. Neću biti sretna. Molim te, izađi! Otići ćemo negdje. Možda u Španjolsku. Jesi li bila ikad u Španjolskoj“, pitala je uzbuđeno.

„Nisam“, odgovorila je žena s druge strane ogledala.

„Izađi i idemo. Gianniju ću reći da smo završili, svakako se više i ne viđamo. Još jedno dijete je samo izgovor, bila bih vezana za njega tko zna koliko još godina. Ti… Ti vidiš ono što drugi ne vide. Primijetiš i najmanje geste i nadjeneš im ime. Spasila si toliko njih, uključujući i mene. Dopusti mi, molim te, da te spasim. Izađi!“

„Ne mogu, draga. Moj život je ovdje.“

„Voliš li me?“

„Volim“, glas iza ogledala je podrhtavao.

„Onda izađi.“

„Ne mogu“, rekla je žena iza ogledala kroz suze.

„Onda zapamti dobro kako izgledam. Više me nećeš vidjeti“, rekla je Ana Lucia brišući suze, a zatim ljutito izašla iz sobe četrdeset dva zalupivši vratima.

 

 U oku promatrača

 

Hotel La Fonte di Venere, Rim

Dolazile su i odlazile. Žene. Godine. Glas iza ogledala postajao je sve tiši, a njihova pitanja sve glasnija.

„Ogledalce, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je.“

„Ti, kraljice moja. Najljepša u cijeloj Europi, na svim kontinentima i svjetovima“, odgovarala je zatvorenih očiju.

„A tko si ti“, pitale bi tražeći život iza svojih odraza.

„Ja sam ti.“

Morale su proći godine da bi shvatila da se Ana Lucia neće vratiti. Ponavljala je svoja utješna proročanstva zamišljajući njezine erupcije i okamenjavanje na krevetu. Skupljala je njenu lavu pogledima kasnije je prizivajući svaki put kad bi joj nedostajala. Jedina svjetlost u njenom životu je bilo ogledalo u sobi četrdeset dva, pred čijim su licem svaki dan stajale one sa svojim golim grudima i punim usnama iz kojih su se rojile riječi i bol.

„Ogledalce, ogledalce moje, reci mi najljepši na svijetu tko je.“

No jednog dana više nije mogla govoriti.

„Ogledalce, ogledalce moje, reci mi najljepši na svijetu tko je“, ponovila je djevojka prstima kucajući u staklo.

Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, iza ogledala se začuo glas: „Nisam dobro. Zovi ih da razbiju ogledalo.“

Djevojka je izbjezumljeno istrčala iz sobe.

„Razbijte ogledalo koje govori“, vikala je na ostale goste hotela.

Visoki riđokosi čovjek je naglo otvorio vrata sobe u kojoj su nastajali novi, ljepši životi nesretnih žena.

„Tko si ti“, upitao je šakama udarajući staklo.

„Ja… Ja sam nitko“, odgovorila je boreći se za dah.

„Razbit ću ogledalo. Odmakni se“, rekao je uzimajući veliku stolicu.

Žena iza ogledala se odmaknu još uvijek teško dišući. U nekoliko jakih udaraca stolicom, ogledalo se razbi na osam tisuća komadića, a iz svakog od njih isijavali su melankolični pogledi osam tisuća žena koje su sve te godine tražile sebe u sobi četrdeset dva. Svijet iza ogledala bio je tijesan i mračan. Zgrčeno je ležala na podu pružajući ruku nepoznatom dobrotvoru.

„Koliko dugo te drže ovdje“, upitao je riđokosi čovjek podižući je s poda.

„Dvadeset godina“, odgovorila je tiho.

„Zvali su policiju i hitnu pomoć, trebali bi uskoro stići. Izdrži“, rekao je milujući je po kosi.

Krhko dobro

 Mrtvačnica bolnice Santo Spirito, Rim

„Ana Lucia De Marco“, pružila je ruku istražiteljici, „Došla sam čim sam čula.“

Žena plave kose ušla je u hodnik u očima noseći užurbanu zbunjenost koja prečesto nastanjuje izdanke živućeg svijeta. Koraci su joj bili brzi, kao da žurno trči u zagrljaj svojoj nekadašnjoj tajanstvenosti.

„Kad se to desilo“, upitala je istražiteljicu koja je strogo marširala ka jednoj od soba.

„Jučer. Teška upala pluća… Još ne znamo detalje, ali pretpostavili smo da biste željeli znati.“ „Da, naravno“, rekla je Ana Lucia ispred sudbinskih vrata.

„Što znate o njoj“, istražiteljica je već izvadila kemijsku i notes.

„Ne mnogo, dolazila sam četiri godine tu… Od tad je prošlo deset godina. Htjela sam je spasiti, nekako izvući iz tog mraka i pobjeći u Španjolsku s njom, no ona nije željela napustiti taj svijet iz kog nas je promatrala. Valjda je druga strana manje bolna, bar se nadam, ako me razumijete.“ Ana Lucia De Marco je stajala ispred vrata iza čije je površine ležala njena spasiteljica. Hladna i nijema, kakva nikad nije bila i u potpunosti amputirana od svakodnevnog i opipljivog žamora stvarnosti, kakva je uvijek bila. Ljudi koji nemaju ime posjeduju prazninu u sustavima, društvima i svjetovima. Progutala ju je svjetlost koja joj je svaki dan postavljala pitanja u iščekivanju potvrde postojanja odgovora. Ana Lucia je spustila kvaku dok su je ruke žene iza vrata čekale opuštene na krevetu, spremne da još jednom dodirnu svaku hemisferu njezinog tijela, njenu lavu pospreme u neizbježnost smrti, a zatim se zauvijek pozdrave od svijeta koji ih nikad nije ni želio u svojoj utrobi.

„Gdje je ona“, pitala je Ana Lucia osluškujući nestrpljivi topot svojih potpetica u sobi koju je nastanila vječna tišina.

Istražiteljica je klimnula glavom na neizgovoreno pitanje patologa. Čovjek u mantilu je prišao jednom od kreveta i skinuo posljednju prepreku koja je ženi s druge strane branila opipljivost onog stvarnog. Ana Lucia je laganim koracima prišla tim mrtvim, mrtvim rukama i očima koje su vidjele sve osim sebe. Rukom joj je sklonila pramen kose koji joj je padao preko lijevog oka. Dugo je stajala kraj svoje spasiteljice ne progovorivši. Blijede usne pokojnice, još uvijek meke od svojih namjera, pod titrajem Aninih suza izgledale su kao da ponavljaju: „Ti, kraljice moja. Najljepša u cijeloj Europi, na svim kontinentima i svjetovima.“

„Gospođo De Marco, morat ćete dati iskaz, nemamo više vremena“, rekla je istražiteljica gledajući prvi susret sa istinom.

Ana Lucia joj je rukom dala znak da sačeka, a zatim se pretvorila u lavu. Toplu i razarajuću, spuštajući svoje usne na tišinu žene iza ogledala. Poljubila ju je osjećajući okus njenih nekadašnjih riječi, a zatim tiho odstupila ne skidajući pogled sa njenih očiju.

„Gospođo“, istražiteljica ju je ponovno prekinula.

Ana Lucia De Marco je još jednom pogledom skupila odraz žene iza ogledala, čuvajući ga negdje u staklu svoje unutarnjosti. Promatrala je nepomično tijelo nekadašnje heroine, prstima prolazeći kroz njezine uvojke.

„Gospođo, jeste li dobro“, pitala je istražiteljica.

Ana Lucia brzo odstupi i sastavljajući se ponovno u jednu cjelinu, zadrhta pa reče sebi u njedra: „Bila je lijepa.“


Mihaela Šumić (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda“ (Imprimatur, Banja Luka), objavila je 2020. godine.

 


Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza

Povezani članci

 Boris Jašović – Samoupravni Prometej

Sofija Živković, INTERMECO: okončavanje budućnosti

Mirjana Đurđević, Mastermindovi

Ostavite komentar