Nadigrati samoću
Dolores
znam jer je netko s ulice
uskliknuo njeno ime
u rascvjetaloj haljini
otkopčanoj na nedostupnom mjestu
na leđima
i kaputom koji to prikriva
stigla je na susrete
brzih upoznavanja
dvadeset njih
po sedam minuta
do zvona za sljedeću rundu
jednom je ljubila mornara
umorila se od čekanja
i internetskog dopisivanja
dok je njenim stanom
krizom srednjih godina
odjekivala tišina
prije polaska na sastanak
po sedam minuta na osobu
trgnula je Dolores francuski konjak
njime zalila valijum
što joj je prepisao liječnik
dok joj je umirala majka
nasuprot nje
sjeda mladić od dvije banke
nedostaje mu cigareta
vidi mu se iz nervozom
isprekidanih pokreta
kaže Dolores
ubija me samoća
nisam to planirala
kaže on
živim s majkom
imaš li cigaretu
hipnotizirajućim glasom
starijim negoli je sam
ona u cvjetnoj haljini
koju do sada nije imao tko zakopčati
para vrhom potpetice
zrak vruć od iščekivanja
gledajući netremice
u njegove vlažne oči
idemo odavde vodi me
Dolores sa svojim mesnatim usnama
uzme ga za ruku i povede
preostalih osamnaest
gleda u rasute latice
koje ih plešući
u stopu prate
Mogućnosti
ozeblim rukama
gura masivna vrata
you’ll never be free of me
baršunast glas se šepuri prostorom
prigušeno svjetlo
i toplina širi tijelom
poželi zapaliti i popiti whisky dva
umjesto toga naruči espresso
odabere najudaljeniji separe
sa pogledom na gradsku vrevu
pola devet je u to vrijeme obično spava
danas su svi dani dugački kad si sam
mogao bi preletjeti dnevnu štampu
poskidati naslove
od njih mu se plače
konobarica nespretno nosi kavu
rukom okrzne njegovu
prelije se preko ruba
žlicom miješa predugo
udarajući o stijenke porculanske šalice
kao da očekuje otpor
bilo kakvu reakciju
u prozoru pogledom sretne ženu –
kaputom krije dijete u nosiljci
sigurno miriše mliječno
glas joj je zvonak
pomisli mogao bi se zaljubiti
utopiti u gesti kojom odmiče kosu sa lica
netom prije nego razvuče osmijeh
onda se ispravi
sa sebe otrese mogućnosti
ne popivši kavu odžuri u jutro
Tišina
ljudsko meso je pustilo toč
za krčkanje čistih vegetarijanskih jela
gledali smo svijet
umjetnim trepavicama
pod halogenim svjetlima
podalje od mogućeg dodira
i zapaljivih materijala
zbilja je sabrana
na odlagalištima potrošenog blještavila
jednom po jednom čašom do alkoholizma
dodiruju se pod stolom stopala
njihova bliskost nas je zaobišla
bogat stol ispraznih obitelji
ne može upiti tišinu
Snježana Vračar Mihelač piše poeziju i kratku prozu. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Fantom slobode, Strane, Život, Paralele, Libartes, ARS, Balkanski književni glasnik, Kvaka, Čovjek-časopis, Monstruma) i dvojezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Pohađala je literarne radionice u sklopu projekta #manjšinenamreži koje je vodila Lidija Dimkovska i radionice pisanja pod mentorstvom Anje Golob. Rukopis Visoke vode je pohvaljen od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu. U sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča, a kratka priča je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi i radi u Ljubljani.
Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.