Image default
Poezija

Luca Kozina, Lica

Lica

Mrak nas grije.
Prozore rastvaramo toliko da svjetlo
ulične lampe zapisuje izmjene na našem licu.

Melankolija je desetorostruka,
otklizala nam je s kože i pretočila se
u jauk mačke u potrazi za partnerom za parenje.

Mjeseca večeras nema, kotrlja se, kotrlja
štap bez slijepca, reflektor bez glumca.

On je zametak među zubima oblaka,
jedino mjesto gdje se osjeća svojim.

Povlačimo se sve dublje i dublje dok
nam se kralješci ne sljube sa zidom.

Što je s našim licima?
Nema ih više – možemo izaći.


Luca Kozina (1990, Split) Radovi objavljeni u časopisima Zarezu, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, zborniku Rukopisi 43 i na internetu (Strane, Zvona i Nari, Književnost Uživo, Libartes, Kultipraktik, Nema). Dobitnica nagrade Prozak za 2019. godinu. Dobitnica prve nagrade za poeziju Ulaznica 2020.
Piše književne kritike za portal Booksu i portal Kritika HDP.

Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.


Povezani članci

Ana Marija Grbić, poezija

Ivana Bošnjak, Nedjeljom letim

Marija Stojanović, Blizu

Ostavite komentar