Malo toga o sebi pamtim
ja koja sam uvijek na sebe mislila.
Blijedim poput predmeta
predugo gledana.
Vratit ću se da kazujem
o svom blistavom nestanku.
Vječnost i smrt združene mi prijete:
ni jednu od njih ne poznam,
ni jednu od njih upoznati neću.
Ako o sebi ne govorim
i ne slušam sebe,
desit će mi se potom
da se zbunim.
Ponekad je zaista tako
odsutan si kao da zaspiš:
poput bezvoljna djeteta
koje gleda u plafon
dok ga grde.
Iz zbirke Moje pjesme neće promijeniti svijet (Le mie poesie non cambieranno il mondo, 1974)
Ah da, na nesreću tvoju,
mjesto da pođem
ostala sam u krevetu.
Ja sama gospodarica kuće
zatvorila sam vrata
spustila zavjese.
A napolju četiri kanarinca
zarobljena u kavezima zvučahu poput četiri šume
i četiri hiljade glasova buđenja
smetenih povratkom svjetla.
Ali iza vrata
u mračnim hodnicima, u sobama
skoro praznim što zarobljavaju
najudaljenije zvukove
nevoljne korake čežnjivih povrataka
kući, zaiskriše rođenja
i opasnosti, vehnuše
sjenovite i ravnodušne smrti.
I što misliš da te nisam mogla vidjeti
kako umireš iza ugla
s čašom što ti padaše iz ruku
crvenog vrata natečenog
srameći se pomalo
što si iznenađena
ponovo
poslije toliko vremena
u istom položaju u istom stanju
blijeda drhtava puna izgovora?
Sve zemne smrti
usnule milosti
postanci i sazviježđa
drska stvorenja, bjegovi,
jednorog, hajka, požar,
jezera,
glasovi, glasovi
u tvojoj su zemlji
koju vidim iz daljine
naginjući se kroz prozor
na posljednjem spratu.
Ne mogu sići, jer stepenica nema;
niti mogu skočiti jer poslije
unakažena, osakaćena hodati ne bih mogla.
Trudim se vidjeti more.
Kiša mi vraća
rasute komade
prijatelja, potiskuje
previsoke letove, usporava bjegove i zatvara
s ove strane prozora, napokon,
vrijeme.
Ako bih izgubila sjećanje na sebe,
na druge i na svijet,
mogla bih vidjeti svoje lice kako iščezava
preuveličano ili izgubljeno, kožu
poblijedjelu od nedostatka krvi
ili sada već previše otežalu;
ravnodušno gledati
propadanje mišića, meso
što se samo u sebe urušava,
pogled neoprezan koji se rasipa
na putovanja, na sate, na kontinente
i nastavlja u sljedećem baletu
ili saltarellu.
I ne bih morala promatrati jedan po jedan
trag čaše na stolu
da bih u zbijenosti tih krugova ponovo otkrila
nenamjernu težinu ruke.
Iz zbirke Nebo (Il cielo, 1981)
* Sa italijanskog jezika prevela Amina Bulić
Patrizia Cavalli rođena je u italijanskom gradu Todi 1947. godine. U Rim, gdje i danas živi i stvara, preselila se 1968. godine kako bi studirala filozofiju. Smatra se jednim od najznačajnijih glasova savremene italijanske poezije.
Objavila je stihozbirke Moje pjesme neće promijeniti svijet (Le mie poesie non cambieranno il mondo, 1974), Nebo (Il cielo, 1981), Moje vlastito ja (L’io singolare proprio mio, 1992). Za Uvijek otvoreni teatar (Sempre aperto teatro, 1999) dobila je književnu nagradu Viareggio-Repaci, a za zbirku Lijeni bogovi i lijene sudbine (Pigre divinità e pigra sorte, 2006) međunarodnu nagradu Pasolini. Jedino prozno djelo koje je Patrizia Cavalli objavila Con passi giapponesi (2019) nagrađeno je godišnjom italijanskom književnom nagradom Premio Campiello. Napisala je i dvije radiodrame te prevela Shakespeareovu komediju San ljetne noći i tragikomediju Oluja, tragediju Saloma Oscara Wildea kao i Molijerov Amfitrion.
Amina Bulić rođena je 1991. godine. Magistrirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Osnovni elementi italijanskog neorealizma u filmovima Vittorija de Sice”. Zamjenica je glavne urednice internetskog časopisa za poeziju i kratke književne forme “Fragment”. Živi i piše u Sarajevu. Objavljuje naučne radove, eseje, književnu i filmsku kritiku, kratke priče, poeziju, te književne prijevode s italijanskog jezika.