Kapija
– odlomak iz romana –
Buybook, Sarajevo 2021.
Piše: Mediha Šehidić
(…) Moj zadatak je da pazim… da dobro pazim šta će reći svijet. Svijet je važan. Njihovo dobro ili loše mišljenje o nama mora biti važnije od našeg dobrog ili lošeg mišljenja o svijetu. Ako i imamo nekakve misli, mi ih skrivamo, jer znamo ako ih podastremo pred moćnom i nabrijanom narodnom masom da će nam ih svojim reakcijama unakaziti, izokrenuti i hirurški precizno secirati. Na nova seciranja nismo spremni, jer ko će bolje od nas znati kako ona bole. Unakazivanja također. Gradivo smo usavršili gledajući majčino tijelo dok smo ga prevrtali, prali i uvijali. Cik-cak, cik-cak, sve rez do reza, tako da ne povjeruješ kako u rukama držiš živo biće, nego misliš da si s poda, ispred šivaće mašine, pokupio dahćući šnit iz Burde koji ječi.
Bordo album leži sklopljen kao zatvoreni kabur pretrpan kosturima. Rijetko ga otvaram, a kada to učinim pokušavam dokučiti kojem kosturu više sličim. Na jednoj slici ista sam otac, već na drugoj smijem se kao majka. Na trećoj ne sličim nikome i sva sam svoja. Divlja. Nepočešljana. Neprohodna. Ničija.
Odrod. Izrod. Bezrod.
Slike iz bordo kabura jasno pokazuju koliko sam sviknuta na nepripadanje i ničijost. Ničijost – to je moje jedino prirodno stanje.
Otac sa slike gleda me onako kako se gleda u nekoga koga voliš, a kad nekoga voliš onda ga drugačije gledaš, i to se ne može sakriti.
Majka sa slike u sebe je udahnula sve krikove svojih mrtvih generacija, iščezlih vremena, sve tuge skršene ispod iskričavog hercegovačkog neba, sva šibanja vjetrova preko Ilije i sve neprohodnosti ustajale lokve ispred kamene škole u selu. Na jednoj blijedoj slici ona opušteno sjedi i drži me u krilu. Meni je možda desetak godina. Više nego u lice koje se vidi samo iz profila, gledam u majčine ruke i način na koji ih je svila oko moga tijela: kao štit, kao oreol, kao savršen krug, kao ne-dam-te-nikome. Nemam osjećaj o pripadanju, ali kad gledam tu sliku mislim kako je to vjerovatno bilo jedino istinsko pripadanje u mom životu. Zaključujem da to i nije više važno, pa strogo pazim da ne uskočim u samosažaljenje, jer znam da su sva pripadanja zabluda i da svakom onom MOJE mora osvanuti taj neki dan u kojem će shvatiti da smo ovdje svi – upravo ničiji. I da svaki čovjek u konačnici odumire u potpunoj usamljenosti, svejedno koliko ljudi se oko njega vrti. Sretnica sam koja to zna od svoje petnaeste godine. Možda i dvanaeste.
– Čija si?
– Ničija.
– Odakle si?
– Niotkud.
– Kakvo je to Niotkud?
– Divno.
– Gdje je?
– U Pizdićima.
– Je l’ tako?
– Tako je.
Sve sama pitam, sama i odgovaram.
U Ničijosti i Nigdosti sve je dozvoljeno. Tu nema nikoga koga možeš povrijediti svojim postojanjem ili ponašanjem. Nema nikoga ko će biti ponosan i tužan zbog tebe. Možeš biti prost, možeš psovati, urlati, bjesniti, možeš osvajati nagrade, vrhove planina i dna dolina, možeš biti mio, nemio, čio, drag, sve možeš, sve smiješ… jer sve to ne dotiče baš nikoga onako kako bi se doticalo ovo dvoje ljudi da nisu onako trapavo ukliznuli u kabur bordo boje koji njihova kćerka decenijama kasnije svojom rukom zatvara i vraća u prvu ladicu svog radnog stola.
U našoj kući Bog je ovim ljudima podario albumski dženet, a njihovoj djeci posmatrački sabur. Kuća je pretvorena u mračni bunar iz kojeg se prošlost čekrkom izvlači na svjetlost dana, kao da će od toga jednom svima postati bolje, i kao da ćemo u onim rijetkim trenucima želje i žudnje tako ugasiti iskonsku žeđ za pripadanjem. I potrebu za nečijim krilom.
Za ljubavlju – rekao bi neko, ali ja ne smijem, jer iz mojih usta to ne zvuči tako skupocjeno kao kad to izgovori neko smislen, poetičan i pripadajući.
****
Rano je jutro. Nas troje ležimo na podu i ogromnom dušeku uredno posloženi kao sardine u dozi. Kroz prozor škrto promalja sunce. U sobu ulazi Ekanina rodica Dada, koja je iz Hrvatske stigla na specijalizaciju u našu kotlinsku bolnicu. Ona ovdje povremeno prespava
– Šta je ovo, bokte? – uzvikuje dok stoji na vratima sobe, užasnuto gleda u naša tijela prekrivena ambasador dekama i dodaje:
– UNICEF???
Otvaram sanjive oči, bezizražajno gledam u njenu zabezeknutu facu i brže-bolje vraćam glavu na jastuk. Brat se budi i hrapavim glasom pita:
– Šta je UNICEF?
– To je ono gdje skupljaju djecu – kažem.
Doktorica Dada izlazi iz prostorije i zatvara vrata.
– Baš je glupa! – uzdahnu Ekana.
– Ko top! – uzvraćam.
– Jebo je UNICEF! – kaže brat.
****
1978. je godina.
Brat i ja od džeparca majci za 8. mart kupujemo teflon tavu i buket karanfila. Poklon postavljamo na sto u dnevnom boravku. Majka se čini radosnom, a mi sretnim zato što smo je obradovali. Ne znamo da će njoj ta teflon tava biti posljednji poklon od nas dvoje. Nismo tada bili svjesni ni činjenice da tava ne može biti lični poklon, nego samo komad posuđa za domaćinstvo.
Majka umire, a tava se dugo povlači po našoj kuhinji.
Jednog dana odrastam i izbacujem tu tavu iz kuće.
Izbacujem je s namjerom da se oslobodim onoga na što me ona podsjeća kad god je uzmem u šake, ali… tek poslije izbacivanja ona se počinje povlačiti po meni. I ono ulje iz nje… užeglo.
****
Osmi je mart, Dan žena. U ovoj zemlji to niko ne obilježava. Na večerašnjem dnevniku spomenut će se kao historijski važan datum u borbi žena za ravnopravnost. Ja opet ležim u bolnici i na Dan žena u moj organizam ubrizgavaju plavu radioaktivnu tečnost zbog koje pod aparatima pištim kao truba. Kroz prozor gledam u bolnički krug. S hirurgije pogled se proseže pravo na groblje. Pomislih kako ništa nije tako dobro očišćeno i oslobođeno od patetike i kiča kao bolnice. S grobljima je već drugačije.
Sjetih se poklona i teflon tave darovane majci za Osmi mart.
I nespretne Anuške… koja u kuhinji ispušta tiganj i prosipa ulje, zbog kojeg se prvo po tračnicama, a kasnije i po gradu počinju kolutati žive ljudske glave.
****
Majka je u bolnici. Brat i ja sjedimo na podu potpuno utonuli u svoj mali svijet. Leđima smo okrenuti prema ulaznim vratima. Odjednom čujemo da iza naših leđa neko nerazgovjetno mumlja. Naglo se okrećemo i vidimo čovjeka s ogromnom grbom na leđima, deformisanim licem i bez kose. Vrištimo iz sveg glasa. Čovjek također vrišti i ispušta grube, neartikulisane zvukove iz grla.
– De Omej? Zove Omej… Omej! – uzvikuje čovjek.
Shvatam da traži našeg prvog komšiju Omera. Isprekidano šapućem:
– Nema Omera, druga kuća, tamo…
Čovjek odlazi, maše rukama i priča sam sa sobom.
Gledam u brata, koji sjedi širom otvorenih usta.
– Reci nešto, reci nešto! – uzvikujem.
Njegova usta ostaju otvorena, u potpunom grču. Tresem njegovo tijelo.
– Je… je l’ ooo.. ono b…b…b… bilo s…s… strašilo? – pita me.
Majku otpuštaju iz bolnice tek nakon mjesec dana, a ona cijelu godinu brata vodi logopedu jer je počeo mucati zato što je u njenom odsustvu ugledao strašilo na vratima naše kuće.
****
Stojim ispred ogledala. Šta je stvarnije i bliže mome biću? Ovaj ogoljeni kostur ili ona dugokosa žena od jučer? Na ćelavoj ženskoj glavi uši strše kao dva propelera. Nema obrva, nema trepavica. Ćelavo tjeme, ćelave oči, suha koža, nateknuto lice.
Naspem ricinusovo ulje u šake i utrljavam ga u tjeme jer su mi rekli da je to dobro. Poslije toga stojim i gledam u usijanu glavu.
Iz ogledala se prelama odgovor na ono pitanje koje je 1972. godine bratu zapelo kao kost u grlu, pa sa zakašnjenjem od četrdeset pet godina prošaputah: Ja… ja ssam ono s…s…strašilo!
****
Gospođa Smrt stoji na mom lijevom ramenu. Njen glas je prigušen i uvjerljiv, a u očima treperi nešto čudno. Podsjeća na ćoravog tetrijeba.
– Sve što nas rođenjem odredi treba zaboravljati – kaže.
– Mozak to možda i može, ali, kao što vidiš… tijelo se buni.
– Postojati treba bez preciznosti. Razmišljanje je uzaludno. U mislima se krije višak života. Od toga danas pati većina ljudi. Od viška misli i od vezivanja za bespotrebno.
– Samo nemoj filozofirati u ovom trenu – izgovaram skoro molećivo.
– Ne može se umirati nasilu – kaže.
– Zato može živjeti – rekoh.
– Sve dok đavo ne dođe po svoje.
– Tako je, gospođo. A ne mora ni dolaziti, odemo mi đavolu sami – po svoje!
****
(…)Ako moj pravolinijski i dosadni život sada prekrati smrt, a ovaj dnevnik dođe u nečije ruke i padne pod nečije znatiželjne oči, to me neće nimalo uplašiti i uznemiriti. Možda ja to želim, i zato sada sve ovo i zapisujem, jednom rukom punom zavoja i tragova kojekakvih uboda.
Onaj koji nije osjetio magičnost jednog takvog trenutka teško da će razumjeti, kao što ni ja prije pola godine nisam mogla razumjeti kako je nekoliko beznačajnih i naoko jedva povezanih crtica i doživljaja u kratkom periodu u stanju rasplamsati jedan ugasli život, u njemu pokrenuti lavinu zatrpanog i natjerati te da se otvoriš prvo jednom biću u cijelosti, a poslije istim takvim žarom, iskrenošću i strašću da se otvoriš Smrti.
Ko je u stanju razumjeti i prepoznati skriveno u čovjeku i skriveno u sebi, taj ne sudi i nema ponosa. Ko nije u stanju prepoznati šta je to i zašto iz čovjeka curi slina – njega se ne stidim, jer ja sada znam da je to biće tupo, kao što sam i ja bila, zgrčeno i ukopano u svojoj nemoći, obzirima prema sredini, zatrto moralno-dužničkim ropstvima, i da s prezirom gleda na sve one koji skidaju svoje lance i okove spremno stavljajući čak i vlastiti život na kocku.
Ja sada znam da onaj ko je jednom pronašao sebe ne može više ništa izgubiti na ovom svijetu. Ko je jednom u sebi razumio sebe, razumjet će sve ljude na ovom svijetu.
A ako je sve to zabluda – neka ostane tako, jer baš ta zabluda mene usrećuje evo i sada dok iznad mog tijela i u moje tijelo tiho i nečujno kaplje neka tečnost za koju tvrde da je saveznička.
Šutim, jer samo ja ovdje i u ovom skučenom prostoru koji miriše na sterilno i bijelo znam kako ta tečnost iznad moje glave više treba mene nego što ja trebam nju.
Mediha Šehidić rođena je 1964. godine u Zenici. Od 1995. godine živi i radi u Beču. Po zanimanju je socijalna radnica, zaposlena u savjetovalištu za socijalna pitanja.
Njena prva knjiga proze Brodska cesta bb objavljena je 2017. godine i štampana je u nekoliko izdanja. 2021. godine u izdavačkoj kući Buybook objavila je i drugu svoju knjigu pod nazivom Kapija.