Kolaps(i) identiteta i beznađe ljudskosti u drami U srcu Amerike Naomi Wallace
Piše: Ivana Golijanin
Uvod
U bezdanu patnji naroda koji su na različite načine uvučeni u rat, ravnodušnost je obuzimala svijet i činila da se tragedije doživljene u bilo kojem nama bližem istorijskom kontekstu relativizuju u korist ideoloških uvjerenja. Pitanje sudbine ljudi koji odlaze u rat ili iz njega dolaze fizički i duhovno osakaćeni aktivira probleme (našeg) moralnog stanja svijesti, ali ono nerijetko ipak ostaje samo politički kompromis. Drama U srcu Amerike, američke dramatičarke, pjesnikinje i scenaristkinje Naomi Wallace portretira tradiciju ljudske opsesije identitetima gdje se postojanje dobrih i loših načela gubi u trci za pobjedu „višeg cilja“. Objavljena 1994. godine ova drama o Zalivskom ratu podrazumijeva i oštru kritiku američke vanjske politike u svjetlu neočekivanog erotskog zanosa između dva mlada vojnika.
Prizori neizbrisivog terora kapitalizma, nacionalizma i imperijalizma
Naomi Vallace jedan je od najreprezentativnijih glasova savremene američke drame. Njeno dramsko stvaralaštvo obuhvata više od dvadeset godina pisanja, objavljivanja i scenskog izvođenja kako u SAD-u tako i širom svijeta. Njena autorska poetika je dio angažovane drame i teatra koji impliciraju subverzivne, ali i vrlo otvorene kritike političke i sociokulturne prirode posredstvom propitivanja strukture dramske tehnike. U srcu Amerike je komad koji, i nakon toliko godina od objavljivanja, ostaje njena najpoznatija i napriznatija drama čije su tematske okosnice (nažalost) aktuelne i u našem društvenom kontekstu.
Radnja drame U srcu Amerike prati dio događaja tokom operacije Pustinjska oluja u Perzijskom zalivu i uključuje proširene retrospektivne sekvence koje detaljno opisuju destruktivne sposobnosti visokotehnološkog oružja, te u isto vrijeme otkrivaju emotivne sklonosti glavnih junaka. Kao i njene druge drame (Svet koji iščezava, Tečna ravnica) i ova za vrijeme i mjesto radnje uzima period prisutne opasnosti prouzrokovane nekim velikim događajem.
U takvom ambijentu Wallace postavlja svoje likove tamo gdje je čovjek najranjiviji, podložan bolestima i različitim povredama; u ljudsku kožu se upisuju neizbrisivi terori kapitalizma, nacionalizma i imperijalizma.
Komad započinje dolaskom Fairouz, Amerikanke palestinskog porijekla, kod Cravera koji se vratio iz Iraka, da bi se raspitala za svog brata Remzija koji se vodi kao „nestali“. Iz te situacije se dalje nižu retrospektivne kratke scene koje nam postepeno prikazuju istoriju bolesti jednog poretka. Pratimo odlazak u vojnu službu dvojice mladića, njihovo propitivanje ideala i vlastitih emocija, i dobijamo jednu reprezentaciju vlasti koja maršira po istim mehanizmima u svim društvenim sukobima.
Na početku se likovi Cravera i Remzija konstituiraju kao gotovo idealni predstavnici imperijalnog poretka. Upravo sam otišao na intervju samo da iznerviram majku i sestru. Regrut me je pogledao, ja sam mu uzvratio pogled i tada mi je rekao nešto što mi je promijenilo život: Sine, sve što trebaš, sve je ovdje. U vojsci ćeš steći tihi osjećaj ponosa,1Izvorno: „I just went in for the interview to piss my mother and sister off. The recruiter said: “What you need, son, is all right here.” He looked at me, and I looked back. Then he said something that changed my life: “The army will give you a quiet sense of pride.” stoji kao osnovni motiv za odlazak u rat u slučaju Remzija. Međutim, iako se isprva čini tako, njegova želja nije pokrenuta slijepim povjerenjem u američke ideale, nego očajničkim bijegom iz identitarnih rascjepa sa kojima su se on i njegova porodica, porijeklom Arapi, suočavali tokom života. Poziv u vojsku je spas za čovjeka koji ne zna kamo niti kome pripada.
U takvoj atmosferi pratimo razvoj odnosa dvojice muškaraca –Amerikanca palestinskog porijekla Remzija i američkog marinca Cravera. U trećoj sceni prvog čina Remzi će upitati Cravera da li bi došao do njegovog tijela kada bi vidio da je on ubijen, to jeste, da li bi prešao tu udaljenost od jednog do drugog; u tom se pitanju objašnjava njihov odnos ide ka prevazilaženju svih postojećih granica – identitarnih ali i onih koji orkestriraju seksualne tabue.
REMZI: Ja ležim u pijesku i metak mi je u vratu.
CRAVER: I vruće je. Jebeno vruć dan, a sunce pravi rupu kroz moju vrelu glavu.
REMZI: Tačno. I ja sam mrtav.
CRAVER: Ali ja sam živ.
REMZI: I drago mi je da jesam.
CRAVER: Ali ti si bio moj drug. Bili smo prijatelji. . . samo prijatelji ili dobri prijatelji?
REMZI: Prilično dobri prijatelji.
CRAVER: Prilično dobri prijatelji.
REMZI: Tačno. A sada moraš doći do mene.. Preći..
CRAVER: Otprilike trideset pet stopa.
REMZI: I onda to uradiš. Šetaš. Najkraći i najvažniji put u tvom životu. I vjeruješ da to možeš učiniti dostojanstveno, snažno i, prije svega, sa tihim osjećajem ponosa.
CRAVER: Spreman sam.
REMZI: I ja sam.2REMZI: So there I am in the sand, a bullet in my neck. CRAVER: And it’s hot. A fucking hot day, and the sun is pissing a hole through my fucking hot head. REMZI: Exactly. And I’m dead. CRAVER: But I’m alive. REMZI: And glad to be that way. CRAVER: But you were my buddy. We were friends . . . just friends or good friends? REMZI: Pretty good friends. CRAVER: Pretty good friends. REMZI: Right. And now you have to cross the distance between us. CRAVER: About thirty-five feet. REMZI: And then you do it. The walk. The shortest and most important walk of your life. And you have to believe you can do it, with dignity in your stride, power and, above all, a quiet sense of pride. CRAVER: I’m ready. REMZI: So am I.
Remzijeva i Craverova veza odvija se kroz serije/scene flešbekova, sve do klimaksa u kojem mi saznajemo kako su njihove kolege vojnici Remzija pretukli na smrt nakon što su otkrili pravu prirodu njihovog odnosa. Craver i Remzi su u stalnoj potrazi za vlastitim identitetom i kako se bliži kraj drame, njih dvojica prihvataju svoju seksualnost i čitaocu ironično opisuju odnos koji društvo ima prema ljudima poput njih – Craver će za sebe reći da je on „Bijelo smeće, peder koji ljubi Arape.“ U srcu potpune dehumanizacije zarad profita, Remzi će konačno dovesti u pitanje razloge za svoju borbu:
REMZI: Zašto mi ovdje ubijamo Arape?
CRAVER: Za ljubav? Reci da je to za ljubav. Ne govori za naftu. Ne reci za slobodu. Nemoj reći za moć. Muka mi je od toga. Tačno je, zar ne? Ovdje smo zbog ljubavi. Reci to samo jednom. Za mene.
REMZI: Ovdje smo zbog ljubavi.
(Ljube se)3REMZI: Why are we here (Beat) killing Arabs? CRAVER: For love? Say it‟s for love. Don‟t say for oil. Don‟t say for freedom. Don‟t say for world power. I‟m sick of that. I‟m so fucking sick of that. It‟s true, isn‟t it? We‟re here for love. Say it just once. For me. REMZI: We‟re here for love. (They kiss)
Govoreći o tome i na ovaj način, Remzijev poziv na šetnju do njegovog vlastitog tijela ne samo da objašnjava empatiju nego nudi metaforičan prikaz brisanja granica između sebe i drugih. Remzi i Craver se, kako vrijeme prolazi, otvaraju jedan prema drugom, mijenjaju, i uspijevaju da prigrle svoje emocije uprkos tome što su za taj čin odabrali najneprikladnije mjesto i vrijeme.
Prošlost nikad nije završena
U ovoj drami svjedočimo jednoj političkoj situaciji, to jeste anticipiranju slike svijeta koja je ostavila izuzetno bolan trag na pojedincima, sudbinama troje mladih ljudi. Prošlost u scenama što se smjenjuju penetrira u sadašnjost kako bi učesnicima te stvarnosti prikazala određenu istinu.
Dramski komadi Naomi Wallace nastanjuju likovi koji nisu uslovljeni vremenskim okvirom niti smrtnošću – veliki broj njih je odveć mrtvo. U srcu Amerike je drama koja uključuje dva takva lika – oni dolaze iz 1968. godine kako progonili ljude iz sadašnjosti: Lue Ming, Vijetnamka ubijena u masakru u My Lai-u i poručnika Boxlera, koji utjelovljuje ostarjelu dušu poručnika Villiam Calleya, odgovornog za mnogobrojne zločine. Lue Ming je opisana kao „duh koji se dobro drži“, a Boxler je „duša poručnika Calleya“ – ona je žena koja dolazi u miru da proganja krvnike, a on je predstavnik tih krvnika.
Kod Wallace se u ovom komadu sudaranje vremenskih instanci odvija u svrhu jednog cilja – prikazati sav besmisao kako Vijetnamskog tako i Zalivskog rata i potcrtati da, kako će to Lue Ming u jednom trenutku reći, prošlost nikada nije završena. Sociopolitički sukobi su doprinijeli razaranju kulture i identiteta, a nikako uspostavljanju novih, boljih poredaka. Iako pripadaju različitim društvenim i temporalnim kontekstima, njih dvoje su predstavnici svakog čovjeka čija je sudbina bila zahvaćena ratom – da li je u pitanju žrtva stradanja tokom američkih ratnih zločina poput Lue Ming ili dželat utjelovljen u poručnikov lik.
LUE MING: Jesam li ti nedostajala?
BOKSLER: Žao mi je, ali ne mogu da se sjetim..
LUE MING: Pažljivo mi pogledajte lice.
BOKSLER: Ne.
LUE MING: Sjetićete se hoda. Ne postoji niko na svijetu ko hoda kao Lue Ming. (Hoda)
BOKSLER: Izvini.
LUE MING: Kako to da se ja sjećam tebe, a ti mene ne?
BOKSLER: Šta je bilo – bilo je.
LUE MING: I to što je bilo se često ponovo dogodi. Iznova i iznova..4LUE MING: Have you missed me terribly? BOXLER: I’m sorry, but I can’t place you. LUE MING: Take a look at my face, closely. BOXLER: Nope.
Drugi su u ovom komadu svi likovi koji su nosioci različitih povreda i ožiljaka što ih spriječavaju da uspravno i uzdignute glave hodaju. Duh Vijetnamke Lue Ming hoda savijene kičme, kao i sve žene u njenoj zemlji, majka Fairouz i Remzija šepa zbog povreda koje su joj nanijeli izraelski vojnici; svaki korak koji ove žene naprave unaprijed je determiniran etnicitetom, mržnjom, vjerskim sukobima, klasnim i rasnim nasiljem.
U srcu Amerike je drama koja oslikava odnos zločinca, žrtve i svjedoka, te ga postavlja na jedan viši nivo, na stepen univerzalnosti koji je zastrašujuće prisutan u različitim istorijskim periodima, pa i ovoj našoj sadašnjici. Fairouz suočava svog brata Remzija sa posljedičnošću pomenutog odnosa podsjećajući ga da je sakriven stajao i posmatrao kada ju je napala gomila djece. „Postoje tri vrste ljudi“, kaže ona. „Oni koji ubijaju. Oni koji umru. I oni koji gledaju. Koji si ti, Remzi?“ Njezina drama ovo isto pitanje ostavlja i za publiku jer se oblici iste trijade ponavljaju, iako su odjenuti u drugačije kontekstualne prilike.
Vladanje nad teritorijalnim ustrojstvom zemlje pomoću aparata sile i administrativnim tehnikama moći nije norma već egzistencijalna prisila koja se sprovodi kao zakon. U tom zakonu ljudi poput Boxlera imaju glavnu riječ jer predstavljaju ideje države, dok se podrazumijeva kako su Remzi i Craver samo produžene ruke tog mehanizma. Trenutak u kojem se iz tog ustroja izbace pretpostavljene i nametnute norme dolazi do skandala i, u konačnici, smrti.
Sloboda koja je esencijalni konstituent identiteta kako naroda tako i pojedinca je razorena imperijalnom moći onih koje utjelovljuje Boxler; prisilna kolonizacija pod isprikom civilizovanja i interakcije različitih naroda prikazuje moralni poraz zapadnog društva. Remzi i Craver pronalaze način za svoju vrstu ujedinjenja, ali pod koju cijenu? Konačni proizvod i nuspojava želje za iskrenim emocijama u ratnom okruženju jesu smrt ili patnja uzrokovana proganjanem duhova (loše) prošlosti. Nezaustav ljivi mehanizam njezinog prodiranja stvara mentalno i fizički osakaćene ljude, a mrtvi još jednom ne dobijaju priliku da počivaju u miru.
U srcu Amerike nije komad klasično mišljene dramaturgije, ali svakako da svojim ispisivanjem tragike ljudskog tijela i duha, te njenim konačnim iskupljenjem na kraju nudi cjelovit prikaz sudbine i slike (našeg) svijeta. Tako Wallace ovim djelom analizira kulturu na način na koji je taj proces opisao Raymond Williams u svom eseju Analiza kulture:
„Analiza kulture je kritička aktivnost kojom se priroda mišljenja i iskustva, detalji jezika, forma, i konvencija u kojima se javljaju, opisuju i vrednjuju. Analiza kulture je, na osnovu takve definicije razjašnjavanje značenja i vrednosti, i eksplicitnih, u određenom načinu života, u određenoj kulturi. Takva analiza uvek će podrazumevati istorijsku kritiku kojom se dela uma i mašte analiziraju u odnosu na konkretne tradicije i društva, ali i analizu elemenata načina života. Takva analiza će se, dakle, kretati od „idealne — otkrivanja određenih apsolutnih ili univerzalnih, ili bar viših i nižih značenja i vrednosti, preko „dokumentarne” — kojoj je glavni cilj razjašnjavanje određenog načina života, sve do naglaska koji, u istraživanju određenih značenja i vrednosti ne teži toliko njihovom poređenju kao načinu uspostavljanja skale (vrednosti), koliko ispitivanju njihovih načina promene da bi se otkrili odredeni opšti „zakoni ili tendencije“, kroz koje se društveni i kulturni razvoj u celini može bolje razumeti.“
Uspostavljanjem odnosa između Remzija i Cravera, upliva (univerzalne) prošlosti utjelovljene u lik Lue Ming sa retrospektivnim obraćanjem iračkom iskustvu, Wallace opisuje sliku svijeta koja počiva na poremećenim vrijednostima. Duboko svjesna kako je teško uzdrmati neke temelje patrijarhalne i seksističke kulture autorica svoj glas daje protiv svih onih predstavnika određenog perioda u prošlosti koji su zagovarali katarzu države i društva nasilnim nametanjem vrhovne moći.
***
Naomi Wallace ovdje koristi univerzalne aspekte ljudske egzistencije sa kojima bi se svaki gledalac mogao suosjećati – mi možda nemamo slično iskustvo ovome o kojem čitamo, ali sasvim sigurno sa likovima dijelimo istu emociju kada je u pitanju preživljavanje porodice, kolektiva i društva u cjelini.
Lue Ming se suočava sa Boxlerom u sceni u kojoj publici otkriva da je on ubio njenu kćerku. Ona ukazuje na probleme izazvane muškim nasiljem i uspostavlja se kao lik koji kritički, kroz cijeli komad, ističe pravu sliku rata – poput Fairouz, i Lue Ming zanima samo istina i njoj će podrediti prijeko potrebna suočavanja sa nasilnicima. Ista ona suočavanja koja Wallace preporučuje američkom društvu i svakom kolektivu koji je dio svog identiteta ogrnuo velom krvavih sukoba. Iako se u ovom komadu mogu prepoznati brojne aktualije i univerzalne teme, on je bio naročito popularan u Evropi, posebno u Velikoj Britaniji i Francuskoj, više nego u Sjedinjenim Američkim Državama gdje pojedina publika i kritika i danas njene drame posmatraju kao negativno ideološki markirane.
Saznanje da su Remzija na smrt pretukle njegove kolege uznemirujući je trenutak za gledaoca, koji šalje daleko snažniju poruku ove autorice; nasilje prema homoseksualcima u američkoj vosjci, diskriminacija i svaki vid zazora, postaje jako važno socijalno pitanje, kako za SAD tako i za cijeli svijet. U srcu Amerike je drama koja za svoj okvir ima političku priču, ali njen kraj ilustrira nadu, uprkos svemu. Remzi i Craver se utrkuju, trče ka nekom cilju koji će možda u budućnosti biti otvoreniji za ljubav, a isključiviji prema svim dehumanizirajućim društvenim praksama.
Literatura:
* Wallace, Naomi. „In the Heart of America and Other Plays“. New York: Theatre Communications Group, 2000.
Ivana Golijanin (Istočno Sarajevo, 1995), završila je studij Komparativne književnosti. Oblasti njenog interesovanja su, pored književnosti, i pozorište i filmska umjetnost, a forma izraza esej i umjetnička kritika. Autorica je nekoliko destina književnih kritika i prikaza u bh. časopisima za kulturu i književnost Život, Izraz, Bosanska vila, kragujevčkim Koracima, tekstova koji u objavljeni na stranicama bosanskohercegovačkog PEN-a i u sklopu projekta Ženska čitaonica, te dramske adaptacije na bosanski jezik priče o Karađozu „Čarobna lampa“ Džengiza Ozeka koja se izvodi u Pozorištu mladih Sarajevo. Piše filmske kritike za Oslobođenje koje možete čitati na web stranici istoimenih novina.