Image default
Reč i misao

Lamija Milišić, Identitet književnih likova: kreacija vs. interpretacija

Identitet književnih likova: kreacija vs. interpretacija

 

Piše: Lamija Milišić

Pojam ontološke nepotpunosti književnih (ili uopće fiktivnih) likova odnosi se na činjenicu da ako neki aspekti dotičnog lika nisu navedeni u tekstu, neće nikada ni biti postojani dio tih likova, odnosno neće ih biti mogućno identificirati sa tim likom. Dakle, ukoliko u tekstu nigdje nije navedeno koje su boje junakove oči, da li to znači da boja njegovih očiju ostaje nepoznata za čitatelja ili pak da njegove oči uopće ne mogu biti bilo koje boje? Da li potonja opcija drugim riječima znači da svojstvo „boja očiju“ nije uopće primjenjivo na tog junaka?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje bitno je shvatiti odakle je poteklo, odnosno, bitno je shvatiti da su određene značajke o identitetu književnih likova u ovom slučaju pretpostavljene. Književni lik nije ljudsko biće, ali ukoliko postavljamo pitanje o njegovoj boji očiju (koju tekst ne spominje), to znači da identitet lika posmatramo kao analogon ljudskog bića pa ako se u tekstu navodi da lik nešto posmatra, mi pretpostavljamo da ima organe vida i, samim tim, da ti organi imaju boju. Problematična okolnost u toj situaciji jeste pretpostavka da je književni lik kao tekstualni entitet sposoban imati organe, a posljedica je činjenice da fiktivni svijet kao takav nije autonoman, već proističe iz procesa komunikacije s njegovom specifičnom referencijalnom strukturom (strukturom kojom referira na svijet van vlastitog i inicira sličnosti s tim vanjskim svijetom).

Stav autorice ovog eseja prema navedenoj problematici blizak je strukturalističkoj vizuri na istu. Shodno tome, neizostavno je napomenuti na primjedbu R. Barthesa da likovi ne mogu biti ni opisani ni klasificirani kao „osobe“ – lik je književna folija odvojena od ličnosti i stoga izložena/sklona ambigvitetu. Barthes također ističe da lik i njegov razvoj nisu unutar biografskoga vremena (tj. ne pripadaju realnoj hronologiji), drugim riječima, simbolička struktura koja čini identitet lika je reverzibilna i može se čitati u raznim smjerovima. Dakle, lik kao jezička konstrukcija ima referentnu moć, time referira na određene značajke ljudskih bića i stoga i sam simulira čovjeka. Međutim, skup značajki lika, odnosno njegov identitet, tekstualan su sklop, dakle sastavljen od riječi čiji međusobni odnosi imaju moć višeznačja (ambigviteta koji spominje Barthes). Nadalje, lik je uvijek predstavljen, odnosno njegov identitet je izgrađen, iz određene tačke fokalizacije, te sa mogućnim vremenskim preskocima i rupama, koji pridonose toj fokalizaciji i slici lika koja se želi ostvariti.

Ono što čitatelj radi jeste da imerzijom u tekst ima slobodu dopune likova koje u tom tekstu nalazi. Pitanje je da li su te dopunjene verzije zaista isti likovi, te da li te (uslovno rečeno) verzije lika znače da lik može postojati izvan teksta, odnosno, da je književni lik nezavisan od teksta. Drugo pitanje je zašto čitatelj ima poriv za dopunom, odnosno za nadogradnjom identiteta lika. Na to drugo pitanje sam dijelom pokušala odgovoriti u tekstu „Ontološki status književnih likova“[mfn]Milišić, L. „Ontološki status književnih likova.“ Portal E-volucija, 2020.https://www.academia.edu/43813471/Ontolo%C5%A1ki_status_knji%C5%BEevnih_likova[/mfn] iz 2020. godine, predloživši da književni tekst posmatramo kao vrstu performativa. Ovaj bi prijedlog je sada potrebno elaborirati. Prijedlog bi se trebao uzeti uslovno, isključivo u smislu da književni tekst i performativ imaju određene zajedničke osobine. Pri tom mislim na činjenicu da nisu ni istiniti ni lažni, te da se smatraju uspješnim pod određenim konvencijama u kojima su izgovoreni/pročitani. S tim u vezi, performativ uspješno mijenja činjeničnu stvarnost ukoliko biva izgovoren u prikladnom kontekstu, tj. sukladno određenim konvencijama. Izvjesno je da književni tekst uspješno mijenja činjeničnu stvarnost ukoliko biva pročitan u prikladnom kontekstu – koji u ovom slučaju znači tzv. suspension of disbelief (suspenzija nevjerice), kontekst u kom čitatelj dopušta sebi imerziju u tekst tako što svjesno odluči vjerovati fiktivnom svijetu kao da se zaista dešava. Suspension of disbelief dovodi do toga da se mijenja činjenična stvarnost u trenutku kada se čitatelj recimo rasplače zbog smrti junaka ili kada književnog lika ili fiktivnu radnju/situaciju počne uvoditi u činjeničnu stvarnost kojoj inicijalno lik/radnja ne pripada.

Na primjer, kada čitatelj izgovori rečenicu tipa „Da se ovo desilo Molly Bloom, ona bi reagovala drugačije.“, čitatelj izvodi književnog lika izvan teksta i zamišlja šta bi taj lik uradio u nekoj vantekstualnoj situaciji. Dakle, čitatelj svoju interpretaciju Molly Bloom izvodi iz tekstualnog konteksta Uliksa i njen identitet primjenjuje na vantekstualni kontekst, gdje identitet podrazumijeva skup osobina Molly Bloom koje su u tekstu ukazane doslovnim opisom ili kroz radnju, a pomoću kojih ona sliči ljudskom biću. Međutim, ne bi se svi teoretičari književnosti složili da je Molly Bloom u rečenici „Da se ovo desilo Molly Bloom, ona bi reagovala drugačije.“ ista Molly Bloom iz Uliksa. B. Richardson u tekstu „Transtextual Characters“[mfn]Richardson, B. „Transtextual Characters.“Characters in Fictional Worlds: understanding imaginary beings in literature, film and other media, ur. J. Eder, F. Jannidis, R. Schneider. Walter de Gruyter GmbH & Co. KG, Berlin/New York (2010): 527-542.[/mfn] ovaj fenomen zove iluzornim varijantama, pod čime podrazumijeva likove s istim imenom, ali u konačnici potpuno različite (a ne varijante povezane imenom). Dakle, Molly Bloom iz navedene rečenice je iluzorna varijanta Joyceove Molly Bloom iz Uliksa – iako ih povezuje isto ime, radi se o potpuno dva različita fiktivna lika, koji pripadaju različitim (van)tekstualnim kontekstima i stoga nisu identitarni. Međutim, zar Molly iz date rečenice upravo svojim imenom ne referira na Molly iz Uliksa i to, ako nikako drugačije, davši sebi jednako ime? Zar fiktivni lik iz rečenice ne duguje svoj nastanak Joyceovom liku, zar identitet Molly iz rečenice nije suštinski zavisan od Molly iz Uliksa?

Ako se i ne radi o varijantama istog lika, između njih postoji određena veza, a tom kontekstu interesantna je podjela književnih likova M. E. Reicher[mfn]Reicher, M.E. „The Ontology of Fictional Characters.“Characters in Fictional Worlds: understanding imaginary beings in literature, film and other media, ur. J. Eder, F. Jannidis, R. Schneider. Walter de Gruyter GmbH & Co. KG, Berlin/New York (2010): 111-134.[/mfn] na maximal i submaximal.[mfn]Ovdje zadržavam pojmove na engleskom jeziku budući da nema zvaničnog prijevoda, a moj slobodni prijevod bi mogućno doveo do nejasnoća. [/mfn] Naime, Reicher književnog lika posmatra kao skup odlika koje čine njegov identitet. Maximal lik sadrži isključivo interne odlike, odnosno one koje eksplicira u određenim dijelovima narativa. Submaximal lik je podskup tih internih odlika. Na datom primjeru, Joyceova Molly Bloom u Uliksu bi bila maximal lik, dok bi Molly u rečenici „Da se ovo desilo Molly Bloom (…)“ bila submaximal lik. Stoga bi se moglo reći da je Molly iz date rečenice podskup Joyceove Molly, odnosno da se radi o varijantama jednog književnog lika, jedinstvenog identiteta.

Reicher književne likove naziva tzv. nejasnim objektima – objektima bez jasnih granica. Za pojašnjenje nejasnih objekata Reicher za primjer uzima oblake: nakupine molekula vode, okružene drugim molekulama vode u atmosferi za koje se ne može sa sigurnošću reći da (ne) pripadaju tim oblacima (ali oblaci zbog njih imaju nejasne granice). U kontekstu identiteta književnih likova, ovo određenje znači da se lik percipira kao skup odlika (ili pak podskup odlika nekog šireg skupa/lika) – no granice tog skupa nikada nisu do kraja jasne i podložne su promjenama uslijed različitih čitanja ili uvođenja lika u vantekstualni kontekst. Kada bismo tražili izvjesnu esencijalnu odliku Molly Bloom, konzistentnu i nužnu za nju u svim tim različitim čitanjima i kontekstima, ne bismo je našli. Stoga je pomenuta suštinska zavisnost Molly iz rečenice i Molly iz Uliksa neodrediv pojam. Prema Reicher, kriterij za određivanje nužnih i kontingentnih odlika lika je nerješiv, a ako ne možemo naći esencijalnu odliku književnoga lika, to u konačnici znači da je identitet književnih likova nejasan.

Pomenuti kriterij je nerješiv i radi načina kreacije književnoga lika i radi mehanizama interpretacije istog. Kreacija književnog lika podrazumijeva jezičku konstrukciju i ambigvitet koji je Barthes opisao, a taj ambigvitet za posljedicu ima mnoštvo čitateljskih interpretacija datog književnog lika. Te interpretacije nerijetko su zavisne od kulturološkog ili bilo kog drugog vantekstualnog konteksta u kom se čitatelj nalazi. Čitatelj će iz (van)tekstualnog konteksta interpretirati identitet lika i potom načiniti submaximal lika sa određenim osobinama lika kog je iščitao. Taj submaximal lik potom ulazi u pomenuti vantekstualni kontekst i u njemu obitava kao referenca na maximal lika čiji je podskup. Budući da ih ne veže nijedna odlika za koju se sa sigurnošću može reći da je esencijalna za datog lika, za submaximal likove možemo reći da referiraju na maximal lika, ali ne i da su njegove verzije.

*

U pogledu ideje o (sub)maximal likovima (ideje o likovima kao (pod)skupovima) – čini mi se da djelo Finnegans Wake (Finegana buđenje) J. Joycea nudi dobar uvid u način (raz)gradnje identiteta književnih likova. U nastavku ću navesti primjer iz pomenutog djela, a kojim nastojim ukazati na postupak u kom se tekst opire stvaranju skupa lika, odnosno tekst koji autoreferencijom onemogućuje čitatelju iščitavanje identiteta likova. Bitno je istaći da se čitatelj u Finnegans Wake ipak susreće s likovima, ili bar sa jezičkim konstrukcijama koje bi formalno trebale čitanjem polučiti likove. U tekstu „Joyceov ‘Finnegans Wake’ i McCarthyjev ‘Remainder’: kodiranje i jezičko raslojavanje“[mfn]Milišić, Lamija. “JOYCEOV FINNEGANS WAKE I MCCARTHYJEV REMAINDER: KODIRANJE I JEZIČKO RASLOJAVANJE.” Umjetnost riječi 63, br. 1-2 (2019): 51-76. https://doi.org/10.22210/ur.2019.063.1_2.03[/mfn] iz 2019. godine,navela sam dotični dio iz Finnegans Wake u kontekstu autoreferencije teksta i posljedica koje one ima na književne likove. Utjecaj autoreferencije na književne likove dešavao se na dva plana identifikacije likova, naime na planu imenovanja likova i planu pojedinačnih diskursa likova.

Samo ime književnog lika jedna je od temeljnih metoda identifikacije tog lika u tekstu, ali kako smo vidjeli, i u stvaranju iluzornih verzija tog lika. Neki od glavnih likova u Finnegans Wake su otac HCE i majka ALP. „HCE“ se pojavljuje u nizu formi u tekstu, a jedna od njih je „Here Comes Everybody“. Te tri riječi se pojavljuju u rečenici koja ostaje smislena u oba slučaja – i kad se riječi pročitaju zasebno (u značenju „evo svakoga“) i kad se u njima prepozna ime jednog od glavnih likova teksta. Dakle, ime lika u ovom slučaju zapravo nije isključivo u službi identifikacije lika – sam tekst izbjegava eksplicitno imenovati/referirati na lika kao jedinku – a da ironija bude veća, u pomenutom primjeru tekst nam otkriva da ime pojedinca HCE zapravo može značiti Svako.

Ime književnog lika ALP se u tekstu pojavljuje u nekoliko formi. Prva, ona koja je najsličnija uvriježenim načinima imenovanja lika, „ALP“ koristi kao inicijale za Annu Liviju Plurabelle. Druga forma koristi činjenicu da riječ „ALP“ podsjeća na Alpe pa trokutasto uređene rečenice na početku sedmog poglavlja Finnegans Wake sadržajno govore o Anni Liviji Plurabelle, ali i način na koji su vizualno poredane referira na trokutasti oblik planine (Alpi). Shodno ovome, ALP je književni lik o kom se govori u tekstu, ali i sam tekst poprima njen oblik, obzirom na ambigvitet njenog imena (ALP= Alpe). Stoga ALP, slično kao i HCE, dijelom posmatramo kao jedinku, a dijelom kao oblikovni, narativni principgrađenja teksta. Drugim riječima, ALP i HCE ponekad liče na ljudska bića, ali češće o njima razmišljamo kao o skupini slova i o svim mogućim jezičkim igrama i referencijama koje se iz njih mogu izvesti. Identitet ovih književnih likova, odnosno skupinu njihovih odlika, zapravo čini skupina odlika teksta kom pripadaju. Skup odlika maximal likova proširuje se do granica samog teksta, toliko da je upitno može li se govoriti o internim odlikama koje se u tekstu ekspliciraju – ako se pojedine odlike i javljaju, njih tekst eksplicira i time ponovno artikulira u fiktivni svijet i time one postaju i odlike likova i odlike fiktivnog svijeta kom pripadaju.

Ova je okolnost još očitija na planu pojedinačnih diskursa likova. U pomenutom tekstu iz 2019. sam za likove u Finnegans Wake navela:

„Njihov govor nikada nije slobodan od šireg konteksta u kom se pojavljuje i upravo to denotiranje riječi koje likovi koriste u određenom kontekstu služi tome da se riječi povežu u novi kontekst, u kontekst samog teksta Finnegans Wake, možda u sjećanje samog teksta, a nikako pojedinačnog lika.“[mfn]Ibid., str. 64.[/mfn]

Dakle, Finnegans Wake diksurs književnog lika ne koristi za gradnju identiteta tog lika, već za, uslovno rečeno, gradnju identiteta teksta. Jedna od najefikasnijih metoda identifikacije književnih likova svakako je fokalizacija – kada je lik fokalizator, njegov svjetonazor posredno izražava njegove odlike i upotpunjuje identitet. Nerijetko se u tim situacijama opisuju sjećanja dotičnoga lika, kakav je slučaj u osmom poglavlju prve knjige Finnegans Wake. Ovaj primjer sam navela u tekstu iz 2019. pa ga ovdje ukratko prenosim:

“’Još još! Još još! Kaži mi još. Ispričaj mi sve do tančina. Hoću da znam svaku svakcatu sitnicu. Sve do onoga kako se desilo da na vrbi rodi grožđe’ (naglasila L. M.; Džojs 2014: 203). Naglašen afraza (na engleskom bi glasila ‘when pigs fly’, u ovom slučaju ‘the potters fly into jagst hole’) spominje se ranije u tekstu, u sedmom poglavlju. Ovaj put tu frazu izgovara Shaun. Dakle, kada pralja želi znati ‘kako se desilo da na vrbi rodi grožđe’, ona direktno referira na kontekst u kom je koristi Shaun. Praljin diskurs preuzima kontekst Shaunovog diskursa. (…) Drugim riječima, ako jedna pralja od druge traži da joj kaže ‘kako je došlo do toga da na vrbi rodi grožđe’, pralja koja govori o tom događaju zapravo ne go­vori o ličnim sjećanjima, jer događaj “kad na vrbi rodi grožđe” referira na Shaunov govor kom pralja nije mogla svjedočiti (ali mu je svjedočio sam tekst Finnegans Wake).”[mfn]Ibid., str. 62-64.[/mfn]

Dakle, sjećanje književnog lika je u ovom slučaju sjećanje teksta. Sjećanje dva lika artikulira se kroz isti diskurs/frazu „kad na vrbi rodi grožđe“ i stoga ta sjećanja ne mogu funkcionirati kao sredstvo identifikacije likova, već, opet uslovno rečeno, identifikaciju samog teksta. Pod tom identifikacijom podrazumijevam autoreferentnost, samosvijest teksta.

*

Tamo gdje smo očekivali autentično sjećanje lika, dobili smo tekst koji razmišlja o samome sebi. U Finnegans Wake odlike likova se neprestano obznanjuju kao odlike samog teksta. Usporedbom Reicherinih (sub)maximal likova sa likovima u Finnegans Wake vidjeli smo da tekst svoje vlastite odlike eksplicira kroz sredstva identifikacije likova – pa tako esencijalna odlika svih likova postaje sam tekst koji ih generiše. Posljedično tome, Joyceove likove, HCE, ALP itd. posmatramo kao maximal likove za koje je upitno da li mogu imati svoje iluzorne verzije, odnosno, da li je mogućno iz njih polučiti submaximal likove. Ti maximal likovi vezani su isključivo za kontekst teksta koji ih generiše – kada bismo pokušali napraviti njihove, uslovno rečeno, verzije, bili bismo primorani govoriti o njima diskursom Finnegans Wake, odnosno njegovom lošom kopijom. Drugim riječima, ovi likovi neodvojivi su od Joyceovog teksta, nisu transtekstualni jer – kako napraviti verziju HCE kad bez teksta kom pripada ne možemo uopće navesti njegove distinktivne odlike? Granice identitetskih skupova takvih likova široke su kao i sam taj tekst.

Može se reći da je Finnegans Wake tekst koji samog sebe misli, time se također može reći da je to tekst koji ogoljuje narativne mehanizme kojima kreira svoj fiktivni svijet. Među tim mehanizmima svakako je onaj gradnje književnih likova. Finnegans Wake pokazuje kako nastaje Barthesova književna folija – i neprestano upire prstom u tu foliju, tako da čitatelj vidi nju, a neljudsko biće. Time narušava princip gradnje identiteta književnoga lika – iz teksta je otežano polučiti odlike lika, koje bi se kasnije mogle iskoristiti za verzije tog lika u vantekstualnom kontekstu. Međutim, HCE i ALP su i dalje književni likovi (po svim formalnim značajkama – imaju ime, diskurs, sjećanja) samo što su te značajke ogoljene – ti likovi i dalje imaju identitet, ali ogoljavanjem mehanizama simulacije tog identiteta, oni postaju neodvojivi od teksta koji ih generiše. Oni obznanjuju ono što svi književni likovi zapravo jesu (kada bismo, čitajući, odoljeli imerziji u tekst) – imaginativni entiteti generirani tekstom i stoga neodvojivi od njega. Novi tekst koji referira na likove drugog teksta u krajnjoj mjeri može ostvariti tu referenciju, ali ne i prenijeti baš te likove u sebe.

Kada Reicher govori o esencijalnoj odlici lika, propušta naglasiti da li je to kreirana ili interpretirana odlika. Esencijalna odlika je baš zbog ambigviteta kreacije i interpretacije nerazrješiva – osim ako ju ne vratimo tekstu kao sučelju kreacije i interpretacije. Stoga je esencijalna odlika lika, srž njegovog identiteta, pripadnost tekstu koji ga generira.

LITERATURA:

  1. Bahtin, M. Autor i junak u estetskoj aktivnosti. Novi Sad: Bratstvo-Jedinstvo, 1991.
  2. Biti, V. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica Hrvatska, 2000.
  3. Eco, U. “On the ontology of fictional characters: A semiotic approach.” Sign Systems Studies 37, br. ½ (2009): 82-97
  4. Eder, J., Jannidis, F. i Schneider, R., ur. Characters in fictional worlds : understanding imaginary beings in literature, film, and other media. Berlin/New York: De Gruyter, 2010.
  5. Friend, S. “Fictional Characters.” Philosophy Compass 2, br. 2 (februar 2007): 141-156
  6. Hepola, A.J., “The Reality of Fictional Characters and the Cognitive Value of Literature:Some Surprising Insights from Philosophy.” Expositions 8, br. 2 (2014): 79–89
  7. Milišić, L. “JOYCEOV FINNEGANS WAKE I MCCARTHYJEVREMAINDER: KODIRANJE I JEZIČKORASLOJAVANJE.” Umjetnost riječi 63, br. 1-2 (2019). https://doi.org/10.22210/ur.2019.063.1_2.03
  8. Newman, I. “Virtual People: Fictional Characters through the Frames of Reality.” The Journal of Aesthetics and Art Criticism 67, br. 1, Posebno izdanje: The Poetics, Aesthetics, and Philosophy of Narrative (zima, 2009): 73-82
  9. Lešić, A. Bahtin, Bart, strukturalizam: književnost kao spoznaja i mogućnost slobode. Beograd: Službeni glasnik, 2011.
  10. Quine, Willard Van Orman. “On what There is.” The review of metaphysics: a philosophical quarterly 2, br. 5 (1948): 22-38
  11. Zalta, E. N. “Referring to Fictional Characters.” Dialectica 57, br. 2 (2003): 243–254

Lamija Milišić je književna kritičarka i teoretičarka književnosti. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu „Joyceov ‘Finnegans Wake’ i McCarthyjev ‘Remainder’: kodiranje i jezičko raslojavanje“. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnja je dopisnica časopisa za književnost i kulturu „Život“, a njene eseje, književnoteorijske tekstove, kritike i naučni rad objavili su časopisi i portali: „Umjetnost riječi“, „Novi Izraz“, „Strane“, „Dunjalučar“, „Oslobođenje“, itd. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.

Povezani članci

Biti književni disident

Prop, ili: mala Summa smehologije

Igra u detektivskom žanru

Ostavite komentar