hodanje
Na nozi mi je ogromna rana,
svi koji su je izbliza pogledali
upali su unutra.
List mi je vjekovima nosio gradove
zato grebem cestu dok hodam.
Ipak, postoje i neke prednosti:
kad sam žedan
dohvatim vatrogasca iz džepa
pekara kad sam gladan.
Ponekad naiđem na ljude koji mi se svide:
farmera koji je ostavio ženu
i jebe svoje drvo masline noću
dijete koje je pobjeglo od kuće
i sad spava u špilji
nadajući se da nikad neće ostarjeti —
ali većinu vremena svima koje srećem govorim
priđi bliže dođi dođi dođi
pokazat ću ti veliku pukotinu
koja zjapi preko moje desne noge.
Slušaj me:
pljujem svoje zube na zemlju
kao da su kralješci
razdiru me dok iznova klijaju u mojim leđima
ipak
radi sreće koju osjetim svaki put
kad vidim novu petu kako nestaje u mom tijelu
svo se ovo hodanje
i ove neprospavane godine isplate.
Neki uporno pitaju
«zašto jaučeš?»
drugi «hej, poštaru,
gdje si izgubio torbu?»
Odgovaram
«Nema smisla da od mene očekujete poštu
svako pismo koje sam držao u ruci
odmah se pretvorilo u pepeo».
Kad padnem, neće to biti od umora
nego jer će mi biti muka od hodanja.
Christos Armando Gezos je rođen 1988. u Albaniji i odrastao u Grčkoj. Diplomirao je geodeziju na Nacionalnom tehničkom sveučilištu u Ateni. Objavio je jednu zbirku poezije (Državna nagrada za prvu knjigu 2013.), dva romana, knjigu kratkih priča i slikovnicu za djecu. Rad mu je predstavljen u mnogim antologijama te je predstavljao Grčku na međunarodnim sajmovima knjiga. Sudjelovao je na međunarodnom program rezidencija “Odisejevo utočište” 2018. i 2019. godine na Mljetu, u Ljubljani i u Larisi.
Autor naslovne fotografije: Milomir Kovačević Strašni