…Nezaposlenost je dosegla novi maksimum i u ovom trenutku svaki drugi stanovnik nema posao. Sa vrha stižu riječi ohrabrenja uz apel da se građani strpe još malo, jer uskoro stižu bolji dani…
Već tri mjeseca nije pratio vijesti. Osjećao se dobro; njegovi gomoljasti podočnjaci su donekle okopnili, lice mu se ponešto odmrštilo i ispeglalo, a i krv je, čini se, ponovo zakolala njegovim obrazima, stidljivo ih rumeneći. Prestao je da grize zanoktice, a nekad jedva primjetne pauze između cigareta su se razvukle u višečasovno ritmično bešumno udisanje čistog vazduha.
…Osnovne životne namirnice – termin koji obuhvata isto što i u srednjem vijeku – poskupjele su treći put ovog mjeseca. Vlastodršci krivicu vide u klimatskim promjenama, sušama, poplavama i dalekom El Ninju čiji se efekti osjete i na stanju ovdašnjih robnih rezervi…
Slušao je muziku. Često i mnogo. Nekada Korsakova, pokatkad fuge Bizea i Šostakoviča, ponekad Majlsa Dejvisa ili Sajmona i Garfankla, ali rijetko kad bilo šta snimljeno nakon ljeta ljubavi 1967. godine (kada su se ulazna vrata počela zaključavati, a ljudi postali sumnjičavi, previše oprezni i lišeni ljepote spontanosti u novonastalom ambijentu paranoje). Smatrao je da nakon ljubavi dolaze samo loše stvari uzrokovane bolom, zavišću, čamotinjom, bijesom… Stampedo bas bubnja, škripanje potrganih žica, cvilenje klavijatura, vrištanje, stenjanje, isprebijani repovi osminki i napukle glave četvrtinki – kakofonski teror se poput bolesti širio iz stana ispod i, nadglasavajući uhougodne note iz njegovog gramofona, nagovještavao poraz ljubavi i njeno povlačenje pred nezaustavljivim naletima nesnosne mržnje i agresije. Stavljao bi tada slušalice preko ušnih školjki, uranjavši tako u plimu samoobmane u kojoj lijepo nadvisuje ružno, u kojoj ljubav pobjeđuje strah i užas.
…Rođenja su urijedila i, kao i liječenje ili sahranjivanje, postala su privilegija bogatih, ili bolje, onih koji to mogu da si priušte. Sve su češći slučajevi da ljudi umiru u svojim kućama, u neimaštini i zaboravljeni od svih, a nadležni se pitaju: „Ko će da plati troškove sprovoda?“…
Spavao je i više nego dovoljno. Deset, ponekad i dvanaest sati. Rijetko je sanjao, gotovo nikada. A i kada bi sanjao, bile bi to epizode tuđih života, neke nedoživljene dogodovštine junaka pročitanih romana, smijeh boljih vremena što se prolama sa drugih geografskih širina. Tih bi se jutara budio posebno okrijepljen, duše zaliječene spoznajom da ima nade, da bolje postoji. Tada bi, uz dozu ugodne jutarnje gorčine koja razgaljuje i budi osjetila, nastavljao da domaštava te paralelne stvarnosti, izmišljajući svoj život i proživljavajući ga na prisojnim stranama bezimenog predgrađa. Ponekad bi, uz dodatni napor, uspio da se prisjeti i stvarnih, rijetkih, ali divnih i dalekih događaja ili lica što se izgubiše u vrtoglavici zbilje koja umara, davi i otuđuje.
…Stopa samoubistava je u porastu. Broj korisnika narodne kuhinje je u porastu. Sve je više maloljetničke delikvencije, prostitucije i kriminala. Nakon što je postalo gotovo nemoguće napustiti državu, mnogi jedini izlaz vide u igrama na sreću i sportskim kladionicama…
Već tri mjeseca nije pratio vijesti. Premda se osjećao bolje, nikako nije uspijevao da u potpunosti spere sa sebe ljigavštinu i čemer svakodnevnog koje nadire sa svih strana. Kada bi želio da uživa u tišini, čuo bi zapomaganje komšinice kojoj isključuju struju ljudi u tamnim kombinezonima. Kada bi se zaželio svježeg vazduha i kada bi otvorio prozor i mahinalno gvirnuo napolje, vidio bi neznane nesrećnike kako rovare po kontejnerima, kako od rahitičnih golubova otimaju okorke hljeba. Vidio bi tročlanu porodicu koja živi u automobilu, tu dole na parkingu, odakle svaki dan odapinju očajne čežnjive poglede na svoj nekadašnji dom iz kojeg ih je istjerala banka. Vidio bi debele policajce koji na uglu zaustavljaju vozače, njuškaju kao psi i traže razloge da ih oglobe.
Bijeg je, ipak, nemoguć, pomislio je.
Obuo se i izašao na ulicu. Nakon par minuta, srušio se pored kioska dok je prelistavao novine. Ljudsko srce, ma koliko čudnovato i snažno bilo, ne može da izdrži toliko loših vijesti.
…Nakon posljednjeg slučaja iznenadne smrti na ulici, lokalne vlasti su se ponovo našle u problemima i s pravom se pitaju: „Ko će da plati troškove sprovoda?“…
Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: Lamentacija po Sofroniju (2005), Trebao sam biti riječ (2005) i Ja, revolucionar (2010). Poeziju i prozu je objavljivao u časopisima „Koraci“, „Sarajevske sveske“, „Nova Zora“, „Književnik“, „Riječ“, „Unus Mundus“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr. Godine 2010. jedna priča je uvrštena i u Antologiju kratke priče (časopis „Akt“, Valjevo). Dobitnik je prve nagrade književnog konkursa „Susjedi“ u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH. Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.
Autorka crteža: Ivana Maksić