Želimir Periš – Mila

i
Možda se dogodilo. Osjećam nešto, teško je objasniti što, ali kao neka veza, kao magija iznutra. Nadam se da je to moja mala truba.
Navečer smo prošetali da se malo rashladimo, u stanu je neizdrživo. Ni vani nije ništa bolje. Sunce kao da nikad ne zalazi. Bili smo na sladoledu. Princ vaniliju, čokoladu i limun, ja jagodu. On uvijek mora tri kuglice. Došli smo kući i nakon pola sata dosadnog filma se bacili na posao. Nije išlo, nisam se mogla opustiti, kao da me neki strah savladao. Probali smo polako, dosadni film nije ništa pomagao atmosferi, ali na kraju smo nekako uspjeli. Posao odrađen. I sad imam taj osjećaj, nešto zbilja neobično i neobjašnjivo, ali znam da se sve stvari ne mogu objasniti i da to možda moja mala truba, već svira negdje duboko u meni.

ii
Već par dana kao da osjetim čudan okus u ustima, slatkasto metalan. Možda je to to, zvuči kao simptom. A možda mi se samo pričinja, svašta mi se ovih dana pričinja. Svugdje oko sebe vidim trudnice. Dok idem na posao – trudnice. Kad odlazim u trgovinu – trudnice. Ne mogu vjerovati da ih toliko ima, zar je moguće da ih dosad nisam primjećivala? Kao da je cijeli grad zatrudnio skupa sa mnom. Možda pretjerujem sa svojom željom. Ali ako jako nešto želim, onda će se i dogoditi, zar ne?

iii
Sestra kaže da je to umišljena trudnoća. Da ima žena koje se toliko umisle da im grudi narastu, da im trbuh naraste, a da ništa u njima, osim rupe u glavi, nema. Po njoj, sve žene u glavi imaju veliku rupu. Zato se valjda oduvijek i ponaša kao muškarac.
Jutros sam doručkovala jogurt s pahuljicama i osjetila mučninu. Ima već cijeli tjedan da mi je začepljen nos. Je li i to simptom?

iv
Promašaj. Menstruacija me iznenadila jutros. Ponovo mi je ciklus ispod dvadeset dana. Nemoguće je planirati uz ovakve cikluse. Dvadeset i pet, pa četrdeset i dva, pa trideset i jedan, a pred Božić okruglih pedeset. I onda, kad se pred ljeto sve malo primilo, i bar sam naizgled djelovala kao normalna žena, učinilo se da ćemo lako pogoditi trenutak. Ali očito ne ide lako. Opet je uranila. Rekli su mi da je to zbog nervoze. Ciklus se skrati i jajašca izlaze ranije, nedozrela i nespremna. Ode moje drago jajašce. Moja mala truba, još nije zasvirala svojoj majci.

v
Opet smo pokušali. Dvaput. Bilo je kao po zadatku, skidaj se i bacaj na posao. Onda sam radila poze da nesretnicima olakšam put. Princ se samo smijao i pušio. Rekao je da čim zatrudnim, prestaje pušiti u stanu. Možda sam upravo zatrudnjela, mogao bi odmah. Ali se na to samo nasmijao.

vi
Danas je utakmica. Princ je napunio frižider pivama i sad njih pet sjedi oko televizije i dižu strašnu buku. Grozni su svi zajedno, vulgarni i pomalo bezobrazni. Samo je jedan oženjen. Kad dođe beba to više neće moći tako. Dizali su buku do kasno, a ja sam u sobi pokušavala čitati knjigu, ali sam se samo gladila po trbuhu i maštala da je moja mala truba unutra. Da prevrće po svojim tipkicama i svira svojoj mami najnježniju serenadu.

vii
Moji su poslali paket s poklonima. Uvijek to rade, za Božić dođu, preko ljeta šalju paket. Sve puno čokolada i gluposti, ništa zbilja korisno. Nikad nema novaca, kažu da se novci ne smiju slati u paketu, pa onda samo za rođendan dođe kuverta, a spasio bi nas jedan takav preuranjeni rođendan.
Princu plaća kasni više od mjesec dana, a i kad dođe, kad svi uzmu svoj dio, toliko malo ostane da ne možemo ništa s tim. Srećom, već sam od prijatelja rezervirala i krevetić i kolica, pravog troška nećemo ni imati. Sreća nemamo ni auto, pa nam ne treba auto-sjedalica. Pelene i robica, možda bolje ne razmišljati još o tome. Dosad nismo ništa uspjeli staviti sa strane. Potrošimo više nego imamo. Kad dođe moja mala truba stvari će se morati promijeniti. A i prije nego dođe. Imamo dovoljno vremena da se sredimo i uštedimo novaca.

viii
Kasni mi tri dana. Još nije vrijeme za slavlje, možda mi ciklus ponovo divlja, ali optimistična sam. Uz to me bole i grudi. Stišćem ih i uživam u boli. Možda rastu. Nije li prerano za to? Ne znam. Odgađam kupiti test, još nisam spremna za to. Neka još malo prođe. Ako do ponedjeljka ne dobijem, kupujem test. A onda proslava.

ix
Ništa.
Imala sam savršeni plan zatrudnjeti do kolovoza, pa da se moja mala truba rodi na proljeće. Djeca proljeća su uvijek sretnija i veselija. Proljeće je divno doba. Krasno je imati rođendan u proljeće, pa ga slaviti u vrtu, a ne u malom stanu. Ako budemo imali vrt do tad.
Ali ništa od mog plana. Tijelo me lagalo. Grudi, mučnina, sve sam simptome imala i svi su nestali istog trena kad sam saznala da ponovo ništa od male trube. Kupila sam test. Nisam mogla čekati do ponedjeljka, otrčala u dežurnu apoteku, cupkala u redu dok sam ga plaćala, kao dok ti se strašno, strašno piški. A nije mi se piškilo uopće, dva sata pila sok da stvar krene. Na kraju popiškila i test i ruku. Stavila test ispred sebe, rukama zatvorila oči, i onda polako, polako širila prste i virila kroz njih. Od uzbuđenja da mi spoznaja o mojoj maloj trubi ne dođe prenaglo usporavala sam taj trenutak da potraje dugo, dugo. Ali, ništa. Nema trubice. Nema još.
Ipak, nisam se predala. Ništa ne priznam osim menstruacije. I testovi griješe.

x
Danas je najgori dan. Sve što mi se danima skupljalo danas je eksplodiralo u navali očaja. Princ je opet izišao, nije mi rekao ni gdje ide, ni zašto. Tužna i bijesna išla sam napraviti čaj i potpuno bez pameti uhvatila vrelu šalicu rukom, ona mi je ispala i razbila se u tisuću komadića baš kao i moj čvrsti paravan. Tiho sam otišla u kupaonicu, makar sam bila sama u stanu zaključala se u njoj i suzama oprala pod.
Sve sam isplakala. I trudnoću i novce i roditelje i sestru i njegove tajne i šalicu čaja i sve ostale bitne i nebitne stvari. Sjedila sam na školjci bar pola sata i glasno ridala.
Kažu, svaka budala može napraviti dijete, a nama niti to ne polazi za rukom, kamoli neke ozbiljnije stvari. Kažu, ono što jako želiš će ti se i dogoditi. A kažu i nemoj misliti o tome i pa će se dogoditi. Kažu, najbolje su poze takve i takve. Ili kažu, samo se opusti i uživaj pa će se dogoditi.
Ne mogu se opustiti, ne mogu u poze, ne mogu ne misliti o tome, ne mogu toliko željeti to. Sve postaje tako golem teret. Seks s Princom mi postaje sve dalji i sve teži. On želi da radimo druge stvari ili da radimo iste stvari na drugi način i sav je pun nekih prohtjeva, a ja se ne mogu opustiti i ne mogu uživati u tome. Previše mi je toga u glavi, a on mi ne uspijeva sve to izbaciti iz nje, nego je dodatno puni i opterećuje i onda se pronađem kako samo ležim i čekam da on završi svoje, pa da mogu ići spavati. Kažu, samo lezi i misli na Englesku. A meni suze naviru, i kad se šalica razbila i ja sam se slomila zajedno s njom.
Još uvijek sjedim i plačem, a vrući čaj se razlio po parketu, ostavila sam ga tamo i sigurno ga je parket već upio i sad će se podići. Još i to.

xi
Naš prvi seks bio je i moj prvi seks. On smatra da je svaka cura prva cura, i da se to ne broji niti spominje. On o tim stvarima nikad ne govori, a ja nemam kome. Moja sestra, koja bi mi trebala biti nešto kao intimna podrška, još je gora po tom pitanju o njemu. Ona nikad ne priča o ljubavi. Ona skreće s teme kad se govori o menstruaciji. Ona sama ide u javni zahod. Tako sam sve što znam morala učiti iz filmova. A filmovi, ili su drame ili lažu.
Bilo je i romantično i robotski istovremeno. Meni je bilo strašno stalo do toga da to obavimo, a on se nije ni nudio ni izvlačio, pomalo nesiguran jesam li iskrena ili se zavaravam. Sjećam se kako mi je bilo strašno neugodno išta reći. Vjerujući da se komunikacija mora ostvariti samo tijelom, jer je to ideja tjelesnog odnosa, šutjela sam, a noga mi je zapela u pregibu kauča. Dok je napokon završilo presjekao me takav grč, da sam zaplakala od boli. Tjedan sam dana šepala. Ostala nam je šala, da me moj dragi toliko rasturi da poslije ni hodat ne mogu.

xii
Propustili smo cijeli mjesec.

xiii
Ništa mi ne govori. On rijetko išta govori, ali postoje faze kad ta tišina nije samo njegovo normalno ponašanje, nego neki ključ iza kojeg je zaključao stvari koje skriva od mene. Izbjegava razgovor. Odlazi van i ne znam ni gdje, ni s kim. Ostavlja me po strani i znam da nešto skriva. Pretresla sam mu odjeću, grozno sam se osjećala, ali morala sam. Odahnula sam što nije bilo nikakve droge, ali našla sam listić iz kladionice. Znam da se kladi, ali to je više zabava, nego pravi novac. Prije je i kartao i kockao. Lupao po poker automatima i odlazio u kockarnice. Znam i za drogu. Sve mi je rekao i zakleo se da je sve to daleko iza njega. Vjerujem mu, on mi ne laže, on mi nikad ne laže. Ali mi zato često prešućuje.
Nekidan je podignuo tisuću s računa, bez da mi je išta rekao. Pitala sam ga što se događa, rekao je da će sve biti u redu. To nije odgovor, rekla sam. Onda je izvukao novce iz džepa, zamahnuo s tih tisuću i rekao, evo ih, vidiš da nije ništa. Kaže da je mislio da će mu trebati zbog nečeg, ali ipak nisu. Mi nemamo tisuću viška da maše s njima preda mnom. Kaže da su to samo gluposti i sitnice i da me ne želi opterećivati s glupostima i sitnicama. Ne može me opterećivati više nego me opterećuje ne želeći me opterećivati. To je začarani krug, a moj Princ iz njega ne zna izići.

xiv
Danas je bio krasan, krasan sunčan dan. I usred te lijepote stigla je odlična vijest! Od listopada ponovo radim! Nakon, evo, skoro tri godine ponovo ću imati posao. Nije moglo doći u bolje vrijeme, ako sam zaposlena u trenutku odlaska na porodiljni dopust dobivat ću porodiljnu naknadu. Predobra vijest! Samo moram izdržati do tad. Rekli su da je posao samo probno na šest mjeseci, u stvari zamjenjujem ženu koja je na porodiljnom, ali su velike šanse da im budem trebala i na stalno. Znači, prvo šest mjeseci, a nakon toga ćemo vidjeti. Dat ću sve od sebe. I više od toga. Što je najbolje, cijela plaća ide preko računa, ništa na ruke. Pravo čudo. Vidjet ćemo kako će ići. Danas sam bila tamo, posao znam, kolege se čine u redu, šefovi kao šefovi, uvijek isti. Mislim da neće biti problema. Ali nikad ne znaš.

xv Babe govore da ne smiješ govoriti da planiraš zatrudnjeti, da se ne urekne. Doktori kažu da nije dobro prva tri mjeseca govoriti da si zatrudnjela, jer su rizični i puno se beba ne primi, pa je bolje ne pričati o tome. Ja tako ne mogu. Nemam što kriti. Mrzim tajne. Želim moju malu trubu i želim da cijeli svijet zna za njen zvonki zvuk.

xvi
Sve ide krivo. Seks od kojeg se ne može zatrudnjeti. Novac koji stalno bez opravdanja nestaje. Izlasci i tajne, ne mogu to više trpjeti. Željela sam mu sve reći, ali on bi opet samo rekao da je sve u redu i otišao.
U srijedu idem na put. Nekakav seminar se održava i moji budući šefovi žele da to prođem prije nego dođem raditi. To je odlična vijest, znači da im je stalo do mene, kad ulažu u moje znanje.

xvii
Provela sam krasan dan. Daleko od onih četrdeset kvadrata osjećala sam se slobodna i prvi put nakon puno vremena ništa me nije mučilo. Počelo je čim sam sjela u bus. Kad je krenuo osjetila sam samo – klik. Kao da je netko ugasio sve moje probleme. Imam dan samo za sebe. Sve loše ostavljam iza. Seminar je bio zanimljiv, vodili su nas na ručak u neki super restoran, a poslije u šetnju gradom. Slikali smo se kraj spomenika, slikali smo se pred zgradom, slikali smo se u parku, slikali smo se na mostu. Ekipa je odlična i super smo se zabavljali.
Ulice su bile pune ljudi, svugdje se nešto događalo, na svakom je kutu netko svirao ili plesao, osjećala sam se kao seljanka koja prvi put dolazi u veliki grad. Kući sam došla dobro iza ponoći. Princ me čekao i sve ga je zanimalo. Falila sam mu. Pričali smo do dugo u noć i zaspali zagrljeni.

xviii
Baš se i ne nadam ovaj put. Još jedan mjesec kao da je potrošen uludo, više na svađe nego na ljubav, ali isto osjećam neku napetost u trbuhu. Kao da se malo napuhnuo i kao da je neka težina u njemu. Znam da umišljam, ali nekako mi je ugodno osjetiti bilo kakvu promjenu, samo da me zagolica malo, pa da se rasplamsa očekivanje slijedećeg dana. Kao neka nada koja mi uljepšava spavanje svaku večer. I ta duga proučavanja sebe u ogledalu, da li se nešto promijenilo? Oči, lice, trbuh?
Znam da je opet sve to zbog stresa, uopće se ne nadam, a u stvari se lažem. Gledam se u ogledalu i vidim da se sama sebi smiješim.

xix
Ponovo mi kasni. Ali rekla sam sebi da neću o tome. Izjedam se svaki put, samo se uništavam time. Ovaj put ću mirno i prisebno pustiti da stvari idu kako idu. Bila sam na poslu i jučer i danas. Zovu me da, kao, upoznam posao, da se upoznam s kolegama i sve. Sve je to u redu, ali u stvari me već trpaju poslom, i već sve bitno moram raditi, a kao zaposlit će me tek za mjesec dana. Kažu da ne moram ni ostati cijeli dan, ali vidim na njima da ne bi bili zadovoljni da odem ranije. Ništa, odlučila sam istrpjeti i dati sve od sebe, pa tako i radim.

xx
Trudnaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
Znala sam, baš sam znala, valjda onako kako samo majke znaju, ali nisam si dopustila da o tome razmišljam, ali sam ipak osjećala ono nešto posebno, posve drukčije nego prethodne mjesece.
Pustila sam da kašnjenje napuni pet dana, ujutro se probudila, mirno i dostojanstveno otišla do ljekarne, vratila se kući, popila kavu kao da se baš ništa posebno ne događa, ali isto sam znala. Onda u kupaonicu, četiri kapi, pet minuta, dvije crtice, trudnaaaaaaaaaa!!! Svira moja mala truba!
Otrčala u sobu, skočila na Princa da se probudio u jauku i rekla mu: jebaču, uspio si.

xxi
Princa sam upoznala prije tri zime u planinarskom domu. Tih je dana na jedan sumoran i besmislen način završavala moja neispunjena avantura s Gospodinom Doktorom. O njemu sada ne želim razmišljati, a nisam željela ni tada, što je i razlog koji me odveo na planinu. Hladna planina, ugrijan planinarski dom, pili smo kuhano vino i pjevali uz gitare. Naizgled idilična atmosfera, ali gorak okus Gospodina Doktora se nije dao isprati ni klinčićima, ni cimetom. Princ je bio za drugim stolom sa nekim svojim društvom, koje nije bilo ni veselo, a niti su se posebno pravili da uživaju. Tek sam puno kasnije saznala da je to bio njegov prvi vikend na slobodi poslije zatvora. Pet je godina odležao, ili kako on voli reći, oturpijao u buksi. Kako je završio za tokara, tamo je radio kao stolar, što se svodilo na turpijanje elemenata, jer nisu imali pristup pravim alatima, samo radili završnu obradu. Tako je moj Princ pet godina turpijao zbog tri kile heroina, i kad je prvi vikend bio vani, otišao s prijateljima na planinu, udahnuti što više svježeg zraka, koji mu sigurno falio sve te godine u toj rupi. Tamo je ugledao mene. Pričao mi je poslije kako ga je fascinirala moja radost, veselje i neka mladenačka bezbrižnost. Ali nije moj Princ nikad saznao da ono nisu bili ni radost, ni veselje, ni bezbrižnost, nego sam ja, u golemoj želji da izbrišem Gospodina Doktora iz glave, usiljeno glumila da mi je super i da se super zabavljam. Moje kuhano vino i njegova preduga seksualna apstinencija i dogodila se iskra. Ja sam vidjela tihog i povučenog muškarca, na neki način mističnog, ali ipak iskrenog. On je vidio mladu, veselu i sretnu ženu. I dogodila nam se iskra. I evo, tri godine kasnije iskra je zapalila vatru i sada se moja mala truba na toj vatri grije.

xxii
Više ništa nije isto. Sada više nisam samo ja u ovom tijelu, sada nas je tu tko zna koliko. Možda dvoje. A možda i pet! Sada sam odgovorna za sve nas. Sve što jedem, sve što pijem, sve što udišem, sve što radim, sve što mislim i sve što osjećam na neki se način ugrađuje u moju malu trubu. Više nema natrag. Od sad će sve biti drukčije. Nema više pušenja u stanu, nema više pizza za večeru. Od sad šetnje i vježbe, čisti zrak i čisto srce. Sve za moju malu trubu.

xxiii
Peti tjedan. Od danas truba u meni svira valcer. Od danas u meni kuca još jedno srce. Moja mala truba velika je centimetar. Princ je jako uzbuđen, počeli smo raditi planove. Opet one iste planove koje smo imali i prije, ali sad ih treba ponoviti, sad kad nas je troje. Trebat će nam veći stan, teško ćemo se svi troje skupiti u četrdeset kvadrata. A najgore od svega, to i nije naš stan, nego od mojih roditelja koji se vraćaju čim im srede penziju u Njemačkoj, a to bi se moglo dogoditi jako brzo. Kredit za stan nam je nemoguća misija, ali sad kad budem radila možda će se stvari posložiti drukčije. Princ i dalje pali cigarete u stanu, rekla sam mu da je rekao da će prestati kad zatrudnim, bar da ode na prozor, ali on kaže od sutra. Kao da mu nije do glave došlo koliko je to bitno, i ja mu to ne mogu objasniti bez da se posvađamo, ali ne želim stvarati negativne emocije, pa da se moja mala truba neugodno osjeća u svom gnijezdu. Moram biti vesela i pozitivna.

xxiv
Smeta mu što nema ručka. Vrati se umoran s posla u tri, digne noge i gleda televiziju. Ja dođem dobro iza četiri, isto tako umorna, možda ne radim fizički posao kao on, ali kad te cijelo jutro jebu u mozak mislim da ti bude gore nego da cijeli dan kopaš. I onda on prigovara meni što ne stignem ručak skuhati prije pet. Ja pokušavam biti pozitivna, ali kad mi onda još i zapali cigaretu pod nosom prelije mi se čaša. Onda on ode van, a ja u kupaonici perem pod suzama.

xxv
Dolaze moji. Bit će tu do iza Božića, a onda se vraćaju gore. Svake godine dođu na dva ili tri tjedna, pa se stiskamo u četrdeset kvadrata. Ja i Princ završimo na kauču, a oni dobiju sobu, ali ove godine žele oni na kauč, jer meni kao treba komfor. Princ je uvijek nervozan u to doba godine, ali meni je pomalo i drago. Mama uvijek kuha, sredi stan, a donesu i novaca, pa se zbilja za ništa ne trebamo brinuti dok su tu. Mama će doći i kad rodim, da pomogne dok se ne budemo sami mogli snaći.
Plaši me ta njihova penzija. Za najviše godinu, dvije, oboje će ostvariti uvjete i onda se vraćaju. Gdje ćemo onda? Kolegica kaže da se ne brinem za to, bitne se stvari uvijek slože. Pa neće nas izbaciti na ulicu s malom bebom u rukama. Ali ja stvarno ne znam što će s nama i ne usudim se uopće otvarati tu temu. Imat će pristojne penzije, s tim mogu bez problema iznajmiti koji god žele stan, a mi s naše dvije plaće jedva spojimo kraj s krajem. A tu je još i moja mala truba, pa će trebati pelene, pa robu, pa cipelice, pa stotine drugih stvari za koje još ni ne znam da će mi trebati, ali dobro znam da neće biti besplatne. Zbilja ne znam što nas čeka. Mogu se samo nadati da se bitne stvari uvijek slože.

xxvi
U zraku je stalno neka napetost. Moja mama misli da stvari treba raditi na jedan način, a mi ih oduvijek radimo na neki drugi, ili još gore – ne radimo ih uopće. Pa onda ona meni prigovara da ja Princu kažem kako nešto treba, a njega zbilja nije briga. I sad ja moram biti posrednik između njih, kao da mi nije dovoljno i vlastitih briga. Onda se tu umiješa i tata sa nekom svojom iskrivljenom logikom, i jedva se suzdržim da ne puknem i sve mu saspem u lice. Mama to prepozna pa mi u kuhinji šapće, nemoj ocu odgovarati. Znaš kako ima bolesno srce. Ne smije se nervirati. A ja smijem? Najradije bih se i sama pokupila s Princem van na pivu, ali ne mogu, samo sjedim tamo i sliježem ramenima, a u sebi maštam o mojoj maloj trubici, kako joj je unutra toplo, kako pliva i uživa i kako joj sigurno samo smetaju ovi glasovi koji samo uznemiruju, a ničemu ne služe.
I još je tata Princu dao neke novce, da imamo kad zatreba za bebu, za krevetić i kolica. Nismo ni rekli da ćemo dobiti i krevetić i kolica od prijatelja, novac će se svejedno imati na što potrošiti, ali me brine što je Princ samo nestao s novcima, nije mi rekao ni koliko smo dobili, ni gdje ih je stavio. A da ga pitam već znam da bi rekao da je sve u redu i da se ne brinem, jer se ne smijem sad brinuti kad sam trudna, nego samo lijepe misli imati. I ja bih htjela imati lijepe misli, ali mi nitko baš ne pomaže u tome.

xxvii Najgore je kad se spomene sestra. Zašto nije došla bar za Božić, nisu je vidjeli šest mjeseci i sve takve priče. Otkud ja znam zašto nije došla, zato je i pobjegla studirati daleko i od njih i od mene, da može imati svoj život. Naravno, prešutjela sam neke stvari. Pisala mi je više puta i slala neke reklame, dobro joj ide studij, svašta radi, a glumi i u nekakvoj lezbijskoj predstavi. Sad ti to njima objasni, nema načina. Najbolje se držati dalje od te teme, jer je i njima jasno da je s njom nešto drukčije. Nema dečka, nije ga nikad ni imala, ne misli se udavati, nema pravi posao, a ni taj faks iz njihove perspektive ne pomaže puno. U stvari, kad se njih pita to ni nije fakultet, nego samo nekakav tečaj i bolje da se uhvati nečeg korisnog u životu. Onda ja budem kriva zbog nje i mene napadaju za stolom što ona misli sa svojim životom. Evo ti telefon pa je sama pitaj, mislim se u sebi, a samo šutim i sliježem ramenima.xxviii
Danas je stigao sms s nepoznatog broja. Pisalo je “Čestitam! E.”. Nepoznati broj i poznato slovo. Njegova majka i moj otac su skupa radili prije nego je tvrtka otišla u stečaj. Otkad znam za sebe dolazili su nam u goste, i mi smo njima išli u goste. Imali su stan s pogledom na park u kojem su uvijek trčali nogometaši. Mi bi legli na balkon i brojali ih. Gledali kakve tko ima hlače i koje boje čarapa. Dok su naši roditelji u primaćoj kartali, mi bi se igrali u našim sobama. Kad smo bili kod njega vozili bi bagere, kad smo bili kod nas oblačili bi lutkice. Kad smo krenuli u školu pričali bi jedno drugom o simpatijama iz razreda. Sestra bi spavala na gornjem katu kreveta, a mi bi šaputali na donjem. On mi je prvi virio u gaćice. Njegov visuljak je prvi kojem sam se smijala. Bili smo djeca. A onda smo prestali biti djeca i stvari su postale napete. Situacije i razgovori. Elektricitet u zraku. U to je doba tvrtka već propala i moji su otišli u Njemačku, a sestra i ja kod bake. Više nije bilo kućnih posjeta, ali sretali smo se po gradu. Ta se romansa nikad nije dogodila. Ali nije ni nestala. Stvari su izgubile kontrolu dok je bio na studiju. Do trenutka dok je postao Gospodin Doktor imali smo cijelu Anu Karenjinu iza sebe. I sad, nakon četiri godine, poruka.

xxix
Osmi tjedan moje male trube. Ovih se dana uopće ne osjećam trudna. Truba svira neku tihu baladu. Mučnine skoro da i nije bilo, a onaj neki pritisak u zdjelici je nestao. Princ ipak tvrdi da sam vrlo trudna, jer sam se izvikala na njega zbog čarapa. Poslije sam ga grlila i ljubila i očito mi hormoni pomalo počinju divljati. Bili smo na prvom pregledu. Ginekolog mi je vrlo ugodan, ali jedno mu oko bježi pa me je strah njegovog pregleda, kao da će nešto pogriješiti ili krivo vidjeti. A najgore je to što je obiteljski prijatelj, pa mu je usput normalno pitati za starce i tatino zdravlje dok mi pipa maternicu. Pričaj mi o vremenu, pričaj mi o prometu, ali mi ne spominji roditelje dok su mi noge u zraku.

Onda mi namaže trbuh i upali ultrazvuk, a tamo, u gužvi signala i šuma, jedna mala točkica treperi. Suze su mi krenule od sreće. Moja mala trubica svira. To je srce, objašnjava doktor. Mjeri ga uzduž i poprijeko, ispisuje slike moje male trube, a meni suze krenule i ne mogu ih zaustaviti. Vidjela sam kako se sestra u jednom trenutku zaustavila, zabrinuto me pogledala, kao da plačem zbog loše vijesti. Ja se ne mogu ni nasmijati da pokažem da je sve u redu, plač mi prerasta u histeriju, a doktor govori – čestitam.

xxx
Razmišljam o imenima. Znam da je rano, ali želim nešto pokloniti mojoj maloj trubi. A ime je krasan poklon. Jedna od stvari koju će uvijek nositi sa sobom. S ponosom i veseljem, nadam se.
Napravila sam listu od trinaest imena. Sve ženska. Nemam nijedno muško, sasvim slučajno, nijedno muško mi nije palo na pamet. A ako koje i jest, nije mi se svidjelo. Možda je to neki znak? Ma, može moja mala trubica biti što želi, smislit će mu mama i neko muško, ako zatreba. Princ nema ni ideja ni volje pomoći. Samo je rekao da kod njih nikad nisu znali davati imena. Dok je bio dijete imali su psa koji se zvao Pas. A kad je uginuo, pa su nabavili novog, ponovo su ga zvali Pas.

xxxi
Sladolede, ljubavi moja. Ne mogu prestati jesti sladoled. Vani je pao prvi snijeg, a ja se gušim u sladoledu. Gutam sve veće i veće komade dok mi se u jednom trenutku mozak nije zaledio, uspjela sam pomisliti samo “O, ne! Oglupjet ću!” i strašna me glavobolja stresla, još me nije pustila. Al nisam ga ostavila. I dalje ga manično jedem, ali sad pazim, pa samo na male zalogaje, da mojoj maloj trubi ne bude hladno.
I znam da trebam paziti na hranu, i pazim, stvarno pazim, ali bez sladoleda ne mogu. Princ mi kupuje one najjeftinije, kaže da nemamo za skuplje i usput prigovara, a nije prešao na jeftinije cigarete. Ali ne ljutim se na njega, doktor je rekao da se ne smijem ljutiti, nije dobro ni za mene, ni za malu trubu u meni. Dobila sam par kila, sve po pravilu. Ipak, moram pažljivo sa sladoledom. Možda još samo jedan. Za bolji san.

xxxii
Princ baš ništa ne zna o ženskim hormonima. Stalno mu nešto smeta, a i ja nemam uvijek mjeru, ali ne razumije on da to hormoni govore, ne ja. Kupio mi je cvijet, a nikad mi ne kupuje cvijet. Ne znam što mi je bilo, hormoni, što drugo, pa sam se izvikala na njega što troši novce sad kad ih nemamo. On se naljutio pa ga bacio kroz prozor i otišao van. Vratio se pijan, i dva dana nismo pričali.
Jučer su došli neki likovi, baš njega tražili. Vidim da mu nije svejedno, ali veli, sve je u redu. Vjerujem mu da je sve u redu. Naravno da je sve u redu, kad mora biti sve u redu. Zbog moje male trube je sve u redu. A i ne smijem si dopustiti sama tumačiti stvari. Ne mogu vjerovati svojim hormonima. Zato, kad on kaže da je sve u redu, onda je sve u redu.

xxxiii
Odgovorila sam mu “Hvala”. Samo sam to napisala, samo hvala. Onda sam dugo gledala u mobitel da vidim hoće li nešto odgovoriti. Nije. I bolje da nije.

xxxiv
Treba mu dvadeset tisuća. Dvadeset tisuća!!! I ne želi reći zašto, ni kome. Pitala sam ga – je li droga? Rekao je da nije droga, da mi je obećao da je s tim gotovo i da se toga drži, ali svejedno ne želi reći zašto mu trebaju novci. A ne da ih nemamo, nego smo isto toliko u minusu. Od njegove bijedne tri tisuće koje zaradi na svom bijednom poslu, skinu mu svaki mjesec tisuću i četiristo. I tako već drugu godinu to traje, a potrajat će još pet. Glupan je bio jamac svom šefu na bivšem poslu, posao propao, šef pobjegao, a banka njega zaskočila. Sad, kad sam opet bez posla, nikako, ali nikako ne možemo živjeti s tih tisuću i šesto i da moji ne uskoče svako malo i pošalju, odavno bi bili gladni. A nema šanse, nema nikakve šanse da njih opet pitamo. Prošle je godine u nekakvim svojim ludim planovima prokockao sve što je imao i nije imao, i onda smo pitali moje, jer je stvarno bila gadna situacija i poslali su petnaest tisuća. To im još uvijek pamtimo i govorimo da ćemo vratiti. Oni kažu ne morate, zaboravite. Mi želimo vratiti, ali kako? I sad dvadeset tisuća. U što se uvalio ovaj put?
Boli me trbuh, užasno me boli trbuh od svega ovoga. Moja mala truba pati. Ne smijem to raditi, moram razmišljati pozitivno, da moja mala truba uživa unutra. I bit će sve u redu. Znam da će biti sve u redu jer mora. Ne može biti nikako drukčije. Mirno spavaj mala moja trubo, tvoja će se mama pobrinuti za sve.

xxxv
Danas smo trebali ići na ultrazvuk. Ugovorili smo ga još prošli mjesec, ali sad nemamo novaca. Princ je rekao da ga pitam, da je obiteljski prijatelj, da će razumjeti, da ćemo mu platiti kasnije, ali ne dolazi u obzir. Ne bih podnijela da me mama zove i da me pita zašto nemamo novaca. A sigurno bi došlo do njih. Ne, ići ću svojoj doktorici i naručiti ultrazvuk u bolnici, pa koliko budem morala čekati – čekat ću.
A moja mala truba sad već ima ručice i nožice, lijepo bi se vidjele na slici. Čak, ako se dobro okrene mogli bi vidjeti ima li pišu. To se rijetko dogodi, ali nekad se spol već sad može vidjeti. Moja mala trubo, još neću vidjeti tvoje krasne ručice i nožice. Još neću saznati imaš li pišu, ali ništa ti ne brini. Samo sviraj vesele pjesme i uživaj. Ne moram te vidjeti da bih te znala.

xxxvi
Već nekoliko dana nisam vidjela sunca. Samo oblaci, svugdje samo oblaci. Princ je danas išao kod odvjetnika. Objasnio mu je situaciju, beba na putu, a dvostruka ovrha sjeda na njegovu plaću zbog kredita koji uopće nisu njegovi. Tražio je neko rješenje, mi ne možemo više živjeti u ovoj situaciji. Dužni smo na sve strane, minus nam raste i raste, a najveći trošak nam tek dolazi. Banka nam više ne bi dala kredit, mi doslovno nemamo od čega živjeti. Bivši šef, kojem je bio jamac, obećava novce, ali oni nikad ne dolaze. U početku je čak i plaćao, ali zadnjih skoro godinu dana ništa. Izbjegava Princa, obećava, ali jasno nam je da od toga ništa. Može li ga prijaviti policiji, može li išta? Dok su šefovi računi prazni može malo toga. U govnima smo.

xxxvii
Četvrti mjesec. Moja mala truba već ima dvadeset centimetara. Moj trbuh to jasno pokazuje. Mučnine su prestale, tek se povećao. Ukupno, osjećam se vrlo dobro. Puno šetam i zdravo jedem. Prestala sam sa sladoledom, sad ga više ne mogu smisliti. Kad prolazimo pokraj slastičarne, moram skrenuti pogled da ne ugledam sladoled, jer mi se odmak stomak okrene. Mislim da ostatak života više neću moći pojesti ni jednu kuglicu. Ali me zato privlači maslac od kikirikija. Mmm, mogla bih pojesti tonu. Sreća, Princ pazi na mene pa mi ga ne kupuje. Blago meni.
Napokon smo bili na ultrazvuku. Moja mala truba nam je okrenula leđa i nismo mogli vidjeti što skriva među nogicama. Doktor ju je pokušao malo potaknuti da se pomakne, da zamaše rukicama i nogicama, ali ništa. Spava moja mala truba. Spava, i samo sebi nešto divno svira.

xxxviii
Gledam se u ogledalu, ista sam. Ista ona od prošle godine. Ista koža, isti nos, ista frizura, samo su oči izgubile sjaj. Gledam ih i ne vidim ono bezbrižno veselje, onaj slatki optimizam. Nestao je sjaj.
Moji su poslali kuvertu s pet tisuća. Ostavili smo za ovaj mjesec, a ostalo je Princ odnio. Kaže da je sve u redu, kupio si je s time puno vremena, sve će biti u redu. Ja ne mogu više slušati to “sve će biti u redu”. Ako mi još samo jednom itko, ali itko, kaže “sve će biti u redu” tako ću ga lupnut nogom u jaja da će mu se i mala truba smijati iz mog trbuha.
Navečer smo puhali tortu. Nije baš bila prava torta, ali ne smeta, glavno da je od čokolade. Rekao mi je – zaželi želju i puhni. Grcamo u problemima, novci su nam bolna točka, Princov posao je postao upitan, njegove cigarete i kladionice nam ne olakšavaju nimalo, moj nepostojeći posao, naš stambeni problem, njego tajanstveni dug. Toliko imam želja, toliko kritičnih situacija koje bi jedna mala željica sigurno bar malo riješila, ali ipak nisam zaželjela ništa od toga. Zaželjela sam najljepšu glazbu mojoj maloj trubi i puhnula. Sretan mi rođendan.

xxxix
Neće mi produžiti ugovor. Mojih šest mjeseci je pri kraju, šef me zvao na razgovor. Rekao je da dobro radim, da su jako zadovoljni sa mnom, ali da si ne mogu priuštiti još jednu radnicu. Gledala sam ga u oči, ali nisam ništa vidjela. Onda sam otvoreno i pomalo ljuto pitala je li to zato što sam trudna. Nije. Naravno da nije. Sačuvaj bože, nije im to ni na kraj pameti. Ali ipak nema više posla za mene. Takva je situacija na tržištu, kaže. Mrko sam otišla od njega i počela spremati svoje stvari. Imam još dva tjedna, ali ne želim se više osjećati kao da je taj stol moj. Tu više nisam poželjna.

xl
Osjećam se jako loše. Moja mala truba svira tužnu baladu. Neki su tamni oblaci na nebu. Samo čekam da mi netko nešto kaže, da me krivo pogleda ili krivo udahne pa da se izvičem na njega, da ga udaram šakama i da isplačem sve što je u meni. Princ me zaobilazi u velikim lukovima. Nemam rame koje bi primilo moju gorčinu. U tom bijesu, u toj neostvarenoj erupciji mojih emocija je stigao novi sms. Pisalo je: “Uvijek. Ako ti išta treba, samo javi. E.”

xli
Princ ostaje bez posla. Kad dovrše ovu zgradu, nema novih ugovorenih poslova, pola njih će dobiti otkaz. To je za dva mjeseca, maksimalno tri. To znači da ćemo proljeće oboje dočekati bez posla. Nesreća ne dolazi sama, ali ovo više nije nesreća. Ovo je kraj naših normalnih života. Ne znam što možemo. Što možemo osigurati mojoj maloj trubi, gdje ćemo je to dovesti, u što ćemo je to uvaliti? Princ kaže da će sve biti u redu. Ponovi to dvadeset tisuća puta, jebem ti mater lažljivče i nesposobni seronjo! Prešutjela sam to. Prešutjela sam štošta. Za moju malu trubu. Ne smijem joj komešati njenu tihu melodiju.

xlii
Zadnji dan na poslu. Kupile su tortu. Tu sam bila šest mjeseci i one su postale moje prijateljice. Njima je stalo. To je istovremeno i tako divno i tako tužno. To sve ovo samo otežava. Bila sam negdje između smijeha i suza, a onda sam osjetila divan i precizan udarac. Tup! Negdje lijevo dole. Stavila sam ruke, svi su utihnuli i gledali me, a onda ponovo udarac. To je ritam! Moja mala truba svira! Moja mala truba se javlja! Mala truba živi u meni.
Pojele smo tortu i izljubile se. Obećala sam ih posjetiti povremeno, one su obećale zvati čim šefovima opet netko zatreba i da ću uvijek biti prva na toj nepostojećoj listi budućih radnica. Izašla sam u podne, a sve su mi mahale s prozora. Što li me sad čeka, mislila sam mašući im.

xliii
Otac je loše. Srce mu je poskočilo ili preskočilo i to ga je srušilo. Nije udar, ali nije ni dobro. Završio je u bolnici i zaključili su da će morati na operaciju. Mama kaže da nije toliko ozbiljno i da bi moglo i bez operacije, ali da može pomoći. Otac je sad dobro, opet je kući, a oni razmišljaju što da rade. Pa su se raspitivali i našli nekog doktora, neku privatnu kliniku. Ali to jako puno košta. Uključujući i sve novce koje su skupljali za rođenje male trube i koje bi nam poslali. Mama je pitala imamo li novaca, je li sve u redu? Ja sam rekla da je sve u redu, da se snalazimo i nek oni samo misle na tatino srce. A u glavi mi je vrištalo dvadeset tisuća malih glasova.

xliv
Moja mala truba lupa i udara kao da ne može dočekati da iziđe. Sad već ima velike oči i kapke na njima. Može gledati. Zato dižem majicu da joj pustim svjetla unutra, da uživa u njemu, sad kad je izašla iz svog mraka.
Moji su poslali paket pun dječjih stvari. Igračke, šuškalice, slikovnice bez teksta, male tanjure i žličice, i nekoliko komada robe neutralne boje. Slagala sam je na krevet i zamišljala kako će moja mala truba izgledati u njima. Princ nije ni pogledao stvari. Osjećam se kao da sam sama trudna, kao da je samo moja stvar. On kaže: “Dobro” i nestane negdje.

xlv
Nismo spavali od začeća. Kaže da se boji da nešto ne zgnječi. Ne grli me, ni ne ljubi. Kaže da me se boji stisnuti, kao da sam balon pa ću puknuti. Nije me ni masirao, jedva da me ikad dira.
A moja želja za seksom ne može biti veća. Ludim od želje, jedva čekam da ostanem sama da izvučem njegove porniće iz ladice. Sram me same sebe, ali ne posustajem. Već tjednima me drži. U ovom trenutku to mi je jedina utjeha i trenutak nebrige i zaborava.

xlvi Vratio se kući s velikom masnicom pod okom. Nije želio pričati o tome, nije me pogledao u oči. Išao se tuširati, a čula sam da je unutra nekoliko puta jauknuo. Kad je izišao sjela sam ga za stol i pitala: “Što ćemo sad?” Rekao je da mu treba novac pod hitno. Rekla sam da ću zvati roditelje.

xlvii
Curica! Moja mala truba je djevojčica! Moja mala truba će biti žena!
Bila sam na pregledu. Sve je savršeno, sve izgleda kako treba. Trubica se okrenula kako treba i više ne osjećam pritisak. Lupanja su se pretvorila su pravilne pokrete. Ona pleše u meni. Srce joj svira najljepšu pjesmu. Mjerio joj je glavu i tijelo, cijela je savršena moja mala truba. Na kraju ju je lijepo vidio cijelu i nema više sumnje: moja mala truba je djevojčica.

xlviii
Slomio nam se krevet. Bez povoda, bez razloga, samo je krcnulo i našli smo se na podu. Prelomile su se obje poprečne daske. To je prva stvar koju smo kupili kad smo uselili ovdje. Najjeftiniji mogući, ali isto od kreveta očekuješ da potraje. Nema mu pomoći, Princ ga je razlomio i odnio na otpad. Sad spavamo na madracu. Možda bi i bilo romantično da nema težine u mom trbuhu. Ovako jedva ustajem iz njega.
Na žalost, krevet nije jedina stvar koja se raspala. Pokvarila se i slavina nad kadom. Stalno curi. Nakon nekoliko mjeseci stalnog curenja i mog stalnog prigovaranja Princ se napokon udostojio pokušati popraviti je. Bolje da nije. Sad radi samo vruća voda. Bojler je nemoguće namjestiti na ciljanu toplinu, već se pet dana tuširam se s kantom u kojoj miješam toplu.

xlix

Prijatelji koji su nam obećali posuditi krevetić i kolica su javili da neće moći. Njegova je sestra zatrudnjela i dat će ih njoj. Nemamo ni krevet za sebe, a sad će još i moja mala truba morati spavati na podu. Krevetić možda i nije toliki problem, ionako bih je teška srca odvojila od sebe i ostavila u drvenom zatvoru, ali kako ćemo bez kolica. Trubi treba zraka, mora izaći u šetnju i upoznavati svijet. Kako ćemo to izvesti bez kolica?

l
Zvala je mama. Pričala je s roditeljima Gospodina Doktora i naravno sve im ispričala i o spolu moje male trube i o tome kako smo u problemima s novcima. I naravno da je sve došlo do njega. I onda je on poručio po mojim roditeljima da ima novaca i da će uvijek rado pomoći staroj prijateljici. Po mojoj majci takvu poruku slati, to nije normalno. I naravno da ga ona sad diže u nebesa. A meni je samo probudio onaj stari osjećaj zbog kojeg sam ga i onda zamrzila. Ta nadmoć koja nas je i onda rastavila. To gospodstvo koje ga je pretvorilo u Gospodina Doktora. Ipak, pomoć mi treba. A nas veže nešto više. Ali ne znam želim li se vraćati u to. Taman sam ga potpuno izbrisala iz svog svijeta, taman sam opet čista u glavi. Ali možda ne mora biti tako. Možda je napokon sazrjelo vrijeme da budemo samo prijatelji. Kao što smo oduvijek i bili. Kao dok smo ležali na njegovom balkonu i gledali nogometaše i koji ima koju boju čarapa.

li
Padala je kiša. Princ se vratio posebno mračan i ozbiljan. Posjeo me za stol i rekao da moramo razgovarati. Noge su mi se odsjekle. Zaboljelo me u preponama. Moja mala truba je zasvirala posmrtni marš. I nju to boli. Rekao je da ima jedan posao kojim bi pokrio većinu duga. Šutjela sam i gledala sam ga u oči. Rekao si da nećeš više nikad. Rekao sam ti da neću više nikad i tog se i držim. Sad ti to i govorim da zajedno odlučimo. Nikad ne bih to dirao bez tebe. Ali sad nam treba. Moj Princ, moj nesretni kraljević, nikad nije jahao bijelog konja i vodio me u svoje bijeli dvorac. On mi može ponuditi samo crnilo. Rekao mi je da se nikad nije s tim bavio. Ali jednom se dogodilo, savršen posao, samo je trebao neke stvari prevesti s jednom mjesta na drugo. Novac odličan, a posao nikakav. Koliko glup moraš biti da bi tome povjerovao. Vozili su u tri automobila, jedan iza drugog. U prvom je bio gazda te operacije, u drugom novac, u trećem droga. Policija ih je čekala. Plan je bio da će policija zaustaviti prvo vozilo, i dok se s njim bave, ostala dva će samo produžiti. Nešto je pošlo krivo i zaustavili su samo treće vozilo. Moj je Princ pao s tri kilograma heroina. Nije vozio, nije znao ništa o ničemu, samo glupa budala koja je trebala popuniti mjesto. Dobio je pet godina. I sada se ponavlja. Jednostavan posao, dobar novac koji bi nas spasio.
Rekla sam, ja ili droga. On je rekao da nikad ne bi mene riskirao. Ali da nam novac treba, i da razmislim o svemu.

lii
Za ponovljeno djelo će dobiti duplo zatvora. Truba bi pola škole završila prije nego joj se otac vrati. To bi bio kraj. Gdje smo došli? Što nam se dogodilo? Kako ćemo se spasiti? Kad bih pokušala sve opcije staviti na papir lista bi bila prekratka.

liii
Jučer sam se fino obukla, našminkala, pogladila moju malu trubu i otišla prositi. Razmijenili smo par sms-ova. Napisala sam da mi treba pomoć. Odgovorio je da nema problema i da dođem. Pa sam došla.
Živi u stanu od sto dvadeset kvadrata s pogledom na park. Ima privatnu ordinaciju. Nije bogat samo od svog posla, majka mu je radila u propaloj tvrtci, ali mu je zato otac bio inženjer na naftnim bušotinama po istoku. Oduvijek su imali hrpe novaca. Dok sam bila dijete to mi nije ništa značio. Sad me boli kad vidim kako drugi ljudi žive.
Pričali smo o svemu, a najviše o našim ranim danima. Pio je vino, ja sam pila sok. Bio je šarmantan i mio kakvim ga pamtim. Nije se oženio. Rekao je da oduvijek žali što nikad nismo pokušali. Pitao je koliko mi treba, rekao je nema problema. Rekla sam da ćemo mu vratiti čim budemo mogli, rekao je uopće nema problema.
Osjetila sam kako mi se kamen na grudima lagano topi. Mirisalo je na spas. A onda je rekao da bi samo htio da doživi ono što nikad nismo pokušali. U prvom trenutku nisam razumjela o čemu govori. A onda sam prepoznala taj pogled. Pokušala sam to prečuti, praviti se da nije rekao, zahvaliti što želi pomoći, ali nije mi dopustio. Rekao je da je novac velik, a da on ima želju. Rekao je da nikad nismo ostvarili našu romansu, a da je tako malo nedostajalo. Rekao je da je sad prava prilika. Rekao je da ne traži puno od mene i da mi se isplati.
Digla sam se i otišla.

liv
Moja mala truba ima sedam mjeseci. Jutros me natjerala da se popiškim u gaće. Doručkovala sam, u glavi vrtjela stotine crnih filmova, a ona me nogicom pritisnula u krivo mjesto i sve mi je pobjeglo.
Dobila sam trbuh, ali nije ni velik ni okrugao. Od početka trudnoće sam skupila jedva četiri kile. Znam da će sve to sad rasti malo brže. Moja trubica je svakim danom sve veća i veća. Već je pravo dijete, sve zna i sve osjeća. Sigurno je more i moje brige. Što mi moja mala truba rekla na penis nepoznatog čovjeka u svom malom domu? Suze mi idu na oči. Princ upravo ulazi u stan. Vidim da je pripit. Moja mala trubo, spasi me.

lv
Što mogu? Što mi ostaje? Između čega biram? Moja mala truba svira rapsodiju.

lvi
Rekao je da mora donijeti novce ili će ga ubiti. Rekao je da mora to učiniti, nema više izbora. Rekla sam da to ne radi, da ni slučajno to ne radi i napravi li to da se više ne vraća kući. Pitao me govorim li što doista mislim i mislim li uopće na dijete. Rasplakala sam se. Jedino na dijete i mislim. Ništa osim moje male trube me ne zanima. Sve što radim za nju radim.

lvii
Došla je poruka: “Kad poželiš novce, dođi. E.”

lviii
Moja mala trubo. Tvoje nježne note moja su jedina utjeha. Samo mi tvoje glazba ostaje. Ritam tvojih udaraca u mom trbuhu je ono što me spašava. Kad dođeš, moja mala trubo, sve ću ti reći. Sve ću ti objasniti, a ti ćeš me svojom glazbom iskupiti.

lix
Cijeli je dan padala golema kiša. Ulice su se pretvorile u potoke. Kišobran mi nije bilo dovoljan, do autobusa sam bila cijela mokra. Cijedila se moja suknja. Osjećala sam lokve u cipelama. Lice mi je bilo mokro. Mogla sam plakati i nitko to ne bi vidio.
Dočekao me sa bezalkoholnim šampanjcem i kavijarom. Upalio je svijeće i pustio glazbu. Nisam pila, nisam jela, nisam gleda i nisam slušala. Ništa mi nije trebalo. Ništa ne može ublažiti ovo što radim i ništa mi ne može zamagliti činjenicu zašto ovo radim. Ništa me ne koči. Samo kiša na prozorima. I tužna melodija u trbuhu.

lx
Nije se vratio cijelu noć. Došao je ujutro i bacio novce na stol. Rekao je, budi ljuta, budi bijesa, tuci me i mrzi me, ali morao sam. Ne zbog sebe nego zbog nje. Pokrila sam lice rukama. Rekao je, to je više od pola novaca, idući tjedan idem ponovo. Nisam micala ruke s rica. Rekao si da nećeš, rekla sam. Morao sam. Moji su poslali novce, rekla sam. Imamo dovoljno za tvoj dug. Ostao je gledati me bez riječi. Više nikad to ne moraš raditi, rekla sam. Moram, rekao je. Obvezao se prema nekim ljudima. Mora voziti za njih dva mjeseca.

lxi
Još šest tjedana. Moja mala truba svaki dan štuca.

lxii
Kiše ne prestaju.

lxiii
Došla je poruka: “Dođi. E.”

lxiv
Jutros je bila policija. Tražila je Princa. Noge su mi se odsjekle, a trbuh zgrčio. Pitala sam što se dogodilo. Rekli su ništa. Samo razgovor. Pogledali su moj trbuh i rekli da se ne trebam brinuti.

lxv
Došla je nova poruka. “Dođi ako ne želiš da radim scene. E.”

lxvi
Princ je u stan donio novi mobitel. Rekao je da ga ne diram. Čula sam ga kako govori u taj mobitel. Rekao je: ne mogu to napraviti. Rekao je: zašto je rekao da to napravim. Rekao je: čekam dijete.

lxvii
Ostavio mi je ključ od nekakvog pretinca. Rekao je ako se njemu što dogodi.

lxviii
Kiše ne prestaju.

lxix
Došla je policija.

lxx
Došla je nova poruka.

lxxi
Moja mala trubo, sviraj mi uspavanku.