Image default
Proza

Lucija Butković – Majko

Dan se poput crvenog gomolja izvlačio iz istočnjačke utrobe; kosih očiju i kosa pogleda. Nakon milijuna takvih cikličkih „iznašanja“, bilo je čudno gledati ga ponovno, istog poraznog, djetinjeg lica. Rosa je ovlaš dotaknula tlo; moćni Oberon opet je škropio tkivo djevice, cereći se mangupski svetoj vodi klerika. Zemlja je disala usporeno, ali osjetno…

Izvlačeći ruke iz neprohodnih tunela deke, osjetila sam znoj u preponama i vratu. U noći, naime, postoji trenutak velebnog obrata, kad bogovi dana i noći sklope pakt, miješajući pritom nektare i soli. Hladnoća u vršcima prstiju pređe sva u slanu vodu, a kosu pretvori u vlažna vlakna što poje prehladu.

Svaki je dan karika u lancu bezočnog podavanja životu. Podajemo se ulici, kafićima, knjižnicama, dizalima, mrtvačnicama. U svakoj od tih bijednih kutija ostavimo malo mirisa i tkiva; sretna je, doduše – najsretnija, ona koja nas dobije na čitavu vječnost. Tog sam se dana namjerno podala Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Možda ću jednom tamo kopniti kao riba zapletena u mreže radijacije i lijekova, moliti za bljutave zalogaje riže ili mesa, napajati oči na bijelim kutama muškaraca dok ne isključe posljednja svjetla odjela. Zasad, ipak, Vinogradska je povremeno stanovište moje bake. Ona tamo polazi da bi joj oko natopili propisanom tekućinom, prekrili čistim zavojem i otpustili u agresivnom tranzitu bjeloočnica i mrežnica. Mrena ju je zaskočila kao ostarjelu životinju; u mraku sobe u kojoj postoje samo krevet i jedna zlatna burma, kreće se poput prebijene sjene. Punktovi njene Odiseje prosti su i bliski; spavaća soba, kuhinja, smočnica; sve omeđeno prekidačima koje napipava minutama. Krsti ih dodirima i borama, jer ne vidi.

Kad krećemo prema bolnici, moja baka živne; lukava je ona, vjerenica Zagore. Ostvaruje neki prešutni pakt, pa žene u bolnici gleda kao svoje. Sve su one tu da bi pričale. Kćeri i muževi, dioptrije, postelje, sumorni vonji staračkog doma. Svaka ima priču, a ona nije očna mrena.

Stojimo tako, već nekoliko sati. Baka maše fasciklom s uputnicama; osjećaj nekog čudnog udivljenja. Žene je slušaju pozorno, dodirujući ovlaš marame i kapute. Neki je atavistički demon baki namjenio prostačku sudbinu; gorku kupku u grotlu Dalmatinske Zagore. Život je dala vuni i kršu, a mogla je sigurno biti plemenita. Priča suvislo, vjerenica juga, upirući oči u poluzatvorene kapke publike. Spominje Turke i kraljevića Marka, mahnito vitla na spomen Bleiburga. Zna i tko je bio Bin Laden, iako ga češće naziva Mladen. Uranjam u svoje oklope gmaza; spremna da izvučem koplja na svakog tko bi se usudio ismijati je. Baka nastavlja, mašući žutim fasciklom, kao dijete što na hipodromu iščekuje Wojtylu, umotanog u blindirana stakla i plastiku.

( Starac bijele, začešljane kose popravlja slušni aparatić. Ruke mu drhte pa ih skuplja poput tijesta, sakriva slabost što izbija poput vatre. Gleda kroza me, ili baš u mene, jer shvaća da me, ne hoteći, ponio van slijepih ulica mrene. Pitam se zna li kako nalikuje mom didi koji je umro dok sam još bila debelo i veliko dijete, veće nego sad. Zna li da je on, pitkih dana poput ovog, rezao nokte pod lozom našeg dvorišta, pio limunadu nakrcanu ledenim kockama, u lijes ponio samo bijelu košulju…? )

Odjednom neka priprosta Bosanka zaziva nju. Oglušuje se, pametnica Drniša. Okreće se lukavo, namreškava čarape.
„Majko, dokad radi taj Vatuljak?“
„U 11 je stanka, i doktor se zove Vatuvić, gospođo!“
„Ja, ja, Vatuvić…“

Moja koplja prelaze umah u rastopljenu gumu; zidovi se ruše i zveče poput cimbala iz medijevala. Smijem se glasno, glavu upirem u kapute gojaznih baba. Gleda me postiđeno, vjerenica Zagore, sigurna da je upravo bila ismijana. Tješim je pogledom, i očima njenim: „Pusti bako, glupe babe, demencija ih uškopila“. Sumnjičava je sva, usne skuplja kao nabore na tkanini. Mislim da ne zna što demencija znači.


Lucija Butković: Rođena 3.4.1991. godine u Zagrebu. Studentkinja Filozofskog fakulteta. Već nekoliko godina se bavi pisanjem pesama i kratkih priča, nekoliko puta nagrađivana; (2003. godine prva nagrada na konkursu za poeziju «Tin i ja» u Vrgorcu, 2004. godine konkurencija na literarnim susretima „Lidrano“, državna razina u Umagu, kao i 2007. u Dubrovniku, a 2009. u Puli). Osvojila je prvu nagradu za literarni rad na konkursu „Škola bez droge, grad bez droge“, kao i na „Kijevskim književnim susretima“, 2008. Pesma „TV“ objavljena je u časopisu američke zajednice «Poets society», kao i u pančevačkim „Rukopisima“, a 2011. godine prva nagrada na konkursu „Stjepan Džalto“, 2011. godine pesma „Prijatelji smo“ uvrštena je u zbornik zajednice „Garavi sokak“.


Ovaj članak je objavljen u martu 2012, u okviru temata Ecce Femme.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza

Povezani članci

Aleksandar Petrović, Jedinica

Filip Rogović – Mrak

Tena Lončarević, Svetilište

Ostavite komentar