Image default
Poezija

Alen Brlek, Poezija

Prestao sam ti vjerovati kao što se

U listopadu prestaje vjerovati suncu.

 

Ako te izložim svjetlu, oduzimaš mi vodu

I savijaš u starca punog sjećanja i tableta,

 

Ako te izložim mraku, uzgojiš pse tišine

Kojima me potom hraniš.

 

S balkona se prostire sve konkretnija daljina

I ne znam što treba učiniti.

 

Čemu te izložiti a da ne budem kao kopljem

Otvoren, čemu te izložiti da se vratim.

 

*

 

A znam, znam biti težak poput budućnosti

U sljepoočnicama noću. Znam, pompei

 

Katkad kao, tih i konačan, vadim to koplje

I očekujem da spojit će nam se krvi

 

U drugačiji izvor. Znam potom beskonačan

Poput kipućeg mlijeka postajem nesnosan tren,

 

Tamni okvir mrlje koja ti pokušava reći volim i jesi

Riječima oduzetim olujom u malom mozgu.

 

*

 

I naselju koje postajem prijeti val. Ovdje

Nema mora. Ni signalnih pištolja. Samo

 

Tišine hirošime, iznova i iznova.

Čemu se izložiti a ne postati muzej.

 

*

 

Jer svemu što bi trebao biti mir prilaziš s leđa

I pretvaraš u rim u plamenu. Suviše ti vjerujem,

 

Zbog davno stečenog znanja da poslije vatre

Tlo postaje plodnije. Iako um nije takvo tlo.

 

Um je komora jeke u kojoj tamno korijenje

Ne poštuje ni biologiju ni kemiju, i što bi trebalo

 

Biti flora i fauna, postaje podrum osvojen vlagom.

Ako te izložim pitanjem ruke druge ruke,

 

Koja bi ugasila požar, izloziš me sramu i tremoru.

Ako ti povjerujem, izvući ćeš mač iz kamena.

 

*

 

Raspredaš tišinu betona, predano. Ako izustim,

Bojim se bit će krletka, bit će nikada druga ruka.

 

Bit će iznenadni korak u zamku postavljenu samome sebi,

Usred nježnosti, poput dodavanja papra onome koga voliš.

 

*

 

Ti bez abecede moj um kocka za potpalu vatre,

Zapaljena strijela u beskonačnom letu do mete,

 

I dupla metafora, opet. Ali ovdje

Nema ni triješća ni mete. Samo šutnja, i srce

 

A kojem spoznaja kleca. Od vatre bih ti vrata dao,

Samo otvori abecedu. Reci mi, shvaćaš li val koji dolazi.


Foto: Anto Magzan

Alen Brlek (1988.) autor je pjesničke trilogije Metakmorfoze (2014., Algoritam / 2021. BEK), Pratišina (2017., Kontrast / 2020. Fraktura) i Sang (2019., HDP). Sve ostalo je privatno, na internetu ili nevažno.


Autor naslovne fotografije: Dorijan Šipuš

Povezani članci

Daniela Kocmut, Moja dva jezika

Andrea Peruničić, Kada si daleko

Jelena Marinkov, Hiljadu plavih petunija

Ostavite komentar