Image default
Film i misao

Andrej Tarkovski – ruski Michelangelo i tiranija nad duhom

Andrej Tarkovski – ruski Michelangelo i tiranija nad duhom

Piše: Hrvoje Galić

Umjetnik nikada ne radi u idealnim uvjetima. Kada bi oni postojali, njegovo djelo ne bi postojalo, jer umjetnik ne živi u vakuumu. Određena doza pritiska mora postojati. Umjetnik postoji zato što svijet nije savršen. Umjetnost bi bila beskorisna kada bi svijet bio savršen, jer čovjek ne bi bio u potrazi za harmonijom već bi jednostavno u njoj živio. Umjetnost se rađa u loše ustrojenom svijetu. O tome se radi u „Andreju Rubljevu” (1966)

 „Ne mogu a da se ne pitam zašto me toliko proganjaju”, rekao je Andrej Tarkovski. Sovjetski cenzori skratili su Andreja Rubljeva za dvadeset i pet minuta zbog previše naglašenog religijskog simbolizma. Nije mu bilo dopušteno da snimi nijedan film šest godina nakon što je prikazan [Andrej Rubljev]. Andrei Rubljev u stvari predstavlja kritiku sovjetskog režima, tiranije i ugnjetavanja. Bilo mu je dozvoljeno da snimi samo pet filmova tijekom redateljske karijere u Sovjetskom Savezu i mnogi njegovi projekti su ostali nerealizirani. Filmski kritičar Valery Fomin je rekao: „Cenzura je za sobom ostavila nepregledno groblje filmova i nedovršenih projekata u nastanku. Nije bilo dovoljno zabraniti ili izrezati samo neke dijelove; morala je stići i kazna. To je poprimilo čudovišne oblike javne egzekucije.”

Često citirane riječi Tarkovskog o beskorisnosti umjetnosti u savršenom svijetu, budući da bismo u takvom svijetu živjeli u harmoniji i ne bismo težili umjetničkom savršenstvu, mogu se povezati s čovjekovim Padom iz Edena. Ponajviše naša potraga za stvaranjem novih svjetova koji mogu poslužiti kao odrazi ili sjećanja koja nas podsjećaju na izgubljeni raj i njegovo savršenstvo (Platonove ideje). Filmovi Tarkovskog su takvi odrazi, savršeni i čisti, koji posjeduju bezvremensku kvalitetu.

Ipak, ostatak spomenutog citata zaslužuje da ga pobliže promotrimo. Trebalo bi da se zapitamo kako je moguće da je unatoč takvim nedaćama, nemogućnosti rada i stvaranja, čovječanstvo dobilo jedno od najcjenjenijih umjetničkih djela. Tarkovski je bez sumnje, ruski Michelangelo. Ispravan odgovor mogao bi glasiti da su upravo zbog takvih nedaća i muka – „pljunuli su mi na dušu“, rekao je režiser – njegova djela postala moguća. Sam je rekao: „Umjetnost se rađa u loše ustrojenom svijetu.“

Ovo ne znači da se umjetnik hrani patnjom drugih, kao što neki navodno čine kada posjećuju Indiju, na primjer. Upravo suprotno, borba, sama potreba da se stvori svijet koji je suprotnost onome mračnom u kojem prevladava tiranija nad duhom, je pokretačka sila umjetnosti. Moramo imati na umu da je Tarkovski ipak snimio pet filmova u SSSR-u, tiranija nad njegovom dušom nije bila potpuna. Friedrich Nietzsche je jednom napisao: „Najviši tip slobodnog čovjeka valjalo bi tražiti tamo gdje se neprestano prevladava najveći otpor: pet koraka daleko od tiranije, tik uz prag opasnosti od ropstva.“ Ovo je, manje ili više, bila pozicija Tarkovskog: neprestano mu je prijetila umjetnička smrt, ali uspio ju je izbjeći, i njegova sloboda je bila čak i veća od tipa slobode (ili libertinage, Nietzsche bi rekao) koju ljudi na Zapadu uživaju danas.

Ruski Michelangelo rodio se ne samo zbog svog ogromnog umjetničkog talenta, već i zbog loše ustrojenog svijeta u kojem mu je bilo suđeno živjeti. U Michelangelovoj Firenzitokom samo nekoliko godina izmjenjivale su se republikanska vlast i tiranije ratovi i bolesti bili su česti, no ipak, neki pojedinci uspijevali su nadvladati okolnosti u kojima su se našli i ono što su stvorili traje stoljećima. 20. stoljeće obilježeno je nastankom totalitarnih režima, kugom razornijom od srednjovjekovnih kuga. Andrej Tarkovski uspio ju je preživjeti i stvoriti svevremenska umjetnička djela.


Hrvoje Galić rođen je 1993. godine u Zagrebu. Magistrirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti 2018. godine. Njegova konstatna preokupacija je je sveobuhvatno sagledavanje društvenih transformacija kroz prizmu umjetničkih djela. Uvjerenja je da putem kritičke analize umjetnosti u njenom povijesnom i društvenom kontekstu možemo zahvatiti duh konkretnog vremena, a i saznati nešto o nama samima. Tijekom studentskih dana, pisao je radove o filmu za portal Taste of Cinema, a shvaća ih kao svojevrsne etide. Nakon završetka fakulteta preveo je knjigu Politics, a napisao je i nekoliko desetaka radova za svoj osobni blog Vigour of Film Lines. U samom naslovu bloga vidljivo je da film promatra kao polemički tekst koji može zavidnom snagom prodrijeti u društveni svijet i uzdrmati nas do temelja.

 

 


Ovaj članak je objavljen u junu 2019, u okviru temata RUSKI LIBARTES.

Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Film i misao.

Povezani članci

(Re)prezentacija i konstrukcija ženskog subjekta u filmskoj/muzičkoj industriji

Semiotička analiza filma Melanholija Lars fon Trira

Romanes eunt domus, Credo quia Brajanum

Ostavite komentar