Čovjek koji se brije uveče, čini to zbog svoje žene, a onaj koji se brije ujutro, radi to zbog tuđe. Ananun, odnosno Bezimeni, što doslovno znači njegovo ime, nije se uopšte brijao. Ni zbog sebe, ni zbog drugih. To je bio njegov obračun sa surovom svakodnevicom, njegov način da sačuva čist obraz i pokaže rijetkim posjetiocima Nagorno Karabaha šta su učinili njegovoj mladosti. Brada koju je tek ponekad šišao bila je njegov prkos, njegova lična karta i dokaz o tome ko je i odakle potiče.
Nije imao za koga da se uređuje. U seocetu nadomak Stepanakerta, gdje je provodio dane čitajući i baveći se poljoprivredom, odavno nije bilo djevojaka. Zapravo, u selu nije bilo nikoga osim njega i još dvojice staraca koji su, po ko zna koji put, jedan drugom prepričavali iste priče i nevjerovatne podvige iz onog rata. Njegovi prijatelji su odavno nestali u talasu izbjeglica koji je preplavio Jermeniju, Azerbejdžan, Evropu, Ameriku… Ni on nije mogao da objasni zašto je onoga dana kada je već bio u koloni stao i – ostao.
I mada je odlučio da ostane (ili je to neko ili nešto učinio za njega), često se pitao kako izgleda život tamo negdje, iza nevidljivih zidova koji ga okružuju, iza uhodljivih ušiju koje u svemu čuju pozive na izdaju i sumnjičavih pogleda koji ne vide ništa sem subverzije, straha i sirotinje. Želio je da barem na kratko osmotri nasmijana lica, da razgovara sa vršnjacima o nečemu što nije politika ili pitanje pukog preživljavanja. Želio je da svijet sazna da i on, Ananun, tako sitan, neugledan i bezimen ipak postoji.
Iako je prvi put bio u avionu, još uvijek nije bio svjestan da zaista putuje. Sve se desilo odviše brzo: ni mjesec dana nakon što je vidio poziv mladima da se prijave za odlazak u Montebelo, grad pobratim Stepanakerta, već je bio punio kofer sitnicama i skromnom garderobom koju je imao. Trebalo je da provede tri dana u kalifornijskom gradiću, uključujući i novogodišnju noć. Iz zvučnika su dopirali blagi zvuci California Dreamin’, a malo zatim i Going to California:
…Find a queen without a king They say she plays guitar and cries and sings, Ride a white mare in the footsteps of dawn Tryin’ to find a woman who’s never, never, never been born…
Prije nego što su otpočeli uznemirujuće istiniti taktovi pjesme Californication, on je već objema nogama zagazio u hirovito carstvo snova.
Prekrasan, gotovo proljetni dan u Los Anđelesu donekle je pomračio aerodromski službenik koji je imao isti onaj pogled kao i ljudi koje je ostavio za sobom u Nagorno Karabahu. Osjećao je kako ga taj pogled ispituje, skenira, osuđuje. Nervozno je gledao u stranu, stežući prstima desne ruke džeparac koji je dobio uz ovo poklon-putovanje. Osjećao je nelagodu nezvanog gosta, iako to nije bio. Preko carinikovog ramena mogao je da vidi taksistu koji se osvrtao držeći papir na kojem je bilo ispisano njegovo ime. Ovo je ili raj na Zemlji, ili ratna zona, kad je ovako teško ući, pomislio je. Nakon nekoliko prozivki, ispitivanja, prepipavanja, preturanja po torbi, zagledanja u papire i neprimjerenih komentara na njegovu bradu, konačno je bio u taksiju koji se probija kroz gužve bulevara ka petnaestak kilometara udaljenom Montebelu.
Prethodni dan je proveo samotno, tumarajući ulicama poput komete koja traži svoje mjesto u nekom dalekom sazviježđu. Obišao je i lokalne škole i golf terene, šetao je širokim i ušminkanim ulicama, odmarao se u nekoliko tipičnih američkih restorana brze hrane, posjetio je popularni park Grant Rea, čak i zoološki vrt. A onda ga je nenadano, kako samo nepoznati grad umije da iznenadi, dočekalo ono od čijeg je gušećeg stiska pokušao da umakne. Da se odmori. Da se nadiše, ovdje, hiljade i hiljade kilometara daleko od zavičaja. Memorijalni spomenik posvećen genocidu nad Jermenima u Biknel parku, iako ustremljen ka nebu, ciljao je pravo u Ananunovu dušu. Počeo je nekontrolisano da čupka bradu, osjećajući kako nemir u njemu narasta, kao da će svakog trena kročiti iz njega i otpočeti neviđeno gnjevni pohod. Pomislio je na bijedno djetinjstvo. Pomislio je na sve one koje je izgubio. Pomislio je na svoje selo, na stravu svakodnevice. U jednom času je osjetio ponos i čežnju, da bi već u drugom osjetio tugu i gađenje. Prema ruševinama i tišini koje će ga jedine čekati po povratku. Prema svom narodu i onom drugom. Prema svojoj vjeri i onoj drugoj. Prema svima i prema svemu.
Ustao je jedva pomjerajući glavu koja je bolno pulsirala. Nije prepoznavao sobu. Nije prepoznavao ni odraz u ogledalu. Posmatrao ga je golobradi mladić tamne puti, mrkih podočnjaka i gotovo crnih očiju koje su plivale u sukrvici. Ni on, ni odraz nisu se sjećali gotovo ničega od prethodne noći. Ničega, sem poneke slike vatrometa, slatkaste sangrije i ružičastog punča, te nekih bubuljičavih šaljivdžija sa bejzbol kapama i žiletima za brijanje u rukama. Ananun je zaplakao. Bezimeni odraz Bezimenog je učinio isto. Izdao sam nas, Bože, izdao sam sebe, pomislio je. Dok je uranjao u užas ne opirući se, začuo je glas iza svojih leđa:
„Nadam se da nisi mislio da se iskradeš i ostaviš me. Znaš, mnogo si sladak tako obrijan, zato nemoj da plačeš. Ne sviđa mi se kad muškarci plaču. Oni mangupi su ti učinili uslugu, vjeruj mi. Idemo na kafu pa ću ti ispričati šta se sve desilo.” – rekla je kopčajući grudnjak.
Stajao je ispred ogledala, nijemo u njega zureći i posmatrajući je kako se oblači. Nije više mislio na bradu. Nije više mislio na neznani lik u zrcalu. Nije više mislio na zavičaj. Nije mislio, samo je ne trepćući gledao.
„Zovem se Sara” – šapnula je dok ga je nježnim zagrljajem vodila ka izlaznim vratima.
Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: Lamentacija po Sofroniju (2005), Trebao sam biti riječ (2005) i Ja, revolucionar (2010). Poeziju i prozu je objavljivao u časopisima „Koraci“, „Sarajevske sveske“, „Nova Zora“, „Književnik“, „Riječ“, „Unus Mundus“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr. Godine 2010. jedna priča je uvrštena i u Antologiju kratke priče (časopis „Akt“, Valjevo). Dobitnik je prve nagrade književnog konkursa „Susjedi“ u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.
izvor fotografije: foto Clix