Božidar Stanišić, Beskrajni plavi krug

   Beskrajni, plavi krug

Piše: Božidar Stanišić

 

On, Monti – neka se tako preziva u ovom zapisu, rasijano zastajkuje. Svoj mobilni telefon i dalje drži u ruci. Očekuje nastavak  razgovora?

U ulici Merkatovekjo, velim, najljepšoj u Udinama. Posmatra me. Iskosa, i odsutno. Šta da mu kažem? Ružno je kad ćute dva, jedno drugom ipak nepoznata lica. Da mu kažem i da je jesen, kasna, godine 2007? I da je toplo, neko bi se prevario i pomislio: maj?  O tome nam, istina, već govore njegov mantil i moja jakna; nosimo ih preko ruke. Sluteći da bi on tu opasku protumačio kao neukusnu, progutao sam je u pravi čas. Uostalom, nismo Englezi pa da se oslanjamo na komentare o vremenu.

Nisam očekivao da ćemo se udaljiti od željezničke stanice. Kad mi je rekao da nema mnogo vremena, to sam shvatio ozbiljno. Ući ćemo u neki obližnji bar i razgovarati na temu zbog koje je doputovao u Udine. Već mi je javio da istog dana ima nekog posla u Trstu. Ali, on je i dalje koračao, koračao. Sve sa mobilnim na uhu prema centru starog dijela grada iako nije imao namjeru da razgleda mjesto. To će, rekao mi je prije nego što se mašio svog mobilnog, učiniti drugi put. Svakako, s onom zbog koje je doputovao iz Đenove da bi prethodnu noć proveo u Trevizu. Nisam ni pomišljao da će mi objasniti razlog svog kratkog boravka u tom gradu.

Prevario sam se.

Ima, misli on, lica koje nam promijene život. To veli najednom drahtavim glasom, ali, kao da se već pokajao, nastavlja onim prethodnim, ravnim. Pedeset mu je godina, iza sebe ima jedan brak, i kćerku, ali nema namjeru da se preda. Nema, a čini mi se da bi uzdah koji mu se oteo rado pobrisao nekom gumicom za tu svrhu. Ponavlja ono nema predaje kao da je život agresor, dakle pojava u svojoj čistoj napadačkoj formi. Hoće, eto, da okrene list. I da živi ne mareći za godine.

Si va avanti, to je ponovio nekoliko puta.

Niko, vjerujem, ne bi dao pedeset tom čovjeku srednjeg rasta, vitkom, žustrih  pokreta, tamnih, istina obojenih, vlasi, u tamnosivom odijelu besprijekornog kroja, s crnom lakovanom tašnom u ruci. Cipele, lakovane – kao da su tek prohodale iz izloga. Takav, on više liči na agenta nekog osiguranja ili agencije za prodaju nekretnina negoli urednika jedne đenovske izdavačke kuće.

Hoćemo da živimo, veli on ozarena lica dok koračamo kroz via Roma. Dakle, ona i on.

Pa šta ako i ona iza sebe ima jedan brak, desetak godina bačenih. I uzaludnih!  Istina bez djece. Treba misliti pozitivno, dakle nema poraza – ima samo spoticanja i novih koraka. Pita me šta mislim o negiranju poraza. Konkretnih, ličnih i, naravno, koncepta poraza.  Sjajna stvar, kažem. S osmijehom. To je običaj koji mi se, valjda sam od sebe, zalijepio ovdje, u Italiji. Treba se nasmiješiti i na svadbi, i za trpezom, i na promociji knjiga, bogami i na sprovodu. Dođe i meni, eto, kao nekakav oslonac. Ali u društvu sa Montijem sam odmah osjetio da se ne snalazim ponajbolje. On me i dalje zasipa riječima svoje ispovijesti, ipak netipičnim za Italijana sa sjevera. Ni osmijeh mi, dakle, ne bi pomogao.

Ima, kaže on zastavši pod kolonadom, mjesta i susreta koji nam mogu promijeniti život. Odjednom. Radoznao je, hoće da čuje šta ja mislim. Znam, mislio je na onu svoju, iz Treviza. A mjesto? Očito, nije mu važno gdje ju je susreo prvi put.

Mi smo, gospodine Monti…

Gospodine? Nemojte, molim vas lijepo!

U redu… Mi smo na jednom mjestu koje je, pretpostavljam, znatno promijenilo život jednog pisca. I ne samo njegov, već i za živote miliona u Velikom Ratu, potrudile su se slijepe sile o kojima je iz pera pisaca i filozofa antimilitarista, svi to znamo, iscurilo i mnogo živih činjenica. Istina, nedovoljnih da bi zaustavilo sljedeću svjetsku klaonicu.

Mislim li to, pita me,  na jednog od ona tri autora koja bi, na moju preporuku, rado objavio u kolajni Prozori Istoka izdavačke kuće svog oca… Mislim li, dakle, na Kern… Kren… Krn…

Crnjanskog?

Da, veli, na njega je pomislio. Nije zaboravio jedan detalj iz piščeve biografije. Hoće da nastavim tamo gdje sam stao.

U slučaju Miloša Crnjanskog na njegov credo, i u poeziji i u prozi, nije uticao samo Veliki Rat. U proljeće posljednje ratne godine, u austrijskoj uniformi, ispod kolonada u srcu Udina… Ovih? Nisam siguran, velim. Možda nekih drugih? Ne znam tačno, ali u jednoj knjižari, militarnoj – veli Crnjanski, onomad nepoznat pjesnik, ugledaće knjigu  o kojoj će, kasnije, pisati nadahnuto kao što se može, možda, pisati samo o nekoj ženi. Monti se zakačio iznova za enigmu one knjižare, militarne. Nema je, velim, ni na jednoj vrlo detaljnoj mapi Udina iz Velikog rata.

Hm-hm, mrmlja Monti. Slutim, po glasu, da bi on, ipak,  rado saznao gdje se nalazila knjižara, a još radije bi čuo da je Crnjanski tako govorio o nekoj ženi.

O jednoj jeste, kažem, u ljubavnoj pjesmi koju će onog proljeća, posljednjeg ratnog, napisati nedaleko od Udina, u San Vitu na Taljamentu. U toj pjesmi ljubavnica je bezimena. Ah, tako, veli Monti, bezimena! Ljepše je, misli on, kada ljubavnice  imaju svoje ime. Naravno, on zna gdje je rijeka Taljamento, ali nije znao da u Friuliju ima grad takvog imena. Treba da ga razumijem – San Vito, u Italiji ima mnogo mjesta tog naziva. Golica ga da sazna koju knjigu je Crnjanski vidio, onog davnog proljeća. To veli sada jasno izgovarajući autorovo ime.

Novembar, kažem, Floberov. U njemačkom prevodu. Ne, nije čitao to Floberovo djelo. Hm, koliko on zna, taj francuski pisac je poznatiji zbog drugih djela.

Naravno, kažem. Pa dodajem da to ništa ne mijenja na stvari uticaja tog kratkog romana na mladog Crnjanskog; na trag, trajan, u njemu. Koje su to riječi, to zanima Montija, što liče na ljubavne a o knjizi govore.

Upoznao sam je dostojno nje, gorke, čudne, istinite, davno i daleko (…) U izlogu, punom sarenih ratnih knjiga, stajaše dug red zutih, otrovnih Strindbergovih svezaka(…) Kroz staklo, sa kojeg je curila kiša, u mlazevima, iznenada ugledah jednu žutu knjigu, nepoznatu, sa crnim natpisom: Novembar.  

Vidim, nije ostao baš ubijeđen u ljubavni karakter ovih riječi koje sam tog dana, naravno, parafrazirao. Ipak, komplimentira mi na dobroj memoriji. Velim mu da je pjesnik vjerovao da će Novembar u XX vijeku dovesti do novog oblika romana i nove proze. Pita me da li mi se Crnjanski sviđa. Da li je on u najužem krugu onih autora čije sam knjige zavolio?

Ćutim. Ima li banalnijeg pitanja od onog koje se podupire otrcanim sviđa mi se – ne sviđa mi se? Pomišljam i da nas dvojica pomalo blesavo stojimo. Tako, dok mnogi ljudi prolaze ili se zaustavljaju kod izloga jedne radnje sa luksuznom odjećom.  Monti ponavlja ono pitanje, koje mi nerijetko biva upućeno i na  javnim predstavljanjima mojih ili knjiga drugih autora.  Sjećam se, prvi put – dok sam  u takvim prilikama, nekad prije, dakle tamo, govorio na mom maternjem jeziku – zatečen pitanjem, izmucao sam imena nekih autora. Na pomen pojedinih lice onog pitaoca odavalo je zadovoljstvo, a nekih drugih – sumnju. Iako posredno, bili smo zagazili u područje ukusa. Danas, u takvim prilikama, u kojim govorim na drugom jeziku, odgovaram da me svako sviđa mi se – ne sviđa mi se podsjeća na neku modu. Prećutim, naravno, da sam od rase onih koji misle da je moda skupa i glupa.

Teško mi je o tome govoriti. Velim Montiju i da to radije prepuštam drugima, koji o dopadanju samom, valjda i ljubavi takve vrste, siguran sam, više znaju. I o modi, takođe, ali to mrmljam u sebi. I da je svaka moda prolazna.  Kao one pantalone, puloveri i šalovi na lutkama u izlogu pored nas. Proći će neko vrijeme, nas bilo ili ne, lutke će biti  iste. Samo će kroj biti drugačiji, kao i boje odjeće uostalom.

Ali, šta je to sve prema večnosti? To kažem glasno sjećajući se tog pitanja iz pisma Crnjanskog jednom prijatelju.

Monti? Ono, o vječnosti, ponovio je nekoliko puta. Ipak, zanima ga izbjegavam li da priznam ima li autora koje volim. Pomno me posmatra. Čude ga, jasno mi je, moje riječi. Ove, iako nisu moje, previše su krupne za početak našeg razgovora o Crnjanskom?

Prošlog proljeća Montijevog oca je začudio sadržaj mog pisma, u kojem sam mu predložio objavljivanje nekih djela Crnjanskog u Italiji. Njegov roman Seobe je objavljen u dva toma, ali to nije sve. Ne, nema on razloga da mi ne vjeruje. Ali zašto im ne ponudim nešto moje? Jedna je stvar živi autor, druga onaj koga nema više. Živ autor, eto, s knjigom se kreće: promocija tamo, promocija onamo. Oni su već ustanovili Prozore, kolajnu proze savremenih autora iz istočne Evrope.  A ja zapeo pa zapeo za tog Crnjanskog! Jeste, zapeo sam! Pa sam dodao i da je nedovoljno preveden u Italiji, takođe u Evropi.

A stari? Poslao je sina, čini se na razgovor između dva voza. I tako, imamo dva sata a možda i malo više, za mog Crnjanskog!  Potom me Monti podsjeća da njihova izdavačka kuća nije velika. Ne ide im loše, ali rizike rado izbjegavaju.

Uto se sjetio da mu nisam odgovorio na njegovo pitanje o piscima. U redu, odgovoriću. Ima samo onih kojim se vraćam. Iz ljubavi? Ne, velim, već iz potrebe. Čini me se da bi se zadovoljio ako bih mu rekao: Crnjanski je jedan od onih kojim se vraćam. Barem to! Koje li je njegovo sljedeće pitanje?  Od pomoći je i što zvoni njegov mobilni.

Amore, sei tu !

Ima li smisIa da Montiju kažem da ne samo u mojim povracima Crnjanskom, nakon svega što je Historija u svom work in progress učinila da mislim danas o svijetu i čovjeku, mislim kao nekad u drevnoj Kini: čovjekovo najveće prokletstvo je biti rođen u važnoj epohi.

Ciao, amore!

Ali,  ćutim. Sve to, i Nekad i Sad, veće je od nas. Veće, ma koliko se trudili da tu pojavu označimo samo riječima. Najkraći Vijek, sav savcat, bio je Važna Epoha, a svi smo njegova djeca. Dakle, i Crnjanski, i Monti, i moja malenkost. Ali, sve ovo moglo bi se se Montiju reći jednostavnije: Crnjanski je među autorima mog sve suženijeg kruga imena i djela. U mojim nekad i tamo, koji, iskusio sam, nisu ni staro odijelo za bacanje, ni zmijska koža za svlačenje, nije ga bilo toliko kao što ga ima u ovom ovdje i sada, friulskom i italijanskom, i uopšte okcidentalnom. Poneko, ironiji sklon, dodao bi to  kao glasom iza kulisa teatra čija predstava još uvijek nije završena.

Pa, neka mu bude. Crnjanski mi je zanimljiv. Kao da me nije čuo, pita me gledajući svoj ručni sat zasto prije ručka ne odemo, prvo na kafu ili neki aperitiv. Gdje služe najbolju kafu u Udinama? Svejedno je, kažem, u centru je svuda dobra. Krećemo prema Pjaci San Đakomo, koja me podsjeća na neke pariske. Može da se sjedi, velim. Lijepo, napolju.

Ciao, amore.

Monti opet nešto šapuće. Onoj Trevižanki.

*

Seobe, Miloš Crnjanski. Knjiga tvrdih korica boje prezrelih trežanja. Jedne davne zime tu knjigu za takozvane odrasle, ja, tek osnovac, uzimao sam sa polica biblioteke mog oca, u Visokom. Otvorene Seobe su mojim drugovima i meni odlično služile za tunel nad prugom igračkom,  na podu sobe.

„Baš Seobe!”,  ljutio se moj otac.

„Nek’ se djeca igraju!”, branila nas je moja baba. „Doći će im i dani bez igre…”

Davni dani: mraz se hvata staklima prozora, koplja ledenica vise sa strehe, pucketa plamen u limenoj peći, lokomotiva i vagončići svaki čas prolaze kroz onu tunel-knjigu.

Pjesma Sumatra: moj prvi čitalački susret sa Crnjanskim. Gimnazijski, obavezan. Iznenađenje: naša profesorica književnosti, nakon brojnih a uzaludnih pokušaja da nam približi Sumatru i naših zamuckivanja nad čudnim i zagonetnim stihovima ove pjesme, pročitala nam je i autorovo Objašnjenje ‘Sumatre’.

Neko je, sjećam se,  dobacio da se, eto, kao nijedan poeta prije njega, autor sažalio nad čitaocima u muci da razumiju kako u jednu pjesmu mogu stati vrhovi Urala, jedan potok koji rumeno teče u zamjenu za trešnje iz zavičaja i zrna korala, pa Mjesec sa zapetim lukom. A povrh svega, zar neko može rukom milovati daleka brda? Ali, tvrdio je razredni komedijant, pjesnik je to sve hrabro objasnio, naknadno, poručivši nam da je osjetio kako niko ne ide kuda hoće. Sve je, dakle, pobrkano na svijetu ali nije baš ni da ponešto od svega nije u vezi. Eto, ko hoće, može povezati, gle čuda, i Ural i korale! Ali, nastavio je komedijant, taj pjesnik je imao i trenutaka jasnoće. U drugim pjesmama, naravno. Recimo… Kad je govorio o ljubavnici čijeg se imena ne može setiti nikad više, ali se sjeća, u pjesmi jasnog naslova Priča, da je ona bila nevina i tanka,  te imala kosu toplu kao crna svila. Sjajno je što je njena kosa  u nedrima golim!

 Smijali smo se na sve to, ludo kao što se samo u mladosti ljudsko biće može smijati. A tako nikad više.

Sunce, proljećno, zvonilo svojim sjajem u staklima prozora. Dan je bio svijetal, nebo plavetno i čisto i kad smo govorili o romanu Crnjanskog, Dnevnik o Čarnojeviću. Tada mi je ta neobična proza koja počinje rečenicom o jeseni i životu bez smisla izgledala kao neka smjesa nepovezanih misli i slika u kojoj se pojavljuje i jedan lik koji za sebe tvrdi da je sumatraist, kao da je to neko zanimanje. Egzotično, ali zanimanje svakako.

Kasnije, profesor sam bio ja, u klupama su sjedili neki drugi đaci. Trudio sam se da razgovaramo o Sumatri, te o njenom Objašnjenju. Opet je bilo smijeha, dobroćudno đačkog. Opet je bio jasniji Crnjanski iz Priče. Od velike pomoći za Sumatru nisu bile ni anegdotske situacije iz njegovog života, koji me je sedamdesetih, tokom studija književnosti u Sarajevu, nakon čitanja nekih njegovih intervjua počeo sve intenzivnije privlačiti. Crnjanski – pjesnik povratnik –  i to su neko vrijeme napominjali u novinama. Onako, sve kao usput, ali da čitaocima Crnjanskog nije naodmet zapamtiti i da je pjesnik bio emigrant. Politički, do 1965. Potom je postao bivši  emigrant.

Polako, kao neka knjiga za dugo i sporo čitanje, preda mnom je izrastao portret  Crnjanskog, pisca čiji su život i djelo bili izuzetno različiti u poređenju sa bilo kojim od brojnih osrednjih pisaca, savremenih ili onih iz bliže i dalje prošlosti – svejedno. Bio je različit, štaviše jedinstven i ne samo zato što je bio poliglota, čak osam jezika je govorio, i što je mnogo putovao,  i živio dugo, dugo izvan domovine. Slutio sam da ga dijeli od drugih nešto duboko, što je, u svjetlu autorske originalnosti, od drugih dijelilo i Andrica, Kiša, Krležu, Selimovića… Onomad sam to imenovao kao veliko nešto, da bih mnogo kasnije našao kod Kundere: svjetskost.  U to vrijeme Roman o Londonu Crnjanskog već je doživio nekoliko izdanja. Nekoliko puta sam ga pokušao iščitati do kraja, bezuspješno. Bila mi je ne samo neprivlačna, već, u svojoj zamršenosti, i nejasna sudbina jednog Rusa, po imenu Rjepnin, emigranta u Londonu, o kojem se šapuće  da je knjaz, a  radi u jednoj obućarskoj radnji.

Mnogo kasnije, u avgustu ‘92, nakon što sam se čudnovatim spletom zbivanja u  bijegu iz Bosne našao u Trstu, najednom ne znajući da li sam više dezerter, izbjeglica, izdajnik ili izgnanik, u biblioteci mojih tršćanskih prijatelja, našao sam knjigu izabrane poezije i proze Miloša Crnjanskog; jedno starije izdanje, iz perioda u kojem je Crnjanski još uvijek bio u svojoj londonskoj emigraciji.

Učinilo mi se da me je ta knjiga očekivala.

Otvorio sam je nasumice,  žurno, nervozno.  Zazvučale su mi nevjerovatno riječi koje sam počeo čitati poluglasno, ne mareći za prijateljski poziv za stol. Osetih jednog dana, svu nemoć ljudskog života i zamršenost sudbine naše. Video sam da niko ne ide kuda hoće i primetio sam veze, dosad neposmatrane…

Koji sat kasnije, pod suncem kasnog ljeta, na molu Audače, naslonjen uz gvozdeni pristanišni stubić na kom je utisnuta mapa jadranskih vjetrova, sjedio sam i čitao tu knjigu; u njoj i Sumatru. Najednom, u drugom, tuđem kraju, učinila mi se bližom nego ikad prije, baš kao da je ta pjesma  neko biće a ne nizovi tamnih slova na posivjelom papiru. Ima umjetnina koje nam ključeve radionice u kojoj su nastale ponude samo u određenim i, bez sumnje, sudbinskim prilikama?

Utjeha, ponavljao sam sam sebi, utjeha je možda ključ svega?

I tako, svoja brojna tršćanska jutra i popodneva provodio sam u društvu s Crnjanskim. Tada još uvijek nisam znao da je onaj razredni komedijant završio u Australiji, ni da će mnogi moji drugovi iz mladosti izbjeći i u Englesku, Kanadu, Ameriku, Njemačku, Dansku, Norvešku, Španiju…. Poneko se ustalio čak u Južnoj Africi, poneko u Rusiji, Tajlandu, Turskoj, Indoneziji…  Iznad mene i miliona u neželjenom kretanju kao da je stajalo, urezano u nevidljivi mramor, da niko ne ide kuda hoće.

U novembru iste godine našao sam se u onom italijanskom kraju o kojem sam, tokom jutara i popodneva na onom tršćanskom molu, čitao u pjesnikovim Komentarima. U jednom trenutku, na silaznoj putanji svog života, Crnjanski je poželio da komentira svoje pjesme. Tako je nastala jedna, poetski a neumoljivo jasno napisana biografija mladosti jednog pjesnika; i kao pokušaj pjesnikovog kreativnog odgovora na najciničniji esej u srpskoj literaturi, Tri mrtva pjesnika Marka Ristića, pjesnika i nekadašnjeg njegovog prijatelja koji, 1954,  uz umrle Paula Eliarda i Rastka Petrovića, smješta u grob i živog Crnjanskog. Razlozi? Ideološki ponajviše, ali bilo je i onih koje, izgleda, mogu imati samo  bivši prijatelji, pogotovo ako su bili, svaki u svoje vrijeme, bliski najvišim krugovima vlasti. Idiotski, dakle, razlozi. No, taj slučaj je i tema za sebe. Možda već objašnjena riječima Crnjanskog: Konj, kaže Pikaso, može da se pretvori u palmu. A ljubav, iako to Pikaso nije rekao, u smrtonosnu mržnju.

Friuli, ime je tog kraja.

Tamo sam stigao, u kasnu jesen, i sa nekoliko drugih djela Crnjanskog pozajmljenih iz biblioteke mojih tršćanskih prijatelja. To je kraj u kojem je Crnjanski, vojnik jednoj odumirućeg carstva, bio u proljeće posljednje godine Velikog Rata. I mene, kao sve one koji na svijetu ne idu kuda hoće, tamo je doveo Slučaj.

Komedijant Slučaj, ponovio bi pjesnik?

Nimalo komedijantski zazvučale su mi riječi iz Komentara o dolasku Crnjanskog vojnika u najveće friulsko mjesto: Znao sam da daleko ispred mene, ludo i ponizno, ginu bosanski pukovi, silazeći u grad Udine: Zadrhtao sam, kao malokad prije nad stranicom jedne knjige. Ginulo se iznova ali tada u Bosni, i ludo i uludo.

Od Culjana, mjestašca u kojem i sada živim, nije daleko San Vito na Taljamentu, gdje je Crnjanski napisao Priču, pjesmu koja mi je u mladosti bila bliža od Sumatre. Još mi je bliže grad Udine, gdje – kako sam maločas govorio Montiju, sinu onog izdavača malog ali na dobrom poslovnom putu, koji sada iza mene korača i često ponavlja amore, amore – u jednoj militarnoj knjižari našao je njemački prevod Floberovog Novembra, što će biti od odlučujućeg uticaja na semantiku i stil Dnevnika o Carnojevicu. Ni mjestašce Nespoledo nije daleko. Na tamošnjem groblju,  kao da su groblja čitaonice, Crnjanski je onog ratnog proljeća čitao  Novembar.

Dvije godine kasnije, u predgovoru za prvo srpsko izdanje Novembra, on će  reći da je u tom romanu dat jedan nov individuum. Ceo svet je njegov. Prošlost i daljina nestaju u njemu. I ono što je bilo pre mnogo stoleća, njegovo je. Bol njegov vezan je za sve patnje u svetu; on zavičaja nema više, i svi ga predeli rastužuju svojim sumornim vidicima.

Monti iza mene sad govori glasnije: Ciao, amore…

    *

Pijemo kafu na onom trgu u Udinama, koji liči na neke pariske.

Din-don, bruje podnevna zvona, talasavo. Monti se jada što se sa onom koju voli neće moći da vjenča u crkvi. Crkva priznaje samo jedno vjenčanje. (Istina, on smatra da ima nekih rješenja ali put do njih je dug, predug.) Ali, kad bi to bilo moguće, i to brzo – nema šta ne bi dao. Ne, nije on pobožan, a nije ni ona. Ipak, u crkvi je sve romantičnije, a ona njegova je romantična duša. Dakle, sve to on misli i jada mi se, sve zbog nje, Trevižanke. Ona je romantična duša. Neću da mu velim da je to već jednom rekao. Potom me on, trgnuvši se naglo kao iz neke slatko gorke omame, pita zašto ne pređemo na stvar. Imam li prevedenih uzoraka iz djela Crnjanskog? Dajem mu nekoliko stranica. Ako bude trebalo,  sve to i još ponešto prevešće neko drugi, bolje. Poznajem odlične prevodioce. Imam, dodajem, i detaljnijih objašnjenja svakog prijedloga. I, da ne zaboravim, jednu poemu Crnjanskog. Već prevedenu na italijanski, koja čeka svog XY izdavača.

Lament nad Beogradom.

Na to me Monti posmatra pogledom crno-bijelim, trgovačkim. Ah, znan mi je taj pogled, izdavački. Ima u njemu više sumnje i nekog straha, negoli vjere u knjigu uopšte. (Znam, prestrog sam prema izdavačima. U krajnjem slučaju to su preduzetnici koji iznose svoju robu na tržište. A na toj pijaci sve je manje kupaca njihovog espapa.)  Njegov pogled mi veli i da on nije došao na ovaj sastanak, radni nego kakav, da sluša neke-tamo-poeme! Bilo čije, bez uvrede! To dopunjava riječima: eto, da ne pomislim kako se on tim mišljenjem ustremio protiv Crnjanskog, pjesnika. Poeziju, tvrdi on, čitaju jos samo pjesnici. Ima ih kao nikad dosad. U pravu je, mislim. Hm, klima Monti glavom, i profesori čitaju poeziju, ali uglavnom zato što moraju, kao i njihovi đaci. Kad odrastu, đaci to više ne čine. Istina, poneki mjesečari čitaju poeziju. Na koga misli – mjesečari? U redu, kažem, zaboravimo to.

I tako… Izlažem mu moje zamisli.

Ah, mnogo toga sam mu, veli on, ispričao. Trebaće mu dosta vremena da o tome razmisli. A bolje razmišlja dok jede.

Ne, ne sviđa mu se najbliža picerija. Bučno je, živi haos! Nego, ima li u blizini neki mali lokal, da se nešto pregrize ali kako bog zapovijeda a da se može razgovarati smirom?  Opet koračamo ispod kolonada. Čujem, dok ulazimo u sokak Sotomonte, kako on nabraja djela Crnjanskog: Ljubav u Toskani, Knjiga o Mikelanđelu, Roman o Londonu, Kod Hiperborejaca… A promrmljao je i: Dnevnik o Čarnojevicu i Lament nad Beogradom.

*

Ni on, ni otac njegov, to nisu znali. To, o količini Crnjanskijevih djela. Njih zanimaju kraća, svejedno što im se čini da su hermetična, dakle i Dnevnik, i Lament. Ali Roman o Londonu pa Kod Hiperborejaca… To su, tvrdi on Monti i u očevo ime, zastrašujući tomovi. Stotine i stotine stranica –  nije to za normalan svijet. Knjiga o Mikelanđelu bila bi čisti rizik; hiljade su knjiga na tu temu.

Pa, zamislimo: Miloš Crnjanski Michelangelo!

Ali, neka to ne bude razlog da nam ne prijaju jela u ovom malom, ugodnom lokalu pod Zamkom. Nije on izjelica, čuva se velike hrane, ali ponekad voli da se, eto,  opusti. Ragù je, tvrdi on,  bolji nego u Bolonji a tek vino! Imao sam, kaže, pravo. Treba piti vina iz kraja u kojem se putnik zatekne. To je misao Crnjanskog, kažem. Bio je vinopija? Ne, pio je veoma rijetko. Ali, kad je pio, pio je vina zemlje u kojoj bi se zatekao. Kao Antej, govorio je.

To je lijepo, kaže Monti, naglo razvedren. Pa me pita dokle smo stigli. Ah, kako to mogu znati? Ako neko ne želi da objavi najbolji roman svjetske literature napisan o emigraciji (tu su i ljubav i smrt, privremenost i vječnost, snovi od kojih nema bijega, individua i grad čudoviste, i…); ako neki izdavač ne želi ni da čuje o jednom cudnom memoarsko-putopisnom djelu koje spaja Rim, Sjever, slavenski svijet i cijeli jedan omnibus poezije i istorije; ako izazov pitanja što ih pisac postavlja o Mikelanđelu nije dovoljan, onda je bolje da govorimo o nečemu drugom!  O onim drevnim izanđalim kopljima, ukrštenim na zidu, o salati koju nam ljubazno nudi mlada, prsata, krakata konobarica ili… Ovo posljednje, razumljivo, prećutim. Ali mu dajem savjet – može čitati Crnjanskog na francuskom. Da se uvjeri, eto. On, Monti, o Crnjanskom. Koji nije samo roman Seobe, već objavljen na italijanskom.

Zašto da ne, neko djelo. Kvantitet – da bude prihvatljiv, naravno. Monti to veli brišući salvetom kapljice ulja pale sa lista salate na rukav njegovog sakoa. Nije važno, kaže. Ona bez koje on ne može ima brisač mrlja. Čaroban, uklanja sve. Očima da ne povjeruješ, vlastitim!

Monti ima ozbiljne izdavačke namjere? Ako je tako, moram i ja misliti i to brzo, brzo! On veli: Možda samo putopisi, recimo oni kroz Toskanu ili ono… Ono djelo, kako se zove? Gdje se govori o Rimu.

A Roman o Londonu?

On se mršti. Zar nisam razumio? Kvantitet je u pitanju!  I dalje je namršten, još uvijek briše rukav. Ni London, ni poezija – to kazuju njegove oči. Jasno, kao da su školska tabla na kojoj je napisano ono što bih morao razumjeti. I da se, i to mi poručuju njegove oči, tako ne razgovara sa onim koji treba da uloži novac u neku stvar. A ja sam namjeravao, po njemu, da opet tvrdoglavo ponovim ono,  o poeziji.

Gle, čuda! Monti se više ne ljuti što opet insistiram. Glasno – Roman o Londonu, poema Lament nad Beogradom. Zašto je odjednom tako zainteresovan? Nadam se da nije samo zakratko odobrovoljen vinom u ovom lokalu koji se zove La buca del Castello. A vino u nama brzo i lako ispari, kao voda i prošlost.

Žao mi je što nisam insistirao na nekom izboru iz svih djela Crnjanskog. Možda bi Monti njegov otac našli nekog partnera. Recimo neki univerzitet. (U modi su projekti, tako se danas zove sve – od izdanja knjiga do navodnjavanja paprika i krastavaca.)

*

Na početku tog izbora morala bi biti bila pjesma Sudba. Crnjanski je imao svega petnaest godina kada je napisao tu pjesmu o lađi koja brodi sinjim morem, a ne zna kud je vodi sudba. Završava u zagrljaju talasa. To je Rembo, kliče Monti dva-tri puta, tako da drugi gosti naglo utihnu i istežu vratove prema nama. Iznenađen ovom promjenom Montijevog raspoloženja – maloprije je govorio negativno o čitanju poezije! –  velim mu da ne vjerujem da je Crnjanski tada, 1908, znao za Remboa. A druga, koja je druga  pjesma? Ona poema, kažem, za kraj knjige. Lament na Beogradom. Stiže i kafa. Evo poeme, neka je pročita, u prevodu. Hm, hm, ponavlja on dok čita. Moj prevod je vrlo rđav, velim. On? Odmahnuvši rukom, čita poemu još jednom.

Mogu li, pita me dok kucka prstima po posljednoj stranici, da mu kažem nešto o Lamentu. Ukratko! Čudno mu je sve u tom djelu. Naravno, ukratko. A sebi velim: Nemoj se raspričati kao što bi učinili mandarini sveznanja o umjetnosti. Neka bude spokojan. Ne govori, recimo, o semantičkim polaritetima, korelativnim sekvencama, asocijaltivnim nizovima, sekvencioniranoj kompoziciji,  strukturno-semantičkim znacima i… o čemu još sve ne, što su sastojci one čorbe koju većina studenata literature kuša tokom studija, ćutljivo i strpljivo. Već jednostavno, to mu velim, kao u eseju koji sam upravo skicirao stideći se da sam u Italiji prevođeniji od Crnjanskog. Znam, pisaću ga plašeći se da ne bude mrtva, akademska stvar.

Čini mi se da me Monti  sada posmatra  kao što je  Unamuno gledao Crnjanskog. Slaveni su u očima Latina ćaknuti, zapisao je pjesnik o tom pogledu umnog Španca. Monti suvo kaže da on u ne vidi neki problem u tome ko je prevođeniji. Ako ima onih koji kupuju moje knjige, zašto se, pita me, opterećujem.     

Ostavimo to pitanje! Meni je važnije da se i danas upitam koji Crnjanski je u Lamentu nad Beogradom.  A svaki put se tim povodom sjetim onog detalja, njegovog: Naslagani su u Rimu, narodi, stoleća, varvari, skulpture, razni stilovi arhitekture, prolaznost svega (….) Neki zavole antički Rim, drugi katakombe, treći samo Rim Michelangela. Postoji i Rim papa, Rim Napoleona, Rim romantizma, Rim Ujedinjenja, i nedavno Rim kralja Umberta I. Što se mene tiče, ja sam proučavao Rim Tiberija (ali to je specijalna manija). Svaki od tih Rimova nije samo čitavo brdo naslaga, arhitekture, kamenja, istorije, tragedija, nego i mrtvih, i bivših ideja. Kad se sa lica Rima skine maska, varoš je strana. A zna se da je i lice u svakog čoveka, maska. I lice Tiberija. Tako on, u djelu Kod Hiperborejaca o Rimu govori, a kao da stalno o sebi govori. Sebi, slojevitom. To velim jer Crnjanskih ima jedno mnoštvo. I onih koji su mi, vjerujem, izmakli, kao što sjenke putnika hitro promiču zidovima podzemne željeznice. Sve ih, vjerujem, povezuje pjesnik utjehe.

Monti me pita koji koji je moj Crnjanski.

Moja specijalna manija  je, velim,  Crnjanski utjehe, ali ima, da ne zaboravim, Crnjanski sumatraist, Crnjanski seoba, Crnjanski Mikelanđela, Crnjanski emigracije i stranstvovanja, Crnjanski svojih pjesnika u kojim vidi sebe i pjesnike koji će doći, Crnjanski komentara svoje poezije, Crnjanski ambasada, Crnjanski jedne obimne korespondencije na više jezika, Crnjanski novinar desničarskih Ideja (neprepoznatljiv ne samo meni već onomad i najboljim mu prijateljima, ali koji će iz tih ideja znati i da izađe, kad bude osjetio šta su one u stvarnosti Istorije u Pokretu),  Crnjanski putopisac, Crnjanski dramski pisac, Crnjanski  kritičar i… Crnjanski koji me vratio i vraća njemu: Crnjanski Friulija i Floberovog Novembra. Ne, neću o Crnjanskom u ogledalu njegovih savremenika; to je duga i drugačija priča. U njoj je, ponavljam, i onaj odlomak – o živom pjesniku kojeg sahranjuje, živog, niko drugi nego nekadašnji prijatelj. Nakon te sahrane Crnjanski pjesnik se javlja iz groba, i to kakvim odgovorom. Istina, on veli labuđa pesma, za Lament nad Beogradom. Imao je, još nešto reći uprkos svom grobaru.

On, pjesnik. Mrtav, a živ. I toga ima kad se prijateljstvo zamijeni mržnjom. Eto, baš kao da na mjestu zumbula nikne pelin. Pa nam poručje da je okus mržnje gorak.

Meni začudo, Monti me sluša. Kaže da ja o njemu zasigurno nešto ne  znam. A to što ne znam je činjenica da je on studirao književnost – italijansku i englesku, ali je u životu, kad je shvatio važnost novca, imao drugih želja, namjera i, naravno, planova. Već neko vrijeme radi sa svojim ocem. Taj korak je načinio da ugodi starcu, ali se brzo uvjerio da se lako snalazi u izdavaštvu. Istina, to je i jedno cijelo minsko polje, ali uživa kad im objavljene knjige idu dobro u prodaji. No, to je duga priča. Lakonski je zaključivši, veli da će biti bolje ako se vratimo onoj poemi, koja, njemu se čini, ispjevana je iz glave i srca nekog aeda zalutalog u dvadeseti vijek. Kako samo otvara  poemu, kaže Monti ushićeno, to tvoj Crnjanski čini šrokim gestom:

Jan Mayen i moj Srem…

(Moj Crnjanski?) Montija zanima ga kako ću započeti esej. Jednostavno, kažem, preporukom čitaocima Lamenta da u času čitanja imaju pred sobom globus. Globus? Mali ili veliki, kažem, svejedno. Ako ga nemaju, neka ga zamisle. Zauzvrat, dajem obećanje da ću taj esej napisati bez fusnota!

Monti se smješka, gleda me u oči.  Lako ćemo za Pariz, veli. I Kinu je lako naći. Ali, gdje ja taj Jan Majen, čije ime kao da je ime nekog lica? I neki-tamo-Srem, za koji pjesnik tvrdi da je njegov? Odlično, Monti! Ako smo, dotičući kažiprstom određena mjesta na globusu, barem koji put, makar nehotično,  blago pomilovali dlanom Zemlju samu, možda baš onako kako Crnjanski u Sumatri  pjeva o ledenim gorama koje možemo pomilovati blago rukom, što je moguće samo u snu, onda smo se približili i jednom pjesniku teatra koji je drag Crnjanskom. Onom koji je rekao, davno prije njega, život je san. (Crnjanski je to volio zapisati, na španskom: La vida es sueno. I to  u vjeri da pjesma zaista postoji samo u jeziku kojim je napisana. Na drugim jezicima pjesmu je moguće, tvrdio je, samo tumačiti. Iako se u Parizu dvadesetih godina uspijevao okružiti strpljivim studentima iz Kine i Japana, vjerujem da nikad nije prežalio što, pripremajući izbore stare japanske i kineske poezije na srpskom, pjesnike nije mogao čitati u originalu. Oni studenti radoznalo su posmatrali tog neobičnog Slavena. Ah, da su mogli saznati da je on kasnije, mnogo kasnije, u svojoj posljednjoj pjesmi utiskivao riječi kao ideograme u najfiniju svilu.)

U snu je moguće sve.

Jan  Majen? Monti me posmatra radoznalo. I prijekorno. Jer lako odlutam?

Jan Majen, daleko ostrvo, između Islanda, Norveške i Grenlanda, on je vidio dvadesetak godina prije nego što će u Kuden Biču, nedaleko od Londona, grada svog dugog stranstvovanja,  1956. ispjevati Lament nad Beogradom. Jan Majen je bezbroj puta spomenut u njegovom djelu Kod Hiperborejaca. Ali rimske godine su njegova prošlost, nije to više period u kojem, u tom djelu koje izmiče jasnom žanrovskom svrstavanju (tako dragom onima što se osjećaju sigurnim pred katalogizacijom autora i njihovih djela kao da su restoranski jelovnici) očekuje početak Drugog svjetskog rata. Da, početak, kao što se očekuje početak teatarske predstave ili poštarev dolazak. To ostrvo mu se tokom onih rimskih dana i noći vraća poput živih slika Sjevera u kojem ga je zaprepastila tišina krajolika.

Hiperboreja, kaže Crnjanski, kao nekada Grci. Zemlja vječnog sunca, obilja i mira. Mitski Sjever.

On veli da život na tom ledenom snegu  nije samo neočekivan nego i uteha. U Rimu, dok sa tarase hotela Valladier, posmatra kube Mikelanđelovo, osjeća da, kad bi mogao, nikad se iz tih krajeva ne bi vratio. Njemu su, tako, tišina i daljina Hiperboreje bili utjeha prije početka rata koji je uslijedio tako brzo nakon onog u kojem je bio vojnik koji je vidio i spoznao ništavnost jedinke u drami ratnog apsurda. A taj apsurd je prožderao milione, u duše i svijest preživjelih utisnuo pečat propasti bilo kakvog osjećanja sigurnosti u svijetu koji, i u našem XXI, neko veli sarkastično obećanom vijeku, izmiče percepciji svake pojedinačne svijesti.

Jeste, jedan rat Crnjanski je već doživio i preživio. Pokvario mu je život. Ipak, već se jednom bio vratio, na svoju Itaku, sve kao usput, i ležerno ali ozbiljno šamarajući lice društvenog ukusa, da on nije pevač prodanih prava, ni laskalo otmenih krava. I da nije patriotska tribina. To je bilo vrijeme u kojem je vjerovao da samo pobjeda revolucije duša moze donijeti novog čovjeka. Ni slavu poetika, naravno, nije htio uzdizati kad je pjevao:

Ja videh Troju, i videh sve.

More, i obale gde lotos zre,

 I vratih se, bled, i sam.  

Jan Majen: ime tog ostrva Crnjanski izgovara u tuđini, kad više nije mlad, nimalo. Polušaptom, čini mi se. Svejedno, za utjehu. I Srem je, vjerujem, to isto. Utjeha, dakle. Ali i znak nemira, naročit, koji Crnjanski nosi u sebi; znak koji ga je poveo, kao malo koga među njegovim savremenicima, prema daljinama koje će mu postati sudbina, životna i literarna. On, na obali Atlantika, ispisuje ima Srema ali to čini zbog Stražilova.

Monti pokušava izgovoriti tu riječ, pa se zagrcne, ali nekako veselo. Pa maše rukom da nastavim.

Na tom vrhu – nije najviši ali je najljepši vrh Fruške gore što se kao neko golemo ostrvo diže iz mora panonske ravnice –  grob je Brankov. (Ima kod nas, među onim običajima koji imaju ljudsko ozračje, i ovaj, da pjesnike koje nije progutao zaborav nazivamo po imenu.) Sjen Brankova prati ga u poemi Stražilovo dok mu se u Firenci čini kao da dolinom, tajno,  Dunav teče.  Divno, a jezivo je  koliko je ta poema i proročka. Crnjanski je u njoj predvidio da polako ide u jednu patnju, dugu. I stranstvovanje nagovješćuje, koje će uslijediti dvadeset godina kasnije ali, začudo, i povratak sluti. Meni se čini da je poema Stražilovo  njemu išaptana u snu, riječima nekih davno usnulih,  samo za njega, u određeni čas,  probuđenih muza. (Kad sam to, u pismu jednom školskom drugu, napisao baš ovako, odgovorio mi je da je očekivao kritički stav a ne impresije o Crnjanskom.)

A Pariz, zašto Pariz? On je s Trevižankom bio nedavno, tamo. Tamo se, kaže on, možda ne stari kao drugdje.

Gdje se stari a gdje ne, manje ili više? To ne znam. Ali znam, kao što znam da niko nije savladao starost uprkos svim pomagalima – od onih koja zatežu kožu na licu do onih koja vode ideološke kampanje da starost zapravo ne postoji – da je Crnjanski u Parizu boravio kad je bio mlad, a veli i da je taj grad udisao. U Rimu, dok sluša putem radija kako na Pariz padaju bombe Trećeg rajha, on ga žali kao da što se može žaliti neko znano nam, blisko biće kojem slijepe, neumoljive sile nanose zlo.

Tako sam, onih strašnih devedesetih, žalio Sarajevo, Mostar, kasnije Beograd. Slijepe sile ne mare ni za gradove ni za sudbine onih koji žive pod njihovim krovovima.

Pariz je ušao u Lament kao vazduh koji  udišemo, svjesni da postoji tek kad ga uzmanjka. Crnjanski ga je izabrao između mnogih gradova u kojim je boravio, kao što se biraju imena dragih ljudi, u uspomeni i u prezentu.

Onom istom u kojem pišem ovaj zapis. Tako mi se učini da ništa nije prošlo uprkos svetom saznanju da prošlost postoji, i te kako.

Crnjanski je u Parizu doživio prvi susret sa starom kineskom poezijom. U kineskoj tradiciji cvijet trešnje je proljeće, takođe mladost i nada. No, to nas može lako zavarati, kao da smo, eto, simbološki lako protumačili jedno mjesto u pjesmi. Vjerujem da je to pjesnik koji nije zaboravio sebe sumatraistu, iz mladosti u kojoj je osjećao i magnetičnu moć svelog lišća. I daljinu, u kojoj je Kina, pretvorio je u bliskost njenih trešanja, nadohvat ruke. (Bio sam u Japanu, slučajno. Vidio sam da tamo još uvijek ima neku važnost trešnjin cvijet. Sve to u supermodernoj civilizaciji, u koju se, onomad mi se učinilo, Japan premjestio ali njegovi stanovnici nisu zaboravili da postoji lijepo u prirodi. Oni cijele godine razgovaraju sa automatima koji im pružaju sve, od kafe i doručka do bankovnih i administrativnih usluga, ali ne zaboravljaju da svakog proljeća procvjetaju trešnje.)

Fantastično, veli Monti.

Da, kažem, može biti. A između Pariza i trešanja on smješta priviđenje: njegove drugove. Mrtve. On? Klada  je  na pepelu, koja još može da govori. Mikelanđelo je, i to velim, o sebi mislio da je žar pepelom pokriven.

Strašno, kaže Monti, strašno; to, s mrtvima. Ima, kažem, na stranicama Crnjanskog ironičnog divljenja prema činjenici da je nekad davno, u italijanskom teatrima, na kraju predstave publika tražila da izađu i mrtvi.

I morti, i morti, klicalo se.

Ipak, to je samo teatar, kaže Monti.

Mrtvi su mrtvi, velim, ali, meni se čini, iskreniji su od mnogih, mnogih živih. Hm, kaže on, možda jesu… Ali to što nema ni poštede, ni riječi nadanja, ni za sebe ni za druge u njegovom oni… Preobražaj koji slijedi, dostojan je smisla Gojinih Kapričosa. Ima pravo, on. Monti. To je potpun preobražaj: čudovišta, polipi i delfini, to je Crnjanski koji konstatuje stvari načinom poezije koja traga za odgovorom na bol.  Na nekoliko jezika, u starosti, stranci među strancima, ta priviđenja ponavljaju iste riječi nakon spoznaje da ni život ni zvijezde nisu ono što su bili.

Ništa. Kao smrt, kaže Monti, i prolaznost. Pa ponavlja, nekoliko puta, da je strašno tako doživljavati svijet. Čudi ga da nakon prve od dvanaest pjesama Lamenta nad Beogradom čuje se glas koji kontrastira Ničemu. Naglo, neočekivano! Da, baš tako, Monti. Kao glas-izvor jedne jasne i prodorne Svjetlosti, što svojim jezikom  govori: Evo grada i zvijezde, evo vaskrsenja i dana. I nade da će ga grad primiti, kao što majka prima, u krilo.

Sina živog i sina mrtvog.

Monti se mršti, nije mu drago što je opet čuo. To, smrt. Pjesnik će, kaže, svejedno, tada biti mrtvi sin Grada Majke. Jeste, istina je. Kao i onaj kojeg Bogorodica drži u krilu. Na što ciljam, pita me? To je i Mikelanđelo, tvrdim. Onaj iz Pietà, u Crkvi Svetog Petra; umjetnik o kojem je Crnjanski dao jednu veliku, u domovini Mikelanđela nepoznatu, knjigu. Pisao ju je cijelog života, ali je ostala nedovršena. Non finito, kao kod Buonarotija. Ali, ne plašite se, Monti! Neću vas odvesti u more digresija! Vjerujem da svi italijanski profesori znaju o tom umjetniku mnogo više od mene. Istina, ne znam jesu li svi čitali Vazarija. Brbljivog, kako je govorio Crnjanski. Nego…  Na toj  Pietà on decenijama ispituje zašto je majka mlađa od sina. No, to je već drugo djelo. Ono, koje vi,  Monti, odbijate. Bolje će biti, kažu njegove ruke kojim vrti kao da preslicu pokreće, da nastavim, jer to sada nije važno.

Da, Monti, nastaviću. Svakako je važnije što se Crnjanski pita koliko je presudno na Buonarotija uticala činjenica što nije zapamtio majku, što je znao o njoj malo. Skoro ništa, osim imena. A i njegovi biografi jedva da je pominju. Crnjanski je zapamtio svoju? Jeste, kažem, a živjela je dugo. Ali nije bio kraj nje kad je umrla, na što su zlobnici govorkali kako nije želio doći. Sad slušam kako se ni on, Monti, ne sjeća svoje majke. Samo one druge, koja je, kaže, bila jedna dobra žena. Kao prava majka.

Mora biti da ima i nešto drugo u pitanju? Eto, šta o tome mislim?

Mnogo drugog, pa mu velim šta je Frančesko Berni (1497?-1535), poeta giocoso di facile vena, rekao Buonarottijevim savremenicima: Egli dice cose, voi altri parole. Otud, misli Crnjanski,  razlika između slatkoće Petrarkine i hrapavosti Mikelanđelove, u sonetima: on govori stvari, a pjesnik Kanconijera izbacuje iz sebe samo riječi. Monti veli da ga iznenađujem što nisam kritičan prema Mikelanđelu pjesniku, barem ja ako već nije Crnjanski. On misli kao i njegovi profesori: Petrarka je sjaj italijanskog jezika. Sjaj bez predmeta, kažem, ne izaziva ni sjenku ni igru formi. On niječno maše glavom, potom i veli da nisam u pravu. Svejedno, kažem, niko Buonarotija nije živio kao Crnjanski. Niko? Korigujem se: malo ko.

Monti se na to smješka, blago ali s osjenkom ironije. Pita me da li znam koliko je onih koji su izučavali i izučavaju Mikelanđela. Ne, kažem, sve ih ne mogu poznavati. Ali među onim koje sam čitao, kao i u filmovima koje sam gledao, niko, baš niko, ponavljam, nije živio Buonarotija kao taj slavenski pisac. Taj veliki Italijan njemu je bio saputnik, od mladosti pa do kraja. Kao sjena što prati čovjeka, nedvojivo. U tome, kod Crnjanskog, nije  bilo poze.

Monti me pita, ne skrivajući ironiju, da li je Crnjanski možda oponašao Mikelanđela. Kako se, Monti, može ukrasti ono što je već bilo u nama, a javilo se zahvaljujući nekom drugom? Eto, kao kad čujemo neku, dotad neslušanu muziku ili, recimo, neznane glasove. Jednom će Crnjanski reći i ovo, o sebi: On je Materijalista, kao nekad Mikelanđelo. Ništa mu ne smeta da rascvetane trešnje gleda nežno kao jedan Japanac iz škole Kano. I sve to vodi u jedan beskraj gde se radost i vedrina večno mešaju sa nebom. On je, dakle, i u krugu pjesnikove spoznaje da je sve u vezi, na svijetu. Kao što su i svjetlo iz druge pjesme Lamenta i tama iz prve.

I ništa  i nada.

Da bi mi odgovorio, provokacijom na provokaciju, kako je, osjećam, primio ono o Petrarki, Montija zanima zašto je Crnjanski nakon prve dvije pjesme Lamenta nad Beogradom ispjevao sljedećih deset. On misli da je pjesnik već bio rekao sve. A čudi se što mu, nakon kratke polemike, kojom sam možda pokvario njegov utisak o Lamentu nad Beogradom, kažem da je u pravu. Mogao je pjesnik, vjerujem, i da zavara čitaoca. I to veoma lako. U onom izdanju, prvom, bibliofilskom, štampanom u Johanesburgu (ne, to nije omaška!),  u malom tiražu, one daleke 1962, da napravi nešto-kao-šalu: nakon prve dvije pjesme Lamenta nad Beogradom, da uslijede dvije prazne stranice.

Kraj, nema više, svako bi pomislio. Vidimo dva dva polja. Tamno i svijetlo.Tu se mogao zaustaviti, s lakoćom? Već je rekao mnogo? Ali, takvih polja ima još, pet plus pet. Jednih, dakle, kao i drugih. A dvanaest, ukupno. Ali, tamo gdje bi mnogi zastali, Crnjanski je nastavio.

Tako je učinio i Kiš, koji Crnjanskog u svojim pariskim danima predstavlja kao jednog od svojih učitelja. Nudi ga izdavačima, koji se muče da izgovore to prezime nagomilanih suglasnika. Mogao je, kažem, i Kiš da se zaustavi nakon romana Bašta, pepeo. Nije to učinio, dao je Rane jade i Pješčanik, kao što se variraju teme u muzici, kako je već učinio Crnjanski u ovoj poemi. Kao što su činili i veliki kompozitori. A muzika ponajbolje varira, sve. Otud je, vjerujem tvrdo, Majka Tuarega varijacija Bogorodice. Ljubav je ista, svake majke, tvrdi Crnjanski. Čak i u slučaju bijele medvjedice u zoo vrtu u Kopenhagenu, koja ljubi svog medvjedića u njuškicu. Nemoguće! Žučno su, onomad, reagovali na to pjesnikovi rimski sagovornici u djelu Kod Hiperborejaca.

Monti diže ruku, kao saobraćajac. Hoće nešto da kaže. A to je da smo se, možda, približili stvarnosti ove poeme baš putem poređenja s muzikom. Sad mu je, kaže, jasno zašto se pjesnik nije zadovoljio samo jednom metamorfozom: čudovišta, polipi i delfini. To mu je, velim, očito malo. Šušte listovi u Montijevoj ruci. Pa kaže i papagaji, čimpanzi, i društvo maski, i ruševine, aveti, stećci... Jezivo, a savršeno. A kontrast, koji slijedi iza svakog tamnog polja kojem se suprotstavlja jedno svijetlo? Ah, to je, daje mi Monti na znanje, kao neki teatar ravnoteže.

Šest jednih, šest drugih!

Iznenađen sam, sve više i više, ovim Montijevim preobražajem. Kaže da sam imao pravo. Ali bez namjere da mi povlađuje. Samo bi da razgovara na tu temu. Veli da bi pjesniku bile dovoljne i samo dvije pjesme za takvu poetsku varijaciju, naglašava, svega. Pogotovo ne za kontrastiranje svjetla i tame u Lamentu nad Beogradom. Da li mi je jasno, pita me ostrašćeno, da se iz tamnih polja javlja glas pjesnikov, iz svijetlih mu odgovara neko drugi, neko ko je, zna on, psiholozi bi olako rekli, alter ego pjesnikov. On misli da je to neki umnoženi glas, kojem bi trebalo dati ime.

Monti, zašto ne hor? Pa mu napominjem da je Crnjanski mislio da je hor najdemokratskija muzika, i da nema boljeg od ruskog seoskog hora. Ne, Monti se s ovim ne slaže. Veli da on ovdje vidi hor kao što je bio kod grčkih tragičara. Glas tog hora pjesniku, u samoći dostojnoj Edipa na Kolonu, kaže da postoji Grad Zvijezda. Koji je i Grad  Majka.

U daljini, a jasan.

To je, tvrdi Monti, jasnije onima koji ne pamte lik one koja ih je rodila. A onaj glas nije samo utjeha u smrti, nije samo ni  apoteoza besmrtnosti Grada Zvijezde, već i vedrina koja, isto tako, tješi. Monti kaže da je veliko, u svijetlim poljima poeme, govoriti o smrti a smrt ne pominjati. Pa me pita da li je pjesnik, one daleke 1956,  slutio da će se jednom, ipak, vratiti u Beograd. To, kažem, ne mogu reći sa sigurnošću. Meni je bliže da zamišljam kako se, u to vrijeme, lomio između tuđine i povratka. Da nije bilo te drame, njegove, slutim da bi bilo ove poeme. Pa kažem da, između ostalih starih italijanskih pjesnika, Crnjanski rado spominje Kavalkantija. Italijanski pjesnik je svojevremeno bio u Tuluzu i tamo zavolio jednu ženu. Kad se vratio u Italiju, napisao je baladu u kojoj traži da ona, balada, kao da je neko živo biće, umjesto njega ode o Tuluz.  Kavalkanti se tome, kaže Crnjanski,  više ne nada.

Tužno a divno, šapuće Monti, divno. On je, eto, Kavalkantija čitao samo zato što je morao. Kad je bio student. To, o baladi i Tuluzu, njemu je promaklo.  Kad smo studenti, tješim ga, čitamo i djela do kojih nam nije stalo.

A voz za Trst? Ima, kaže on, vremena. Pa me pita da li ja možda kod Kavalkantija nalazim ključni uticaj za taj pjesnički korak Crnjanskog. Eto, u tome da šalje gradu ovu poemu kad već ne može sebe? Uticaja, velim, zaista je mnogo – nije tu samo Kavalkanti. Istina, neki su primarni. Kao na primjer uvjerenje Crnjanskog da nevidljivi uticaj pesničkog života ima dublju moć, dublju od njegovih pesničkih dela. To bi nas, kažem, odvelo daleko, ne samo, recimo do Torkvata Tasa, već do svega što je pjesnik proživio. A bolje je reći, pjesnikovim riječima, da postoje veze, u svemu. I one dosad neposmatrane. Naravno, i život umjetnikov je važan. To je Crnjanski rado ponavljao.

On  ćuti, gleda na sat. Hoće, kaže, da me upita o nečemu što, možda, nije ugodno. Eto, on je prije polaska ponešto istraživao na telematskim stranicama, pa je vidio da je u Rimu, prošle godine, bio jedan veliki skup o Crnjanskom. Mnogo je, kaže, bilo profesora. Nije našao moje ime. Gdje je mnogo profesora, kažem, očito mi nije mjesto, tamo. A i mandarina je bilo, među njima, dodajem, malih i onih većih. Kojim je dovoljno što se pojavljuju. Ah, kaže on, znači tako. Sada je radoznao da zna barem nešto od svega što je Crnjanski proživio.

To bi, velim, bio cijeli roman, koji je, istina, on sam napisao o sebi govoreći implicitno. (Ima na njegovim stranicama i o jednom duelu, iz mladosti. Njegovom protivniku nedostajalo je znanja o starinskim pištoljima, pa je zahvaljujući toj slučajnosti pisac ostao živ.) Ali, bolje da velim kako je cijeli jedan roman Crnjanski ponajbolje sabio u tamna polja Lamenta nad Beogradom. Ali, posebno u djelo koje vi, Monti, kao izdavač, ne želite.

Roman o Londonu?

Da, baš taj. Najveće, tvrdim, djelo svjetske književnosti o stranstvovanju. O kojem se zna malo ili ništa, u svijetu. U kojem je danas sve više stranaca. To je roman zbog kojeg su mi postali draži trgovci mortadelom nego oni koji trguju knjigama. Oni, koji se smiješe crno-bijelo, gubim-dobijam. Ali to mu nemam namjeru reći, već govorim Montiju ponešto, priznajem rastrzano, o Rjepninu, emigrantu o kojem se u Londonu četrdesetih šapuće da je knjaz.  Koji, kad misli na smrt i starost, i čini mu se da drugog romana nema. Nema ga, baš kao kod Rembranta, na čijim autoportetima se vidi kako slikar stari. Postoje samo mladost i starost; jedini roman, smatra Crnjanski. U kome, istina, ima straha ali ne od smrti. Već od slutnje da bi on i ona koju voli, koja šije lutke da bi preživjeli,  mogli završiti u oluku. To je, kažem, i daleki odjek kraja najvećeg portugalskog pjesnika Kamoisa. O njemu je Crnjanski znao mnogo. I to da je umro bez ćebeta na sebi, onog kojeg su tada imali i najsiromašniji Iberi, da bi pokrili mulu ili magarca.

I to Monti prvi put čuje. Ovog jesenjeg dana, u Udinama. Tješim ga da je i Crnjanski znao šta je užas zastajanja u lavirintima biblioteka, u kojim se život čini ništavno kratkim da bismo i samo dotakli svaku knjigu.

On? Opet me posmatra, onako – unamunovski. Govorite, još!

I tako, govorim. I o poeziji koja traži zamjenu za ono što svi znamo, a to što znamo je proza. Naslućujem kakav je taj Crnjanskijev ključ za vrata koja dijele poetsko i stvarno kao da stanuju u zasebnim, jasno odijeljenim prostorijama. Repni-Rapni-Rjepenin, kako već izgovara mu ime, zanima Montija, bio je zaista opsesivno okupiran smrću?

Da, kažem, baš kao što su bili Mikelanđelo ili, recimo,  Kirkegard, kada su nastojali da razriješe čvor smrti. Ali Rjepninov nije običan ljudski, pa ni filozofski strah. On se ne  plaši smrti, već starosti u tuđini. I kraja, bez dostojanstva, u nekom oluku. Slično Kamoisu. Sve to u gradu koji je Levijatan poliglota, a najbolje govori jezik otuđenja i sebičnosti. Na kraju svakog dana Rjepnin uspijeva izaći iz obućarskog podruma (nije to jedini njegov posao u romanu, no neću da odugovlačim o tome), ali  nije uspio nikad izaći iz sjećanja. Onima, koji to ne učine, povjerujmo mu, ne ide za rukom da žive drugdje. On,  u višemilionskom Londonu, pred kraj života češće vegetira negoli što pokušava da živi. Baš kao biljka koja očekuje neko svoje sunce i neku svoju vodu. Spoznao je da je sjećanje utjeha koja volšebno otvara svjetlija polja života, kao da su nadomak ruke, dostižna. Dovoljno mu je da se sjeti breza, vjeverica i snijega u Naberežnaji, čije ime, beznačajno u Rusiji i drugdje, zvuči kao blizina iz snova; i radost,  čudna i rijetka u Rjepninovom Londonu. Ipak, Crnjanski je, na više mjesta u svojim djelima, i apologet radosti. Jeretičke, naravno. Kad govori o Rimu, u Kod Hiperborejaca, on kaže da Rim svoj čarobni svet budućnosti zida na pesku fatamorgana. Na jednom negativnom faktu istorije. Na strahu ljudskom od smrti. Na tom počiva crkva. To je stena Petrova. Trebalo bi da prizna da bi od tog bio lepši neki svet, koji bi, mesto nagrade u raju i kazne u paklu, obećavao  sreću, na ovom svetu, ljudima.

Ali i to je tema za sebe, dakle, za neku drugu i dugu raspravu u čijem bi središtu bio Crnjanski u polemici sa braniocima hrišćanske doktrine. Prije nego što će poći u samoubistvo, kao na igranku, kao da putuje u neku večernju šetnju, u Rjepninu je jedan jedini nemir: slike Sankt Petersburga, iz jedne od ono malo knjiga na koje se bila svela njegova biblioteka. Rjepnin je izvan već dvadeset pet godina. Znamo, taj lik Crnjanskog nije čitao ni Mikelanđela ni Kirkegarda. Istina, za njega je to posredno učinio onaj koji ga je stvorio.

Jeste, Rjepnin se ne plaši smrti, kao što se posljednjeg daha pod nebom ne plaše ni oni koji, ni ne znajući šta je filozofija, mirno je očekuju, na obali mora. Oni – to su ostarjeli ribari na Sjeveru, oni isti od kojih, vjeruje Crnjanski, Kirkegard je trebalo da uči, zbog kojih će on, još u rimskim danima i noćima, opsesivno početi da misli kako niko nema razloga da živi u tuđini, dakle da stranstvuje. Ne, to nikako, već da svako živi tamo gdje je rođen i mirno dočeka smrt. Zato njegov Rjepnin kaže: Kad bih mogao, sutra bih se u Moskvu vratio, ili u Sankt Petersburg, ma kakav bio(…) Živeti u svojoj zemlji je logično, ma kakav to život bio. U tuđini, nije.

To je, tvrdi Monti spremno, nostalgija. Pa me pita koliko je godina Rjepnin emigrant. Opet se čudi: čak dvadeset pet! Velim mu da Kundera u romanu Neznanje veli da je Odiseja epopeja koja je temelj nostalgije. Podsjeća nas, taj veliki a skromni Čeh, i da je kritični prag odsustvovanja period od dvadeset godina. Poslije, ko zna da li je dobro i logično vratiti se.

Monti kaže  da će uskoro morati da pođe. Ali hoće da čuje ponešto o mjestima i imenima iz poeme. On misli da je pjesnik koristio način izabiranja i odbacivanja. Ovim ste, Monti, mnogo rekli. Zašto da još nešto i objašnjavam. Svejedno, uporan je. Odabiranje takve vrste, mislim, Crnjanskom je više od svođenja nekakvih “geografskih računa”. Otud Španija, jedna od zemalja sunca a ne Engleska; i Hvar, jadranski otok, gdje je rođen Sibe (Josip Miličić, 1886-1945), pjesnik koji ga je ugošćivao u rodnoj kući; Petar Dobrović (1890-1942), koji u svom slikarstvu slavi boje života; zatim plavetnilo Venecije, Lisabon (implicitno i Portugal, koji voli i zbog Kamoisa), Finister (na bretonskoj obali, otkud je, kao sa Finis Terrae, posmatrao ostrvo Ouessant), ona koju voli, Okean i Mjesec, šapat u Kini koju je vidio samo u poeziji… Sve to: lako, prirodno uprkos težini prebražaja svega što ne ostaje ni slično  sebi, u ničemu  koje se oglašava, ružno i nemilo, svojim leš, prošlo, ne-ne, grob i mrak.

Pred kojim, eto, ne ostaju niko i ništa.

Monti više ne reaguje negativno, kao na početku, na ovaj, po njegovom mišljenju, poetski nihilizam. Zašto nisam spomenuo Saharu? To ga zanima. I nezavisno od Sartrovog da se pjeva ali uvijek u pustinji? On misli da je krivica, ipak, dio onog karavana sjenki. Ne znam, kažem. Znam samo da mi je to mjesto zagonetno. Ali ko bi znao sve o sjenkama o pustinji? Svako ima svoju, to kažu Montijeve oči? I da ničija pustinja nije ista, iste nisu ni karavane sjenki? Sad me pita ko je onaj šejk što se u pustinji beli.

Ne, ne znam. Možda je otkriće tog misterija u zapeti, u naročitoj sintaksi Crnjanskog. Mogao bi biti Dobrović, ali nisam siguran. A možda je ona, Smrt. Koja svuda na svijetu ne nosi crnu odjeću. Pa tako ni u tom ovom dijelu svijeta.

Monti opet veli da mora poći. Istina, o lišću iz poeme bi me pitao, ali nema više vremena. Račun!  Ni govora, poručuje mi i rukom da on časti. Ako imam vremena, rado bi sa mnom do stanice. Popravlja odijelo, ovlašnim pokretima prstiju i kosu.

Pratim ga na putu do željezničke stanice. Opet koračamo ispod kolonada.

Na čemu smo ostali, to ga zanima. Zastanem, zbunjen. Gleda on mene, gledam ja njega. Ne, velim mu, ne znam jesmo li se o bilo čemu dogovorili. Pa mu se izvinjavam što sam zaboravio: Crnjanski ima i roman Kap španske krvi. Radoznao, Monti zastane, utipkava naziv romana u svoj mobilni. Kaže da naslov zvuči primamljivo. Pokušavam da mu objasnim kako to nije roman koji ubjedljivo predstavlja Crnjanskog. On odmahuje rukom, nemarno. Kaže da zvuči jako dobro, naslov. To je opet onaj Monti kojeg sam upoznao na početku našeg susreta. Koji opet telefonira, prvo u nekom u Trst, zatim opet u Trevizo.

Ah, amore!

Pred stanicom, u rano predvečerje, opada krupno lišće divljih kestenova. Ima li smisla, sada, reći ijednu riječ o lišću iz Lamenta nad Beogradom, koje je uzglavlje, krilo majčino i pokrivač? U Gradu, koji je kod pjesnika i odraz onog beskrajnog, plavog kruga, u kojem postoji zvijezda, poslednje zrno nekadanje mladosti, koja svijetli porukom da smrti nema.

Ima samo seoba.

*(Verzija zapisa za dvojezično izdanje Lamenta nad Beogradom, Il ponte del sale, Rovigo, 2010 – priredio i preveo: Masimo Ricante)

---

Božidar Stanišić (Visoko, 1956), do 1992. živio u Maglaju. Profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti u mjesnoj srednjoj školi, osamdesetih godina objavljivao eseje, književnu i likovnu kritiku, radio-drame, knjige priča za djecu. Od 1992. živi i piše u Zuglianu (kod Udina).  Na italijanskom je objavio knjige priča:

• I buchi neri di Sarajevo (MGS Press,Trieste,1993; Bottega Errante, Pordenone 2016); jedna priča iz ove zbirke uvrštena je u panoramu jugoslovenskih autora Dizionario di un Paese che scompare – priredila: Nicole Janigro; Manifestolibri, Roma 1994);
• Tre racconti (Associazione Balducci, Zugliano 2002)
• Bon Voyage (Nuova Dimensione, Portogruaro 2003);
• Il cane alato e altri racconti (Perosini editore, Verona 2007 ); jedna priča iz ove zbirke uvrštena je u panoramu bosanskohercegovačke pripovijetke XX stoljeća Racconti dalla Bosnia, priredio: Giacomo Scotti (Diabasis edizioni, Reggio Emilia 2006);
• La cicala e la piccola formica (Bohem press, Trieste 2011);
• Piccolo, rosso (Cosmo Iannone editore, Isernia 2012);
• Pepeljara i druge priče (e.book), Mediart, Novi Sad 2019
• Portacenere (https://www.zestletteraturasostenibile.com/il-portacenere-un-racconto-inedito-di-bozidar-stanisic)

Romani:

• Gost Ivana Nikolajeviča (Književni klub, Brčko 2017)
• Žirafa u čekaonici (Ultimatum, Beograd 2018); prevod na italijanskom: La giraffa in sala d’attesa, Bottega Errante, Udine 2019;

Zbirke poezije:

• Primavera a Zugliano (1993, 1994); Non poesie (1996); Metamorfosi di finestre (1998) – Associazione Ernesto Balducci Zugliano;
• La chiave in mano/Ključ na dlan – dvojezično izdanje (Campanotto editore, Udine 2008);

Drama:

• Il sogno di Orlando (privatno izdanje, 2006);

Radio-drama:

• I tre ritorni dello zio Beki (Rai, Radio FVG, februar 2020);
• Razne priče, poezije i eseji nalaze se u ovim i drugim antologijama:
• Nuovo Planetario Italiano – Geografia e antologia della letteratura della migrazione in Italia e in – Europa (Editore Città aperta, Troina 2006 – priredio: Armando Gnisci);
• Ai confini del verso – poesia della migrazione in italiano (Le Lettere, Firenze 2007, priredila: Mia Lecomte; ista panorama, na engleskom: A New Mapp: The Poetry od Migrant Writers in Italy, New York 2011);
• L’italiano degli altri (Newton Compton Editori, Roma 2010, priredili: Dante Marianacci i Renato Minore);
• Libri migranti (Cosmo Iannone Editore, Isernia 2016, priredila: Melita Rihter);
• Život na drugom jeziku, uredila: Vesna Vircburger, Službeni glasnik, Beograd 2019;

Rosanna Morace mu je posvetila jedno poglavlje u svojoj studiji Letteratura mondo italiana (Edizioni ETS, Pisa 2012), a literarni magazin El-Ghibli svoj dodatak (Anno 13, numero 51, marzo 2016). Neki od njegovih tekstova prevedeni su na: francuski, slovenački, engleski, albanski, japanski i kineski jezik.

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

---