Image default
Proza

Draško Sikimić, Katarina – odlomak iz romana (LOM, 2020)

Katarina

(odlomak iz romana)

Piše: Draško Sikimić

U trenutku dok je posmatrao kako njegovog najboljeg prijatelja stavljaju u otvoren grob, Danilo Kovač shvati da je smršao: stajao je, mirno dišući, a njegovo vlastito srce ga je pomjeralo.

Bio je kraj marta; Danilo je već tada počeo snažno da osjeća miris zemlje.

A duvao je, tog dana, na groblju, neki čudan proljećni vjetar, i cijeli taj prizor koji je vidio pred sobom podsjetio je Danila na jednog poznatog američkog slikara.

Kada bi neki prijatelj Endrua Vajeta umro, ovaj bi otišao u kuću njegove porodice i upitao može li da naslika svog prijatelja, tako – mrtvog. Oni bi mu, iako u potpunom šoku, dopustili da uradi crtež.

Danilo nije imao talenta za slikarstvo, pa nije mogao ništa da uradi povodom smrti svog prijatelja Kapetana, ali mogao je da zamišlja i mašta o ostvarenju svojih zamisli.

Posvetio je Danilo mnogo vremena i pažnje radovima Endrua Vajeta.

„Da sam zaista bio dobar“, rekao je jednom Endru Vajet, „polje na slici Kristinin svijet uradio bih bez nje na njemu.“

Danilo se sjetio i ovoga. Ako bi Endru Vajet naslikao čovjeka koji hoda poljem, što je zapravo često i radio, otac mu je znao govoriti: „Unesi malo više boja u svoje slike, nećeš ovako moći da živiš od svog rada, i stavi tom čovjeku pištolj u ruku, ili psa da hoda pored njega…“ Ali Endru to nikada nije htio raditi, želio je samo čovjeka koji hoda poljem.

Ovaj američki slikar ostavio je veliki utisak na Danila, uticao je i na njegovo razmišljanje o stvaranju u književnosti.

Sahrana se završila.

Nije Danilu bilo pravo što nikako nisu ispoštovane Kapetanove želje, ali pomislio je kako bi njegov prijatelj, na kraju, možda ipak bio zadovoljan, jer današnjem obredu nije prisustvovao niko osim kućne porodice i njega samoga.

Najzad pristojan pogreb, pomislio je Danilo Kovač izlazeći iz groblja.

Uprkos tome što očekivana smrt ne umanjuje tugu, činilo se da je spokoj zaista vladao na groblju tog popodneva.

Danilo je, kasnije, hodao pored Dimitrija, brata svog najboljeg prijatelja.

„Konačno“, reče mu on, a Dimitrije ga zamišljeno pogleda. Danilo nastavi: „Konačno da neka majka sahrani sina, a da je ne zlostavljaju ruke saučešća.“

Brat se osmjehnu, kao da se slaže s time više nego je mislio da je to moguće.

„Zašto se ljudi poslije sahrane uvijek osjećaju bolje? Šta smo to mi, u stvari, sada uradili, Danilo?“, pitao je Dimitrije.

Nastavio je Danilo da razmišlja o rukama saučešća. Taj običaj oduvijek mu je navlačio krvnički bijes u grudi. Pomislio je kako bi bilo dobro snimiti film u kome ožalošćena porodica stoji u kapeli držeći mačete, a pred njihovim nogama gomile odsječenih ruku saučešća.

„Južnokorejski film.“

Kapetan bi sigurno volio da pogleda takvo filmsko ostvarenje, pomisli. A i otac Endrua Vajeta bi, siguran je bio Danilo, stavio mačete u ruke ožalošćenoj porodici u kapeli.

Ah, Danilo se toliko puta uplašio svojih misli, posebno onih iz ubilačkog nagona!

Jednom davno imao je plan da na susjednoj kući sruši balkon, jer ga je komšinica, koja bi tu često sjedila i pjevala narodne pjesme, do krajnosti nervirala. Danilo je ozbiljno planirao da baci na zemlju čitavu njenu terasu.


Draško Sikimić je poeta i prozni pisac. Rođen je 22. marta 1984. godine u Ljubinju. Osnovnu i srednju školu završio je u Ljubinju. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika na portalu Moja Hercegovina.  Voli da gleda kroz prozor i u nebo. Ne voli računanje vremena i ne voli da priča. Često misli da je vuk pa izbegava ljude. Voli šumu, maglu i oblake. Već više od pet godina ga ništa ne čudi.

Objavljene su četiri njegove knjige:  Smotuljci, Ogrebotine, Moje kosti ujedaju, Čvor na omči.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Povezani članci

Stevan Šarčević – Buđenje

Aleksandra Urošević – Četiri strane Alme

Mikica Ilić: Dosije „Sudnji dan”

Ostavite komentar